“Duhovnost nije ovdje kako bi nam olakšala život, već da bi ga kroz istinu spasila” Reviewed by admin on . Pod pojmom 'duhovnost' kriju se mnogi nesporazumi. Ovo je prisutno kod većine središnjih općih pojmova poput ljubavi, znanosti, vjere, svjesnosti, Boga itd. Def Pod pojmom 'duhovnost' kriju se mnogi nesporazumi. Ovo je prisutno kod većine središnjih općih pojmova poput ljubavi, znanosti, vjere, svjesnosti, Boga itd. Def Rating: 0
You Are Here: Home » Kolumne » Kolumna Roberta Marinkovića » “Duhovnost nije ovdje kako bi nam olakšala život, već da bi ga kroz istinu spasila”

“Duhovnost nije ovdje kako bi nam olakšala život, već da bi ga kroz istinu spasila”

Pod pojmom ‘duhovnost’ kriju se mnogi nesporazumi. Ovo je prisutno kod većine središnjih općih pojmova poput ljubavi, znanosti, vjere, svjesnosti, Boga itd. Definirati nešto po njegovom najvišem izrazu znači uspostaviti sustav vrijednosti, moralnu vertikalu koja pruža mogućnost dubljeg shvaćanja te iskorjenjivanja iluzija ili krivih predodžbi koje ono prati.

Duhovnost posjeduje brojne razine značenja. U određenoj mjeri i u određenom smislu na duhovnosti sudjeluju gotovo svi; od tragača dobre literature, filozofa entuzijasta, tvrdokorno religioznih, slobodno orgijaških pa sve do istinskog Gurua obdarenog siddhisima (moćima ili opunomoćenostima) te koji sve koji su spremni gura u njihov vlastiti viši izraz duhovnosti.




Duhovnost je doista teška. I naravno, razočaravajuća. Iznenađeni ste? Nema se zašto biti. Ovo su dobri znaci da ste na tragu prave duhovnosti te ste naišli na pravi zahtjevni granitni grumen istine.

Tek kada netko pobliže upozna zreli izraz i zaživljenu duhovnost u  nekoj osobi tada ima priliku uvidjeti i posvjedočiti istinsku težinu duhovnosti kao procesa povratka k svojoj bezuvjetnoj naravi. U praksi. S mišlju, riječju, djelom, s ne-propustom.

Utjelovljivanje bezuvjetnog sebstva u ovom posve uvjetovanom svijetu nije niti šarmantno, niti lako, niti je bezbolno. Da se vratim na nešto što zacijelo zvuči izuzetno nepopularno danas: ono je teško i razočaravajuće. Raz-očarenje proizlazi iz gubljenja iluzija: oni su sinonimi. Razočarate se u osobu za koju ste gajili netočna uvjerenja. U društvo se razočarate jer se ga smatrali nečim drugim. Razočarate se u sebe jer ste mislili da ste bolji nego što jeste, a u duhovnost se razočarate jer vidite da vas u suštini teži posve razgolititi, prije nego što vas potpuno uzme pod svoje. Nema polovične smrti. Postoji smrt ili odgoda smrti.

Upravo zbog ove nezgodne istine većina nas pod duhovnošću podrazumijeva nešto što nazivam surogatima duhovnosti, kao što su duhovni imidž,  duhovi entuzijazam, proučavanja tema duhovnosti, pozitivna psihologija s primjesom duhovne retorike i tome slično. Naravno, i oni imaju svoju vrijednost i svoje mjesto. Ne želim deplasirati razvojne faze svoje ili tuđe, ali opet, rado kukam nad smrću svojih iluzija pa im katkad dignem manji spomenik isklesan od riječi. S time u vidu rekao bih: kada duhovnost prestane služiti svrsi olakšavanja tjeskobe i otuđenja, služiti ublažavanju vaše depresije i smrtnog straha od života u svijetu te postane svjesni izbor koji je prožet u sva vlakna naše svijesti i namjere: tada prelazimo preko tog mosta duhovnosti koji je tegoban i razočaravajući u zrelu duhovnost koja nosi drugačiju vrstu radosti, drugačiju vrstu boli. Uistinu, nije duhovnost ta koja je razočaravajuća, već ono što nam nužno nudi: smrt iluzija o nama i našoj svrsi. Taj dio može biti grozno mučan, jer brojne iluzije kada umiru sa sobom uzimaju taoce. Ne odlaze ”tiho u noć” već izlaze vrišteći i uz neumornu retoriku kakve bi se Shakespeare posramio.

Prava duhovnost neće nam reći da je sve pozitivno i divno, neće reći da se bavimo isključivo poslom s kojim smo mi najsretniji ili najzadovoljniji po izlikom ”slijeđenja srca”, duhovnost ne služi da nam olakša emotivni pritisak ili biva naš terapeut. Za to postoje tehnike, psihoterapija, rad na sebi.

Ona je ovdje da nam pruži slobodu unutar službe, istinu iznad bezbrojnih perspektiva, vjeru da je djelovati bezuvjetno naša istinska bit. Ona je zapravo nešto rušilačko i uskrsavalačko. Vrlo malo tko je doista želi i traži, te ima snage prihvatiti. Tko bi i htio? Pa mi prvenstveno želimo da nam bude lakše, a ne teže. Zato surogatima duhovnosti tješimo našu ideju kako tragamo za Bogom, istinom i ljepotom dok uistinu težimo olakšati svoju muku.

Najviši izraz duhovnosti na zemaljskoj i ljudskoj razini ostaje individualan; za neke je unutar obitelji, za neke je unutar pastve, za neke u osami, za neke u ulozi vođe ili sluge. Primjerice, svećenik koji je naoko odbacio ”svjetovan život” te se posvetio službi može lako biti daleko od svojeg višeg ja ili dubljeg izraza duhovnosti, posebice ako je taj izraz takav da treba prihvatiti suživot sa ženom te služiti Boga kroz obitelj. Od toga ovaj je svećenik pobjegao u duhovnost, točnije religiju koja bi trebala biti u službi duhovnosti.

Duhovnost je teška jer zahtijeva da se odupiremo svojoj prirodi koja nam je dodijeljena svijetom. To je prirodna materijalnosti, duboke vezanosti i osjetilnosti. U vedskoj literaturi zovu ih gunama.

Teška je jer ukazuje na put koji je napuštanje svega što smo naučili zvati dom, sve što je sigurno, poznato, utješno. Gura nas prema istini, ogolijevanju, onom bezuvjetnom koje je uvijek nerazumsko, nelogično, nezemaljsko. Bezuvjetno je nama neshvatljivo. Umjesto oko za oko ide oko ni za što, a ni zub ni za što. Prestaje reciprocitet, nestaje trgovina, nestaje trampa, zemaljska pravila ostaju suhoj zemlji.

Teška je jer poziva na upoznavanje naše sjenke, skrivenih i nesvjesnih obrazaca. Uvodi nas u ogroman izazov samoprihvaćanja nakon što smo se doista vidjeli bez uljepšavanja. To je prizor od kojeg se nije lako otrijezniti.

Zbog velike težine istinskog odaziva na duhovnost velika većina nas izbjegava je uopće prepoznati kao takvu, pripisati joj ove odlike. Zašto bi trebala biti teška? Nije li život dovoljno težak? Ne čini se pravednim, barem ne iz naše zemaljsko trpilačke perspektive.

Većina nas bira surogate duhovnosti kako bi preživjeli ove faze života i dozrijevanja, želeći si pomoći kroz neku tehniku imamo osobne motive za praksu koju propagiramo. Ovo su načini da se pomogne sebi, samim time uvodni su oblici dolaska u dodir s duhovnošću. Sai Baba je spomenuo bitnu razliku u tome kako je duhovni put u početku težak, da bi kasnije kroz život činio lakšim, dok je svjetovni put u početku lagan, da bi kasnije postao sve težim.

Toliki mnogi ljudi u duhovnosti, kao i religiji, traže bijeg, utočište, utjehu, sigurnost. Takvu su duhovnost nazivali ‘opijum za narod’. Na vrlo sličan način koriste se alkohol, radoholičarstvo, institucije, seksualnost, hrana, droge itd. Oni su amortizacija za unutarnju tjeskobu, bol, prazninu, nedostatnost, statičnost, umrtvljenost.

Duhovnost zapravo nije ovdje kako bi nam olakšala život, već ga kroz istinu spasila. Što to doista znači vjerujem da nitko od nas neće saznati sve dok se ne otisne daleko od obale samoiscjeljenja, samougađanja, samotješenja, duhovne kozmetike, vlastitog terapeutiziranja. Možda tek kada budemo spremni održati sebe kao goli instrument u Njegovim/Njezinim rukama.

Ovaj put nije namijenjen za tvoju sreću, već sreću svemira, a ako nismo zreli da sreća svemira postane naša osobna sreća tada zrela duhovnost ostaje izvan potrebe i izvan dosega. Nastavimo težiti, nastavimo raditi. Nastavimo…

-Robert Marinković







Comments (1)

Leave a Comment

%d bloggers like this: