Što kad te ne prihvaćaju oni koji su ti jako važni? Reviewed by admin on . . Svima nam je poznata činjenica da imamo dva uma – svjesni i nesvjesni. Također manje više svi znamo da je podsvjesni um jači od svjesnog uma. Možda je nekima . Svima nam je poznata činjenica da imamo dva uma – svjesni i nesvjesni. Također manje više svi znamo da je podsvjesni um jači od svjesnog uma. Možda je nekima Rating: 0

Što kad te ne prihvaćaju oni koji su ti jako važni?

dusica.

Svima nam je poznata činjenica da imamo dva uma – svjesni i nesvjesni. Također manje više svi znamo da je podsvjesni um jači od svjesnog uma. Možda je nekima manje poznata činjenica da sve odluke donosimo iz podsvjesnog uma, ali to za ovu priču to nije toliko niti važno.

Ono što je važno je činjenica da su podsvjesnom umu glavne 3 stvari, nedavno sam naučila:


1. Preživljavanje (organizma)
2. Razmnožavanje (radi preživljavanja i nastavka vrste)
3. Biti prihvaćen u grupu koja ga okružuje (kako bi mogao preživjeti i razmnožavati se)

No što se događa ako nas grupa ne prihvati? Ako nismo dovoljno dobri za nju?

Gledam danas jedan post na fejsu i razmišljam: „Huraaaa, tako je, treba biti ponosan ako si drugačiji!“

Ali onda se zapitah je li to sasvim točno i što uopće to zapravo znači… Jer ako si sam, onda si usamljen. Ako si sam, onda si neshvaćen. Ako si sam, sasvim sigurno ne možeš preživjeti, a još manje se razmnožavati. Dakle, ipak je važno biti prihvaćen. U nekim stvarima je odlično biti jedinstven, originalan, neponovljiv, svoj… Ali… Samo ako te i ekipa takvog voli i prihvaća, ako si dio nje ili si, još bolje, njen vođa! Inače si samo drugačiji, otpadnik, čudak…

Pa to je bar jednostavno, pomislila sam. Na svijetu ima nekoliko milijardi ljudi, sve što trebaš je – promijeniti ekipu. Uvijek postoje oni koji te ne prihvaćaju ali nitko se ne može požaliti da ga ne voli ili ne prihvaća baš nitko.

I tada sam skužila gdje je ‘kvaka’. Jest, lako je promijeniti ekipu. Ali što ako te ne prihvaća ekipa za koju želiš da te prihvati, ekipa koja ti se sviđa? Što ako te ne prihvaća osoba koja ti je jako važna? Što tada?

Moraš ili plesati kako oni sviraju ili podviti rep i otići.

No što ako ne možeš niti jedno niti drugo? Što tada? Što ako očajnički želiš biti s njima no njihova muzika ti se ne sviđa? Što ako se ta muzika čini kao zaglušujući žamor? Što ako ona predstavlja prigovaranje, ismijavanje, ne prihvaćanje, osudu, iživljavanje, iskorištavanje, ogovaranje, vikanje, svađanje, gnjavljenje, mrcvarenje, ne slušanje, odbijanje… I ploču ne mijenjaju!? Ili sve ploče koje imaju su istog stila? A ipak su ti važni? Ipak želiš da te prihvate? Ipak želiš da vide da si dobar, vrijedan, da ih voliš, da se želiš s njima zabavljati i da si dovoljno dobar za njih i za njihovo društvo? No imaš potrebu da oni tu i tamo poslušaju tvoje ploče i ono što se tebi sviđa. Da se oni malo tebi dive. Želiš da te čuju, shvate i prihvate, tebe i moju muziku. Možda se možeš dogovoriti i možeš probati staviti svoju ploču? Da malo svira ono što se tebi sviđa a malo ono što se njima sviđa? Da se pomirite i zaplešete malo na jednu ploču, pa malo na drugu ploču?

I na kraju uspiješ, dozvole ti. Ti staviš ploču i pogledaš ih pun nade, a kad s druge strane – podsmijeh. Kažu, nemoj se ljutiti, ali ploča ti ne valja. Ne valja ti ploča a niti ti skupa s njom. Malo te zaboli. Ali pregrizeš to. Pomisliš nema veze, nisu to mislili. Vadiš drugu ploču. Evo gle ovu, vidi ovu, kako vam se ova sviđa? I jedino što dobiješ je novi podsmijeh. Pa još jedan. I još jedan. I još jedan.

I na kraju poludiš. Pošalješ k vragu i njih i njihove ploče i odeš kući. Plakati. I razmišljaš, pa zašto ovo radim?! Zašto se toliko uporno trudim? Zašto me toliko uporno odbijaju? Kakav je ovo život?! J…š i ovakav život, ovakvu zabavu i ovakvu muziku. I moju i njihovu. Ne valjam niti ja niti oni! Niti moje ploče niti njihove ploče. Ništa ne valja. Ali… I dalje tako očajnički želiš biti dio njih, biti s njima… Pa se vratiš na ples. Plesati kako oni sviraju. Pa zbrišeš kući plakati. Pa se vratiš plesati. Pa plakati… I tako u krug.

Dok ti jednog dana čitav blesavi krug ne dosadi. I shvatiš: ploče i njihove i svoje mogu polupati. Ili mogu prolupati. Ili možda mogu? PRIHVATITI??? Možda mogu prihvatiti da oni imaju svoje ploče a ja svoje? Da oni nikad neće shvatiti mene niti moju muziku a ja još manje njih i njihovu. Ali to ne znači da je itko loš. Možda jednostavno iz nekog razloga to mora tako biti. I možda nikada ne shvatim zašto to mora tako biti, zašto se ne mogu slagati s nekima od onih koje najviše volim. Ali ne moram zato prolupati. Niti osuđivati sebe ili njih. Možda jednostavno moram prihvatiti činjenicu da oni vole svoje ploče a ja svoje i da se nikada nećemo složiti. Možda mogu prihvatiti činjenicu da se ne možemo previše družiti jer takva druženja ne završe najbolje. Na kraju uvijek netko ode kući nesretan. A to ne želim. Možda je najbolje što mogu poželjeti im svu sreću i sve najbolje, poželjeti im da što duže uživaju u svojim pločama i svojoj muzici. I poštovati činjenicu da su takvi. Možda je najviše što mogu uglavnom ih voljeti s daljine. I slati im ljubav. Tko zna zašto je to tako i zašto smo dobili takav set ploča. Ali neću se više time zamarati. Neću se žalostiti niti zbog njih niti zbog sebe niti zbog (takve) sudbine. Život je prekratak. Odoh se ipak zabavljati s ekipom sličnom sebi, s ljudima koji me razumiju, kojima se sviđaju moje ploče i moja muzika. Odoh biti sretna i uživati u životu.

-Dušica Ripli

 

%d bloggers like this: