Savjest – dekodirana Reviewed by admin on . ''Naša savjest ima vrlo malo veze s dobrim i zlom'' B.Hellinger Duži niz godina osjećaj i predodžba u vezi fenomena ljudske savjesti ostaju mi nedorečene i nepo ''Naša savjest ima vrlo malo veze s dobrim i zlom'' B.Hellinger Duži niz godina osjećaj i predodžba u vezi fenomena ljudske savjesti ostaju mi nedorečene i nepo Rating: 0

Savjest – dekodirana

”Naša savjest ima vrlo malo veze s dobrim i zlom” B.Hellinger




Duži niz godina osjećaj i predodžba u vezi fenomena ljudske savjesti ostaju mi nedorečene i nepotpune. Dosadašnje teorije i izreke vezane uz savjest kao da su dijelovi slagalice, svaki istinit, ali samo za jedan dio slike. Promatranjem sebe i čovjeka čini se da naša svakodnevna savjest, onaj ”glas” koji čujemo kada nešto brani ili pruža osjećaj upozorenja, nije pak nešto uzvišeno ili duhovno, već uistinu mehanizam uvjetovanja uveden od strane obitelji, institucija ili društva. Uz to, ipak sam smatrao kako postoji i ono što neki nazivaju ”više ja”, koje nadilazi sociološki i psihološki program koji nam je dodijeljen. O ovoj savjesti govori se kao o odnosu s intuicijom, duhom, dušom, sebstvom ili pak Bogom. To je glas koji nadilazi osobnu svjesnu savjest i uvjete obitelji, države, plemena, folklora, tradicije.

            Pročitavši nekoliko prvih stranica knjige Bert Hellingera ”Nevidljivi zakoni ljubavi” nailazim na odgovor toliko jasan, smislen i prihvatljiv  da ostajem oduševljen i latim se podcrtavanja, moje stare navike. Osobna savjest čini se majstorski dekodirana. I to iz pera osobe koja je svoje spoznaje stjecala iz čiste cjeloživotne prakse terapeutskog rada s ljudima i odnosima, ne iz knjiga i filozofskih tradicija. Ono što je Hellinger iznio iz bogatog iskustva obiteljskih konstelacija nisu teorije niti, kako tvrdi, objektivne istine, već način na koji stvari doista funkcioniraju u praksi ljudskih odnosa te njihovih posljedice po ljubav ili nedostatak iste.

Savjest, tvrdi autor, nije ono što se na prvi pogled čini. Naime, čista ili nečista savjest nemaju puno veze s dobrim i zlom; čak najgori zločini i nepravde znaju se činiti s čistom savješću, a ponekad se osjećamo krivima radeći nešto dobro – ako se to razlikuje od tuđih očekivanja.

Naša osobna savjest ima mnogo različitih mjerila; jedno za svaku vrstu odnosa koje imamo. Jedno mjerilo postoji za naš odnos s ocem, drugo za odnos s majkom, jedno za našu crkvu, drugu za radno mjesto. Bitno je uvidjeti kako ovdje nisu izrečene kritike ili mišljenja, već ono što se uvidjelo u čovjekovoj psihi te ponašanju koje iz nje proizlazi. Ukratko, postoji mjerilo za svaki odnos i svaku grupu kojoj pripadamo. Praktična istina je ta da u konačnici naša osobna savjest služi održavanju i čuvanju naše potrebe za pripadanjem i vezanosti.

Kada govorimo o potrebama, različite potrebe zahtijevaju različito ponašanje.

  1. Potreba za pripadanjem/vezanošću
  2. Potreba za ravnotežom davanja i primanja u odnosu i
  3. Potreba za sigurnošću društvenih konvencija/za redom – ove tri rade zajedno na održavanju društvenih grupa kojima pripadamo. Ove potrebe osjećamo kroz nužnost poriva i instinkta te bivamo podvrgnuti silama koje nas kontroliraju i zahtijevaju pokoravanje. One ograničavaju, ali i omogućavaju naše odnose s drugim ljudima. Sa svakim postupkom koji učinimo prema drugima mi osjećamo ili krivnju ili nevinost. Kada naši postupci ugrožavaju ili naštete našim odnosima osjećamo krivnju, a slobodu od krivnje kada im naši postupci pogoduju. Naša osobna savjest, ona koju inače smatramo savješću jer nam je dana neposredno i osjetimo je u svakodnevnom životu uistinu djeluje po principu krivnje i nedužnosti, a ne dobrog ili zlog. Iskustvo krivnje i nevinosti (ili osjećaj za pogodovanje ili ugrožavanje odnosa) je ono što nazivamo osobna savjest. Osobna savjest služi da bi čuvala naše vezivanje (odnose) za grupe i osobe, bez obzira koje uvjete oni postavljaju za naše pripadanje! Sjetite se poslovnih odnosa u kojima ste morali poprilično prijeći preko sebe kako bi oni opstali ili nekih ljubavnih odnosa gdje ste se povinovali za stvarima kojima inače objektivno niste skloni ili se čak protive vašem dobru. O adolescentskim eskapadama žudnje za pripadanjem da i ne govorimo. Sjećate se ”moralne dileme” kada vaš u školi za vrijeme ispita frend iz klupe pita odgovor na pitanje. Ovo svakako baca svjetlo na činjenicu da nije u pitanju moralna dilema već konflikt između lojalnosti i potrebe za pripadanjem i društvu vršnjaka kao i školskoj instituciji.

Naša je ”savjest nečista” onda kada nismo u skladu s normama naše grupe te se bojimo da je naše pravo na pripadnost u opasnosti. Ovo također objašnjava i zašto se najčešće prema najbližima ponašamo s najvećim udjelom slobode ili grubosti, spram više površnih odnosa koji traže više truda kako bi se održali. Naravno, ako se stanemo derati unutar obitelji nije ni približno isti rizik kao kada bi to učinili na radnom mjestu ili s poznanicima.

Pored ove osobne savjesti autor ističe kako je uočio postojanje  sistemske savjesti koja je skrivena (koja je zapravo tema navedene knjige), koja nas bez naše svijesti uvjetuje  transgeneracijski, te također savjest koju je nazvao savjest velike cjeline koja zahtijeva od nas da ostavimo iza sebe sve što smo znali, koja je neizreciva i misteriozna te ne slijedi zakone osobne ili sistemske savjesti. Fascinantno je to da je do ovih saznanja došao psihoterapeut kroz praktično iskustvo (fenomenološki), posve bez ikakvog teoretskog ili religijskog opredjeljenja. Savjest velike cjeline potpuno odgovara onome što znamo iz drugih izvora kao nadsvijest ili više ja – oduvijek povezivani s pojedincima istinskih duhovnih vođa i reformatora. Za slijediti ovu savjest potreban je visok stupanj duhovnosti i moralne hrabrosti.

U radu na sebi i želji na stvarnim napretkom razrješenje pitanja naše savjesti je presudno. Doista, čovjek najčešće svoju savjest povezuje s pitanjem morala te nečeg uzvišenog ili dobrog i lošeg, dok uistinu u pitanju biva ispunjavanje potrebe koja zbog svojeg intenziteta itekako može naštetiti zahtjevu koji pred nas pruža ona ‘šutljiva’ savjest velike cjeline, koja podupire ne samo individualne odnose već zaživljavanje naše istinske duhovne naravi.

Robert Marinković

 




 

Leave a Comment

%d bloggers like this: