Ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Reviewed by admin on . Reci mi, ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš oprosti onome koga si povrijedio. Da kažeš volim te onima bez kojih ne možeš. Da zagrliš Reci mi, ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš oprosti onome koga si povrijedio. Da kažeš volim te onima bez kojih ne možeš. Da zagrliš Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Inspirativno » Ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena?

Ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena?

Reci mi, ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš oprosti onome koga si povrijedio. Da kažeš volim te onima bez kojih ne možeš. Da zagrliš jako i ne puštaš nikad. Da odeš od svih onih ljudi koji ti govore da ne možeš i usudiš se živjeti. Da barem jednom u životu riskiraš za nešto vrijedno!




Reci mi, zar zaista misliš da će ti vrijeme oprostiti sve one sate uzaludno potrošene na ponos iz inata? Zar misliš da će ti ih ikad vratiti natrag? Sve trenutke koje si bacio u vjetar slijepo čekajući nešto što nikad neće doći? Zbog straha i neznanja. Zbog nedostatka volje i bez trunke žara za nečim novim.

Misliš li da će ti dijete u tebi oprostiti što se nisi borio za svoje snove? Što nisi dao sve od sebe da ih pretočiš u stvarnost?
Zar misliš da će uvijek biti vremena za druge šanse, za sljedeće prilike i nova iskustva? Zar misliš da će uvijek biti vremena da posjetiš još jednom svoje omiljeno mjesto, da pročitaš tu knjigu koju već godinama tražiš, da pogledaš s djecom njihov najdraži crtić?

Zar zaista misliš da jednog dana neće biti kasno?

I da ćeš tada moći vikati iznad sveg glasa, al’ da neće biti nikog tko bi te čuo. Da ćeš moći plakati koliko hoćeš, al’ da neće biti nikog da ti obriše suze. Da ćeš u trenutku pomisliti na sve osobe kojima si ostao dužan ljubavi i poželjeti ih ponovno voljeti. Vratiti natrag. I sva obećanja koja nisi ispunio, poželjeti više nikad prekršiti.

Zar zaista ne misliš da će i tvoj sat jednom otkucati kraj ove lude predstave zvane život? I da te tog jutra neće probuditi ni kiša koja će lupati po prozoru ni zrake sunca koje će ti obasjati sobu? I sve one svakodnevne stvari i trivijalne obaveze koje su činile tvoju stvarnost ljepšom će iznenada stati. I nestati. I sve drugo će se nastaviti, ali bit će kasno. Bit će kasno za taj jedan poziv, jednu ispriku, jednu neostvarenu želju. Jer sutra možda i postoji, ali danas je baš uvijek sve što imaš u svojim rukama.

I zar zaista nakon svega misliš da ćeš imati vremena koliko želiš? I da ćeš ikad biti spreman na odlazak?
Ostat će nešto nedovršeno.
Neispijena šalica kave, kruh u tosteru, popis namirnica na stolu.
Ostat će nedorečeni.
Odnosi, prekidi, telefonski razgovori.
Ostat će duša.
Gladna ljubavi i žedna ljepote.
Ostat će onih par ‘volim te’.
Zaglavljenih u grlu i zatočenih u srcu.
Ostat će snovi.
Neostvareni i davno zaboravljeni.

I ne misliš li da je baš sada pravi trenutak?
Da još jednom pogledaš one koje voliš. Da im pružiš osmijeh, poljubac, zagrljaj. Da ih nikad ne uzimaš zdravo za gotovo. Da im nikad ne zaboraviš dati svu ljubav ovog svijeta. Da im vikneš to toliko glasno da im odzvanja u srcima. Da pamte to i onda kada te više ne bude. Da pamtiš to i onda kad ih više ne bude…

Jer samo kad voliš, vrijeme ti ne može ništa.
Jedino vrijeme koje je potrošeno na ljubav nije potrošeno vrijeme!
Za sve ostale stvari, vjeruj mi, nemamo dovoljno vremena.

Zato prvo voli… a onda, ako stigneš, radi što god te volja!

Autorica: Magdalena Marđetko

 

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: