Zemaljski život je hodnik Reviewed by admin on . Zemaljski život je hodnik, kroz koji uđeš i izađeš. Hodnik. Na koji način se njime krećeš, koja vrata otvaraš, je li osvijetljen, kakav je pod, kakva ti je obuć Zemaljski život je hodnik, kroz koji uđeš i izađeš. Hodnik. Na koji način se njime krećeš, koja vrata otvaraš, je li osvijetljen, kakav je pod, kakva ti je obuć Rating: 0
You Are Here: Home » Kolumne » Kolumna Roberta Marinkovića » Zemaljski život je hodnik

Zemaljski život je hodnik

Zemaljski život je hodnik,

kroz koji uđeš i izađeš.

Hodnik.

Na koji način se njime krećeš, koja vrata otvaraš, je li osvijetljen, kakav je pod, kakva ti je obuća – ovo su stvari kojima se nosimo.

Mnoštvo je vrata uzduž lijeve strane hodnika. I jedna jedina ispred, na samog kraju. Na ta svi izlazimo. Neki sa stilom. Neki kukavno. Najrjeđi ih sami otvore i prođu. S lijeve strane hodnika su vrata, a s desne su prozori. Mogu li se otvoriti, jesu li uopće providni i koliko ih je – ne mogu reći. Pogled s njihove strane proteže se izvan čitave zgrade. Vrata s prijeke strane vode u druge prostorije života. Njih učestalo obijamo. Kucamo. Čekamo. Ulijećemo, izlijećemo.




Prozori koji su nasuprot vratima života – izgledaju kao slike. Nekakva platna naive, impresionizma, hiperrealizma. Za većinu prohodničara (ljudi) prozori su na pogled neprozirni, što je neobično. Mnogi niti ne znaju da su u pitanju prozori, jer izgledaju kao slike koje je netko naslikao; poznati prizori, akvareli, pastelne, ulja na drvu, ikonografija, stari crteži. To su za većinu  tradicionalna djela umjetnosti, takvima se čine.

Ulaskom u hodnik mi nastojimo pojmiti naš prolazak! – ali i sami hodnik. Nastojimo uvidjeti što je ova zgrada u kojoj smo, ovaj neboder ili kampus, a o tome što se nalazi izvan – o tome sanjamo dok im okrećemo leđa, pokušavajući kucati na vrata života.

U hodniku zna biti grozan propuh, katkada su pločice hladne, razbijeno staklo posvuda, tepisoni uprljani, znaju biti gužve i redovi čekanja, neki stari redovi kao da se niti ne miču. Neka vrata ostaju zatvorena, a na mnoga se ne usudimo niti pokucati.

Hodnik je mjesto stvaralaštva, ali i propasti. Jedina garancija: kroz hodnik ćeš sigurno proći od početka do kraja, a vidjet ćeš samo jedan mali dio.

Čudno je u hodniku. Ne znaš točno odakle je ovo zdanje, iz koje sobe ili zgrade si ušao ovdje, koje stepenište si koristio, niti što se nalazi iza onih zadnjih vrata na koja znaš da ćeš izaći. Ne zna se ni kada.

Nakon dugo vremena tumaranja po hodniku i obijanja vrata i lokota života, osvajanja tih prostorija, trijumfa i poraza… neki počinju sve više gledati u slike, u prozore. Neki koji tvrde da znaju istinu o hodniku, što je on, kako je nastao i zašto, tvrde da gledaju kroz prozore i koji su put do tajne života. Većina ljudi ili prihvaća tvrdnje onih koji govore da vide kroz prozore ili ih ismijavaju jer gledajući u prozore ne vide baš ništa osim tih naslikanih prizora.

Neki prohodnici (ljudi) koji tvrde da imaju viziju znali su izbušiti rupu u zidu, kao novi prozor, mali ili veći, kroz koji skupine ljudi mogu gledati ako to odaberu. Kroz iskustvo života u hodniku i sobama, prije ili kasnije, svi se vraćaju prozorima i njihovim slikama.

Oni koji mogu vidjeti kroz prozore na drugu stranu te koji vide iza slike koja je odavno naslikana – život više ne vide kao hodnik niti kao sobe, niti prozore kao prozore.

-Robert Marinković

 

 


Leave a Comment