Pasivna agresija: Jesi li ljuta? Nisam!!! (I značajan pogled…) Reviewed by admin on .     Jesi li ljuta? Nisam!!!   Značajan pogled na licu. Stisnute šake i ukočeno čitavo tijelo. Daha nema. Nevidljiva para izlazi na uši. Čitavo ti     Jesi li ljuta? Nisam!!!   Značajan pogled na licu. Stisnute šake i ukočeno čitavo tijelo. Daha nema. Nevidljiva para izlazi na uši. Čitavo ti Rating: 0

Pasivna agresija: Jesi li ljuta? Nisam!!! (I značajan pogled…)

 

 

Jesi li ljuta? Nisam!!!

 

Značajan pogled na licu. Stisnute šake i ukočeno čitavo tijelo. Daha nema. Nevidljiva para izlazi na uši. Čitavo tijelo vrišti „Ljuta sam i najradije bih te ubila ili barem teško ranila“, ali iz usta izlazi: „Nisam“. „Ni najmanje“. „Uopće“. Uvjerava sebe samu.

Vidite jedno, a čujete drugo. Čemu vjerovati? Nisam ljuta, ali ću zakasniti na dogovor ili uopće neću doći. Nisam ljuta, ali ću dobacivati sarkastične komentare kako si pametan kad govoriš o nečem što ti je važno, ili što ja ne razumijem. Nisam ljuta, ali ti neću odgovoriti na mail. Nisam ljuta, ali ti se neću javljati na telefon…




Pasivna agresija “suprotnu” stranu ostavlja zbunjenom/ljutom/uplašenom. Vidiš i osjećaš jedno, a čuješ drugo. Što napraviti u tom trenutku? Možeš zaboraviti na ono što vidiš i što osjećaš (a često to i činiš pod utjecajem svoje povijesti, podsvijesti i naučenih obrazaca). Osoba će opet zakasniti. Ponovo će biti sarkastična. Sabotirat će dogovor. Bocnut će te zlobnim komentarom u društvu. Opet možeš pitati „Jesi li ljuta?“ „Nisam!!! Zašto me to pitaš? Jesi li možda ti ljut?“ Ako i sam imaš pasivne agresije, odgovorit ćeš isto da nisi i tako se igra nastavlja u nedogled. Muljaš sam sebe. Prvo nevjerovanjem onom što vidiš, a zatim nepriznavanjem vlastitih osjećaja. Ovo dugoročno stvara sve više zamjeranja i nakuplja mržnju. Mrziš drugu osobu jer si uvjeren da ti ona nešto radi i mrziš sebe jer ne reagiraš. Šutiš i gutaš.

Druga opcija je da eksplodiraš u ljutnji i bijesu (često zbog straha i nesigurnosti koju ti stvara nesklad između onog sto vidiš/osjećaš i čuješ) i napadneš pasivno agresivnu osobu. Kažeš joj sve što je ide. Rafalnom paljbom istreseš sve što misliš o njenim provokacijama, sarkazmu, kašnjenju, sabotaži. Bude ti lakše. To možda pasivno agresivnoj osobi da dozvolu da ispuca malo svoje agresije po tebi, ili se samo još dodatno „utvrdi“ u pasivnoj agresiji. Ove dvije kombinacije su one koje najčešće viđam u „komunikaciji“ kad su u pitanju osobe sklone pasivnoj agresiji.

Niti jedna niti druga kombinacija mi ne zvuče kao sretna rješenja dugoročno. Prvo pitanje koje se nameće samo po sebi je zašto bi netko postao pasivno agresivan kad jasna i direktna komunikacija toliko olakšava život. Ovo hoću. Ovo neću. Ovo mi smeta. Ovako to želim. Jednostavno, zar ne?

Zamisli da imaš dvije godine i našao si se u dućanu. Tamo je sve šareno i privlačno. Odjednom, vidiš velikog, lijepog, žutog Pokemona. Magnetska sila privlačenja potpuno hipnotiziranog te vuče prema njemu. Vrijeme je stalo. Čuješ kako zove tvoje ime. Znaš da mora biti tvoj i da ga moraš imati. Približavaš mu se i u tvojim rukama je. Sretan si. Na krovu svijeta si. Ti i Pokemon. Život je lijep.

Velika sjena ti se približava i nadvija se nad tobom. Neka ogromna ruka stavlja ruku na Pokemona i on nestaje iz tvoje ruke. „Ne! Vrati mi Pokemona!“ Velika ruka stavlja Pokemona na policu. Predaleko ti je. Želiš da ti se vrati. „Vrati mi Pokemona!“ Nejasno čuješ glas koji govori da nećeš dobiti Pokemona i da ostaje u dućanu na polici. Postaješ sve više uzrujan. „Hoću Pokemonaaaaaa!!!“ Ne možeš ga imati. Frustracija postaje ogromna i počinje te gutati. „Daaaaaaaaj mi Pokemona!!!!! Hoću ga!!! Vratiiiiiiiiiii!!!!!!“ Pokušavaš se istrgnuti iz ruke koja te odvlači sve dalje. Što si dalje, to vrištiš više. Sad si već bijesan. Bacaš se na pod i vrištiš iz sveg glasa. „Neeeeeeeeee!!!! Neću domaaaaaaa!!! Daj mi Pokemonaaaaaaaaaa!!!!!!“ Ljutnja te potpuno obuzela. Ne možeš se kontrolirati.

Kad bi ova priča imala happy end, majka bi odnijela dijete iz dućana. Vidjela ga i vrednovala njegove osjećaje. Vidjela njegovu perspektivu. „Jako si htio tog Pokemona. Frustriran si jer ga ne možeš dobiti.“ Bila bi prisutna i dozvolila njegovu ljutnju da prođe čitav ciklus. Stvorila bi sigurne uvjete u kojima se može izraziti. Dozvolila bi osjećaje da budu. Pomogla bi mu u hendlanju istih jer bi znala da su mu preveliki i da ih ne može sam savladati. Ne bi ga požurivala. Ne bi mu odvraćala pažnju, ne bi ga kažnjavala batinama. Ne bi bila ljuta na njega. Ne bi ga plašila, okrivljavala, ušutkavala. Samo bi bila tu čitavim svojim bićem i tijelom. Njegova ljutnja je ne bi izbacila iz takta niti na koji način. Bila bi u centru. Ako bi je dječja ljutnja izbacila iz takta zato što je pod stresom, znala bi što je potrebno kako bi se vratila u centar i pronašla takt za zajednički prolazak kroz nešto što je djetetu i njoj samoj teško.

Istu stvar bi ponovila i kad bi došlo vrijeme da dijete iz parka ide kući. Istu stvar bi ponovila i kad bi mu drugo dijete otelo igračku, ili kad bi tata otišao na posao, a on ga je bio željan. Ili kad bi se i sama vratila s posla, a dijete nije željelo da ode. Ponovo bi ga vidjela i vrednovala njegove osjećaje. „Znam da ti je lijepo u parku. Vrijeme je da idemo kući. Znam da ne želiš.“ Ljutnji opet samo svjedoči. Zagrli dijete ako nakon ljutnje počne plakati i poželi njen zagrljaj. Mirno, bez uzrujavanja bi rekla „Imao si igračku i sad je više nemaš. Vidim da ga želiš udariti. To ti neću dozvoliti.“ Blokirala bi mu ruku nježno i odlučno i rekla „Vidim da ti treba pomoć da ne udariš drugo dijete. Hvala što mi to daješ do znanja.“ „Želio si da tata ostane i nije ti drago što je otišao.“ Ponovno dozvoljavanje osjećaja i nježno, ali odlučno blokiranje nepoželjnog ponašanja i pomaganje djetetu da se socijalizira i nauči kontrolirati vlastite impulse, tj. da ih izrazi na socijalno prihvatljiv način.

Nažalost, ovakve filmove nisam vidio, niti sam čuo da ih je itko imao. Ono što sam čuo jest da je dječji prirodni impuls za protestom srezan svim mogućim raspoloživim sredstvima. Zašto je taj impuls prirodan? Jer nešto nije po njegovom i prirodno je da je nezadovoljno, a osim toga još nema razvijenu sposobnost odustajanja kad se za nešto zalijepi. Ovu sposobnost tokom djetinjstva (ne)razvije kroz interakciju, pregovaranje i proradu frustracije. Kad ovaj proces nije dobro odrađen s jedne strane odustajemo lako i ne dozvoljavamo si da nam do ičega bude stalo. S druge strane možemo „zapeti“ u MORAM to imati. Idem glavom kroz zid i ne znam kad odustati iako je to štetno za mene. Nekad na dječji protest, ljutnju i nezadovoljstvo (okinuti vlastitom prošlošću i reakcijom naših roditelja na naš bijes i protest) reagiramo tako da pucamo na dijete teškom artiljerijom našeg bijesa (napokon imamo moć nad nekim i bit će kako ja kažem, naravno nesvjesno). „Prestani više! Sad ćeš vidjeti! Dobit ćeš ti svoga Pokemona kad dođemo doma…“

Osim što ne omogućavamo djetetu da razvije sposobnost odustajanja i prihvaćanja poraza (koji su neminovni u životu), ne dajemo mu pravo na njegov protest i ljutnju. Vratit ćemo se malo na fiziku u osnovnoj školi i podsjetiti da je energija neuništiva. Tako je i energija ljutnje neuništiva. Ako je dijete ne može izraziti direktno jer je (podsvjesno) zaključilo da je to opasno, izražavat će je indirektno. Pasivna agresija postaje kompromisno rješenje. Ono što je važno napomenuti jest da je ovo unutarnji proces kojeg je osoba nesvjesna.

Kako smo mi egocentrični, onda volimo misliti da osoba koja je pasivno agresivna to NAMA namjerno radi. Ne možemo vidjeti dalje od sebe niti dublje razloge zašto bi netko bio takav. Paradoksalno je da pasivno agresivna osoba upravo zbog svog ponašanja navlači agresiju drugih ljudi (koji su ovog također nesvjesni) i rekreira si vlastitu prošlost. Tako si potvrđuje da je bolje ne izražavati svoju agresiju.

Da bi pasivno agresivna osoba mogla izaći iz začaranog kruga za početak mora osvijestiti što radi. Da ako se svaka druga osoba u mojoj blizini naljuti „bez razloga“, mora postojati i moj dio priče. Nakon osvještavanja dobro je razumjeti odakle to dolazi. Da je to iz moje prošlosti gdje moja direktna agresija nije bila dobrodošla. Nakon toga, potrebno je prihvaćanje vlastitih osjećaja. Otkrivanje direktne agresije, mržnje koju osjećam prema sebi i prema drugima. Izražavanje negativnih i destruktivnih osjećaja u sigurnim uvjetima sa osobom koja sve to prihvaća „piše preko“ starog iskustva i osoba polako počinje posjedovati svoju ljutnju. Posjedovanje ljutnje generira vlastitu snagu koja se transformira iz (auto)destruktivne sile u konstruktivnu silu asertivnosti.

S druge strane, ako se nađete na „meti“ osobe koja je pasivno agresivna, naoružajte se strpljenjem. Vidite možete li u sebi pronaći suosjećajnost i razumijevanje, kako za drugu osobu tako i za sebe kad vam se krene dizati agresija jer osjećate jedno, a čujete drugo. Govorenje o vlastitim osjećajima nježno, a direktno neće ugrožavati pasivno agresivnu osobu, a uz to ćete joj biti primjer kako to raditi. Osim riječi koje ćete upotrijebiti, bitna je i energija s kojom ćete ih izgovoriti.

Ako primjetite vlastitu reakciju, probajte vidjeti možete li se ne zalijepiti za nju i ne napasti osobu jer to je upravo ono zašto je postala pasivno agresivna (ako ne možete, onda možete na terapiju s tim). Vidite možete li ostati prisutni, suosjećajni i direktni (i neegocentrični). „Moj je osjećaj da ti nešto ne odgovara, a da ti je to neugodno reći“ može biti (osim primjera kako biti direktan), lijepa pozivnica za osobu koja funkcionira pasivno agresivno da postane direktnija. Podsjetit ću vas da će vam trebati strpljenje i suosjećanje. Netko tko većinu života funkcionira pasivno agresivno, neće preko noći postati direktan. Ono što je puno bitnije od toga da primijetite da je druga osoba pasivno agresivna je vaša tjelesna i emocionalna reakcija na takvo funkcioniranje.

Aha, kad osoba u mojoj blizini funkcionira na pasivno agresivan način, to u meni okida ovu reakciju?! Postajem agresivan, ili postajem i ja pasivno agresivan. Reagiram napuštanjem osobe, šokom, nevjericom…

… a onda sa svojom vlastitom reakcijom dođete na terapiju kako biste pomogli sebi, a dugoročno i „suprotnoj“ strani jer ćete pronaći iscjeljujući odgovor za vlastitu reakciju. Pronalaženje iscjeljujućeg odgovora za vlastitu reakciju je preduvjet da bi mogli ne reagirati, već svjesno djelovati u kontaktu i komunikaciji (na iscjeljujući način) s osobom koja funkcionira pasivno agresivno.

Dane Cvijanović

Tekstovi o energetskom iscjeljivanju i psihoterapiji

www.dane-cvijanovic.com

Youtube kanal







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: