„Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgoji i pusti“ Reviewed by admin on . „Djeca su svetinja. Za djecu samo najbolje. Neka bar ona nešto prožive. Cvijeće života. Radost u kući. Ne brini, sine – tata će za tebe uraditi sve…“ Neprestano „Djeca su svetinja. Za djecu samo najbolje. Neka bar ona nešto prožive. Cvijeće života. Radost u kući. Ne brini, sine – tata će za tebe uraditi sve…“ Neprestano Rating: 0
You Are Here: Home » Iscjeljivanje » PSIHOLOGIJA » „Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgoji i pusti“

„Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgoji i pusti“

„Djeca su svetinja. Za djecu samo najbolje. Neka bar ona nešto prožive. Cvijeće života. Radost u kući. Ne brini, sine – tata će za tebe uraditi sve…“

Neprestano slušanje ovih riječi kao pjesmice iz nekog razloga vrlo mi je dosadilo. I kao roditelju, i kao bivšem djetetu, i kao budućem djedu. Ne bi li bilo dovoljno samo voljeti svoju djecu? Nije li vrijeme ophoditi se prema njima malo više ljudski?

Osobno ne bih birao ovaj trenutak da se rodim. Ima previše ljubavi. Čim si dobio datum rođenja, odmah postaješ lutka. Mama, tata, babe, djede samo su čekali da na tebi počnu zadovoljavati svoje komplekse i nagone. Hrane te dok ne pukneš. Dovode ti dječjeg masera. Oblače ti, na sveopće oduševljenje, jeans hlače i kaput premda još ne znaš ni sjediti. A ako si djevojčica, onda ti već u drugoj godini probuše uši da bi ti stavili zlatne naušnice, koje je koliko god koštale, omiljena tetka zacrtala da ti pokloni.

Do trećeg rođendana igračke već ne mogu stati u dječju sobu, a do šestog ni u vikendicu. Iz dana u dan te najprije voze, a zatim vode po trgovinama dječje odjeće, usput svraćate po restoranima i igraonicama. Posebno obdarene mame i bake spavaju s djecom do njihove desete godine, sve dok to ne počne vući na pedofiliju.

A da – zamalo ne zaboravih! Tablet! Dijete pod obavezno mora imati tablet. Poželjno je i iphone. Od treće godine. Zato što Mika ima, mama mu je kupila, a ona zarađuje manje novca od nas. Čak i Tanja i iz susjedne grupe ima, a ona živi s babom.

Pred školu se obično „period lutke“ završava i započinje „popravljanje“. Ti divni roditelji najzad uviđaju da su nešto malo pogrešno uradili. Dijete ima višak kilograma, loš karakter i sindrom deficita pažnje. Sad te s istim onim entuzijazmom vode po dijetolozima, pedagozima, psihoneurolozima, samo neurolozima i samo psiholozima. Rodbina pomamno traži nekakvo čudo koje će proizvesti čarobno ozdravljenje, a da se pritom ne mijenja ništa u pristupu odgoju tog djeteta. Na te u suštini ezoterijske radnje troši se gomila novca, živaca i vremena. Rezultat je nula zarez nešto.

Kada uzaludnost protraćenih snaga postane očigledna, počinje faza klonule pasioniranosti. Tada gotovo svi divni roditelji najednom počnu žestoko mrziti svoju djecu: „Mi za tebe sve, a ti…!“ Razlika je samo u tome što se kod jednih ta mržnja izražava kao definitivna kapitulacija poslije koje dolazi slanje tinejdžera u obrazovnu ustanovu zatvorenog tipa (vojna akademija, elitna britanska škola), a drugi u svojoj glavi beskonačno vrte film „ti si moj križ“.

Kad se pomire s tim da „od ovoga nikad ništa neće biti“, roditelji s Tisimojkrižom o vratu nastavljaju da od svog već poodraslog djeteta prave ličnost. Vade ga iz vojske, upisuju na višu školu odnosno fakultet koji se plaća, podmićuju profesore, pokrivaju sve tekuće troškove, kupuju stan, auto, ubacuju ga preko veze na neki posao. Ako Tisimojkriž nije baš talentiran, ova strategija donosi teško varljive plodove – dobijamo psihički osakaćenog, ali prilično ispravnog građanina. Samo što daleko češće to vidanje rana zadobijenih od navale roditeljske ljubavi, djeca plaćaju na drugi način – zdravljem, životima, dušama.

Kult djeteta u našoj civilizaciji nastao je ne tako davno – prije pedesetak-šezdeset godina. To je jedna prilično vještačka pojava isto kao Djed Mraz koji iskače iz reklamne bočice Coca-cole. Djeca su najjače oruđe za ubrzavanje potrošačke trke. Ljubav prema djetetu stavlja se u pogon već u prvom krugu. Poslije samo treba uključiti mjerač…

To naravno ne znači da djeca ranije nisu bila voljena. Jesu i te kako. Samo što porodica nije bila djetecentrična. Djeca su bila voljena, ali su od prvih bljesaka svijesti znala da su jedan mali dio ogromnog univerzuma koji se zove „naša obitelj“. Da postoje stariji koje treba poštovati i da postoje mlađi o kojima treba brinuti, da postoji nešto naše u što se ulijevamo, vjera koju poštujemo.

Danas tržište servira model obitelji izgrađen oko djeteta. To je očito gubitnička strategija, koja postoji samo da bi iznudila novac iz domaćinstva. Tržište ne želi valjano uspostavljenu obitelj jer bi ona u tom slučaju gro svojih potreba podmirivala sama, unutar sebe.

Sa stanovišta tržišta idealan otac nije onaj koji provodi slobodno vrijeme s djetetom, vodi ga u park, vozi biciklu… Idealan je otac, sa stanovišta tržišta, onaj koji slobodnog vremena nema, jer sve vrijeme radi da bi zaradio za dvosatnu posjetu aqua parku.

Znate što? Možemo u ovom tekstu glagol „voljeti“ zamijeniti i bilo kojim drugim: ignorirati, ne mariti, biti ravnodušan. Zato što je takva roditeljska ljubav zapravo samo jedan od oblika egoizma. Neobuzdana majka, otac radoholičar – sve to nije ništa drugo do igra nagona. Što god mi govorili o roditeljskoj dužnosti i požrtvovnosti, takvo očinstvo i materinstvo – jesu grubo naslađivanje, nešto kao ljubavna razonoda, jedna puka biologija.

Lijepa indijska poslovica kaže: „Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgoji i pusti“.

Nahraniti – može i budala; odgojiti – to je već malo teže; ali znati dijete od prvih minuta njegovog života uvijek pomalo puštati od sebe – to je ljubav.

Izvor: 2MyFamily.ru / Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov / detinjarije.com

atma.hr

Leave a Comment

%d bloggers like this: