Ovo je ONAJ ključni faktor bez kojeg nema napretka i nema rasta Reviewed by admin on . Kako bi ste Vi definirali hrabrost? Bez poezije. Bez filozofskog krika. Bez psihologizma. Bez obzira što je sve zapravo poezija, filozofija ili psihologija. Hra Kako bi ste Vi definirali hrabrost? Bez poezije. Bez filozofskog krika. Bez psihologizma. Bez obzira što je sve zapravo poezija, filozofija ili psihologija. Hra Rating: 0

Ovo je ONAJ ključni faktor bez kojeg nema napretka i nema rasta

Kako bi ste Vi definirali hrabrost?

Bez poezije. Bez filozofskog krika. Bez psihologizma.

Bez obzira što je sve zapravo poezija, filozofija ili psihologija.

Hrabrost, to je volja da se suočimo sa strahom. Odaziv unatoč strahu. Skok kroz mali vatreni obruč. Ono je prihvaćanje rizika i svijest o vrijednosti bilo kojeg ishoda. Odluka koja će biti bolna, barem malo. Lomljenje kalupa u koji čovjek upada na svakom koraku života. Hrabrost je otpor entropiji, čišćenje lijenosti, formiranje smisla.  U suštini i konačnosti, hrabrost je smrt smrti.

Wow, naježio sam se 😀




U svom životu upoznao sam više ljudi koji su još vrlo mladi pokazivali ogroman potencijal, takvu darovitost, mogućnost, zrelost i sposobnosti da je to zapanjujuće… Mislio sam, pa ovi bi ljudi za deset godina mogli biti vođe budućeg svijeta. Sada, nakon pet, deset, dvadeset godina ostali su na istom mjestu ili čak u istoj sobi, ne čineći ništa sa sobom… Kada kažem ”ništa” mislim na ništa što već ne čine zadnjih dvadeset mjeseci il godina. Ostali su ukopani. Uronjeni u kalup, u mlakoj tekućini za balzamiranje stvaralaštva koji nosimo u grudima. Životne kretnje su im unutar iste paradigme, daleko od opeklina stvaralačke vatre ili mrzlog vjetra promjene. Možda i vi znate nekog takvog? Nekoga za koga je očito da je ”stara duša” i da nosi neku snagu, ljepotu, mudrost, nešto što se ne može naučiti niti iz knjiga niti iz seminara… već samo otjeloviti. Pa čak i dok je na 10% snage, ova krijesnica zna svijetliti jače od sve okoline zaražene golim svijetom.

Ovdje nije u pitanju subjektivna procjena ili paternalizacija nečijeg života – kao što može zvučati. U pitanju je ono što sam se osvjedočio unutar sebe i drugih mnogo, mnogo puta: hrabrost! Točnije, nedostatak hrabrosti. Zona komfora. Strah od nepoznatog. Oklijevanje. Tromost. Inercija. Sram. Strah, samo strah – što bi rekao Bare. Ovo se dosta jasno vidi u praksi svakodnevnih, ali i  dugogodišnjih odluka te odgađanja istih.

U jednu stvar sam siguran: da bi se čovjek razvijao i rastao, posebice u smislu ljudskosti, psihološki i duhovno – potrebna je kontinuirana hrabrost u odlukama. Nije dovoljno biti znatiželjan. Nije dovoljno biti zainteresiran za neke teme, nije dovoljno imati želju za napretkom i želju za spoznajom. Nije dovoljno imati maštu i slobodan um. Sve ovo su donekle nužni uvjeti, ali ne i dovoljni. Vrlo brzo u toj jednadžbi životnoga puta doći ćemo do hrabrosti. Zašto je hrabrost jedina valuta na ovoj Zemlji?

Rast zahtijeva suočavanje sa stvarima s kojima se puno ugodnije i udobnije NE suočavati. Zahtijeva također i vrijeme i novac da bi se to obavljalo. Za različite ljude ovo mogu biti posve različite stvari.

Iznenadili bi ste se kada bi uvidjeli do koje mjere  i u kojim naoko dobrim stvarima motivacija ljudi ostaje utemeljena na izbjegavanju straha i nelagode. Na prihvaćanju poznate muke nego nepoznatog i novoga. Primjerice,  znam osobu koja vrijedno radi na svome dnevnom poslu iako bi mogla i željela raditi nešto drugo. Također, znam osobu koja nipošto ne nalazi nikakav posao već godinama . Obje djeluju suprotno, ali iz identičnog razloga. Prva osoba ostaje na svome poslu ne zato što je to moralno ili ispravno, već više zbog straha od financijske nestabilnosti, nepovjerenja u život i navike na određeni ‘spokoj uma’ koji stalna plaćica pruža. Osoba broj dva traži posao, ali po razgovorima, pregovorima i čarobiranju vidi se jasno da je amortizer ovih odluka zaleđe roditelja koji mu plaćaju stan, hranu i džeparac.

Za jednoga od njih napredak može značiti odlazak s posla; odvažiti se bez stogodišnjih priprema za suočavanje s nestabilnošću budućnosti i drugačije vrste posla koju želi stvarati već dugo vremena.

Za drugoga bi napredak i rast možda značio maknuti se ispod mamine haljine, otisnuti se i saznati od čega si sazdan.  Jednom je stalni posao zona komfora, drugome je stalna nezaposlenost zona komfora. Oboje se žele otisnuti izvan ove zone, ali strah ovu odluku odgađa mjesecima, pa i godinama. Kod nekih ljudi ovaj strah ili nesklonost ili ”ukus” diktiraju život  desetljećima, a bez da su ga i svjesni. Strah je onaj vrag koji je proizveo najveći trik uvjerivši osobu da ne postoji.

U konačnici, začuđujuće veliko mjesto igra upravo osobna hrabrost. Hrabrost suočavanja. Hrabrost prihvaćanja sebe. Hrabrost oprosta sebi. Hrabrost izlaganja sebe neizvjesnome. Hrabrost vjere i povjerenja. Hrabrost življenja izvan zone komfora. Hrabrost žrtve vlastitog ega – istini.

Upamtite: nečiji život za vas može izgledati kao herojska bitka, dok za tu osobu ono je možda žabokrečina iz koje se ne može pomaknuti. Hrabrost nije u određenom postupku koji možemo promatrati izvan konteksta, već u određenom stavu i odluci usprkos strahu. Tako je za neke djelo hrabrosti nešto što vi već možda činite bez velikog truda. Netko se plaši paukova, netko visine, netko posla, netko svoje mame – netko tko nema strah spram ničeg navedenoga može djelovati kao nesputani ostvareni pojedinac, no on se plaši nečega kao što je vama šetnja parkom. Ovo sam otkrio na brojnim životnim primjerima svojih bližnjih čija putovanja imam priliku pratiti.

Najzad, zašto bi i jedna budala htjela rasti ako je ugodnije stagnirati? Jer rastom otkrivate svjetove, rastom potičete tuđi rast, rastom podižete i druge oko sebe. Rastom možete drugima bolje davati i služiti. Tko nije ”otkrio druge” u svojoj jednadžbi postojanja – ne treba niti čitati, niti komentirati išta slično ovakvim smiješnim tekstovima.

Ove riječi posvetio bih svakome tko se prepozna, prvenstveno sebi koji  odgađam vlastite hrabre odluke i tapšam se po ramenu, svakome kome u ovom trenutku nedostaje hrabrosti da se odvaži na korak koji odgađa mjesecima i godinama, a osjeća da bi taj korak značio određenu samospoznaju, rast, boljitak, ali bome i određeni rizik. Moramo imati percepciju rizika da bi stvar uopće bila odvažna i vrijedna činjenja.

Žalosno je osjetiti toliki potencijal u pojedincima koji godinama i životom stoje kao nojevi s glavom u pijesku. I bolno je biti taj noj, znam jer svatko tko je iskren prema sebi zna jako dobro koliko je često on upravo taj noj. Tako i ja. Osjetim papučicu za gas i kočnicu. Znam koliko štedim taj gas, koliko često lupam po toj kočnici, jer mi sporija vožnja više odgovara, ali mogu vam reći: tisuću se puta više poštujem i postignem kada udarim po papučici gasa i riječima  Ratka Zvrke nastavim

”…stazom koje nema, to će biti moja staza”

Robert Marinković







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: