Što radim krivo? Znam da mogu bolje Reviewed by admin on . Kad se stvari ne miču s mjesta skloni smo pitati se što radimo pogrešno. To je naročito prisutno u poslu gdje očekujemo jasna pravila igre prema kojima bismo os Kad se stvari ne miču s mjesta skloni smo pitati se što radimo pogrešno. To je naročito prisutno u poslu gdje očekujemo jasna pravila igre prema kojima bismo os Rating: 0

Što radim krivo? Znam da mogu bolje

Kad se stvari ne miču s mjesta skloni smo pitati se što radimo pogrešno. To je naročito prisutno u poslu gdje očekujemo jasna pravila igre prema kojima bismo ostvarili konkretne rezultate. Čak i kad ne znamo što točno želimo osjećamo da sigurno postoji nešto bolje.




U svakom slučaju, priželjkujemo pomak koji će nam donijeti više radosti. No, da bismo se oslobodili za prave odgovore prvo trebamo pomak u stavu iz kojeg postavljamo pitanje.

Naš mozak je isprogramiran da reagira više na ono što doživljavamo negativnim nego na pozitivno. Dodatno nas u stanju pripravnosti drže i razni društveni sustavi koji kažnjavaju odstupanje od pravila. Da ne bismo dobili po prstima koristimo poznate lakmus papire za naše kisele situacije pa pitajući se što radimo pogrešno tražimo ono ispravno prema čemu bismo se ravnali. Uostalom, čini se lakšim da nam netko jednostavno odgovori:

Što da radim?

Kao suprotnost ispravljanju greški u školskim testovima crvenom olovkom pojavila se metoda zelene olovke. Ta metoda ističe što je učenik napravio točno odnosno najbliže onome što se smatra ispravnim. Iako pohvala više motivira nego kazna, želja da budemo nagrađeni za “ispravno” jednako kao i izbjegavanje kazne za “pogrešno” stavlja beskonačni ljudski potencijal u klaustrofobične okvire. Upravo to je jedan od najčešćih uzroka ljudske patnje jer zaboravljamo da pogrešno i ispravno su relativne kategorije.

I gramatika i zakoni su (samo) nečije misli stavljene na papir, a koliko ćemo se ponašati u skladu s njima ovisi o procjeni što će nam se dogoditi ako ih se ne pridržavamo. Zato nam je crveno svjetlo na semaforu važnije od razlike između č i ć. Međutim, kad nam o tome ne ovisi život šteta je da vlastite aktivnosti, i samog sebe, prosuđujemo na temelju nečijih misli. Zapravo, šteta je da prosuđujemo uopće.

U jednoj epizodi serije Navy CIS forenzičar navodi mladog asistenta na otkrivanje bitnog detalja za rješavanje slučaja. U želji da donese zaključak asistent opisuje što je uočio i kad želi reći zašto je to loše iskusan kolega ga usmjerava:

“Nije na tebi da prosuđuješ nego da razumiješ.

Kad želimo da stvari krenu na bolje trebamo kroz forenziku vlastitog slučaja iznijeti bitne detalje na svjetlo dana. Stoga, bez da se osuđujemo tražeći što radimo krivo korisnije je pitati se:

Čemu me uči trenutna situacija?

Svi veliki doktori su vrsni dijagnostici. Tako i moja mama iz svoje medicinske karijere pamti odličnog dijagnostičara. Kako je za davanje dijagnoze potreban miran i kooperativan um ovaj je doktor volio vožnju automobilom jer je u njoj najbolje bistrio misli. Iz istog razloga, neki vladari i poslovni ljudi se povlače u kuće za odmor prije donošenja važnih odluka. No, nije nužno da bježimo u šumu već samo trebamo naći način da stvari sagledamo sa strane.

Jedan od najpoznatijih duhovnih učitelja Thich Nhat Hanh u svom učenju o svjesnosti u poslovnom životu savjetuje:

“Ovdje se ne radi o kritiziranju, prosuđivanju i procjeni između ispravnog i pogrešnog, dobrog ili lošeg. Riječ je jednostavno o promatranju, motrenju, istraživanju. Vi niste sudac nego naučnik.

Za neutralni pogled na situaciju možemo zatražiti i nekog drugog da nam pomogne doći do precizne dijagnoze. Cilj je da u jednoj riječi znamo reći što nam je aktualna tema. Do aktualne teme dolazimo promatranjem područja na kojem nam se u trenutnoj fazi nešto događa ili nešto želimo promijeniti, a zatim prepoznajemo uz kakvo znanje i spoznaje možemo rasti.

Naša aktualna tema se ne mora poklapati s titulom stručnjaka ili nazivom seminara ili naslovom knjige pa da to odmah primijenimo kao terapiju za našu dijagnozu. Puno je važnije da uopće razumijemo svoju situaciju i da možemo vlastitim riječima reći o čemu se radi. Kad razumijemo sposobni smo prepoznati što nam može pomoći. Kad razumijemo više se ne bojimo.

Promatranjem bez osuđivanja dolazimo do odgovora na naša jedinstvena pitanja. Unatoč svoj mogućoj pomoći jedino unutar sebe možemo prepoznati ono što izvana izgleda kao najslabija karika dok je iznutra najbolja prilika za napredak. Tako gledano, ne postoje nikakvi okviri niti kazne i sam proces je dovoljna nagrada.

 

-Nikolina Tomašković

expertiva.hr







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: