Silazak na Zemlju Reviewed by admin on . U prostor desno usmjeravani su oni koji se ovoga trena nisu odlučili spustiti na Zemlju. Nisu se u ovom trenutku željeli inkarnirati. Nisam sigurna kako je izgl U prostor desno usmjeravani su oni koji se ovoga trena nisu odlučili spustiti na Zemlju. Nisu se u ovom trenutku željeli inkarnirati. Nisam sigurna kako je izgl Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Duhovnost općenito » Silazak na Zemlju

Silazak na Zemlju

U prostor desno usmjeravani su oni koji se ovoga trena nisu odlučili spustiti na Zemlju. Nisu se u ovom trenutku željeli inkarnirati. Nisam sigurna kako je izgledao taj prostor, što je to bilo, raj ili nešto drugo. Taj je dio meni bio nedostupan. Sve što sam mogla vidjeti sa mjesta s kojega mi je bilo dopušteno vidjeti, bilo je mnoštvo ljudi odjevenih u bijelo, no sve je bilo nejasno, maglovito. Nisam odlučila biti dio te grupe. Ne za sada. I taj je prostor zračio divnom safirnom kristalnom svjetlošću. I tu su bile žene u bijelom koje su prihvaćale ljude.




Moj je put išao lijevim hodnikom. U tom me je isto tako safirno plavom kristalnom hodniku dočekao mladi čovjek. Zidovi ovog hodnika bili su nešto tamnije boje safira. Ali isto tako kristalni, glatki, sjajni te nešto slabije osvijetljeni. Bilo je teško odrediti gdje je završavao zid, a počinjao strop ili pod. Sve je bilo bez oštrih rubova, bez oštrih linija. Sve je teklo prirodno, organski, slobodno i bez prekida. Dojam hodnika je bio tunelski. I tu se sada pojavio mladi svjetlokosi čovjek sa riječima: „Ako želiš čuti deset točaka svoga života moraš skočiti u vodu.“ Skočiti u vodu značilo je skočiti u čašu vode koju je on držao u ruci. Sve toliko nevjerojatno simbolično ili tako prikazano mome umu i mogućnosti moje percepcije tada.

Sada je iza mene stajala osoba koja mi je u ovom životu neko vrijeme bila bliska, i s kojom sam provela nekoliko lijepih godina.
Kako sam jako željela čuti deset točaka svoga života, a tko ne bi, rekoh DA.
Zid s moje desne strane postajao je svjetlijim i u njemu se pojavio otvor iz koga je ovaj mladi čovjek izvadio čašu sa vodom. Gledam u čašu, a misli idu. Ah, pa to je obična čaša sa vodom. Hm. Mladić mi je potom pružio čašu s vodom riječima: „Skoči!“ i dodao: „Nakon što skočiš, čuti ćeš deset točaka svoga života, ali pazi, ono što sada zapamtiš pamtit ćeš cijeloga života, stoga, zapamti što više ako možeš!“
„Znaš, ovdje, na plavi Kristal došli smo zbog tebe. Očekivali smo da ćeš doći ranije. Već su prošla tri dana da te čekamo.“

Dobro da sam stigla. Bilo mi je doista jako drago to čuti. Došli su zbog mene! Kako dobro. Zbog mene! U tom sam trenu sebi djelovala puno važnije nego što sam si to do tada ikada dopuštala. Ja sam netko, a oni su ovdje došli zbog mene. OVDJE! Dobar osjećaj.

Oni su posebno važni i posebni. Iako ih ja vidim, percipiram kao ljude, ja znam da oni nisu ljudi. Oni su bića druge dimenzije. Njihova je dimenzija puno viša od naše. Možemo se susresti s njima, ako imamo sreću, ako nam pomognu i ako povisimo svoju vibraciju dovoljno kako bismo ih bili sposobni primijetiti. Bila sam ushićena. Kako dobro. Ja sam sada u kontaktu sa divnim bićima viših dimenzija i oni mi poklanjaju nešto divno.

Slušajući njegove riječi paralelno sam razmišljala, a sad kad ovo nakon toliko godina tipkam sa rukopisa, shvaćam puno toga što tada nisam shvatila. Sada prepoznajem što je bilo što. Tada prije puno godina to mi je bio samo predivan nesvakidanji doživljaj. Shvatila sam i tada osnovnu poruku. Danas pak vidim poruku i značenje u svakom dijelu toga iskustva. Hvala im na tome.
Pitala sam se, kako ću ja ovako velika, pri tom sam mislila na svoje tijelo, uspjeti skočiti u ovu čašu? A jako sam to željela.
Vjerojatno čuvši moje misli i osjetivši moju nedoumicu, mlado biće svijetle kose mi je reklo: „Naravno, ne možeš skočiti tijelom, u čašu moraš skočiti bez tijela!“

Zatvorila sam oči i zamislila kako skačem u čašu vode i odjednom voda u čaši postade ocean. Malo sam pri tome i poskočila. Moje je tijelo ostalo stajati u plavom tunelu. Lijeva strana tunela polako se rastvorila i tu se sada ukazala velika svijetloplava dvorana. Na mjestu na kom sam stajala u toj dvorani nalazio se dugi bijeli stol, a na velikom zidu nasuprot ogromno bijelo platno. Moje je tijelo sada oskudno odjeveno, ležalo na tom bijelom stolu, dok sam ja gledala na platno. Istovremeno sam bila i u tijelu koje je gledalo platno i izvan tijela.

Glas je počeo govoriti redom deset točaka moga života. Čula sam glas no nisam ga mogla razumjeti. Kao da sam čula, a ipak nisam, kao da sam razumjela, a ipak nisam. Riječi koje su se pojavljivale na platnu istovremeno kad ih je glas izgovarao odmah su nestajale. Prvo su bile blijede a zatim bi brzo nestale, slovo za slovom. Tako je bilo sa svih osam točaka. Kad je glas došao do devete točke jasno sam čula i razumjela riječi i mogla ih pročitati sa platna.
Glas je rekao:
9. Došla si da se vratiš Izvoru
10. Svijetliš ljudima i govoriš im značenje.
To su bile dvije posljednje toče moga života. One su bile napisane tamnijim i čitkim slovima, dok je glas koji ih je izgovarao bio jasan i razumljiv.

Bilo mi je jako drago što sam mogla čuti, razumjeti i zapamtiti barem dvije točke. Jesu li one najvažnije ili sam pak jedino njih bila sposobna čuti i zapamtiti, ne znam.
Deveta točka je ona zbog koje svi dolazimo na ovu predivnu planetu, dragulj u svemiru. Da.
Nagovješćuje li ona da ću u ovom životu to i uspjeti. To bi bilo jako lijepo, no tko za?
Deseta točka vjerojatno govori o mom ovoživotnom pozivu. Biće sam ljubavi koju sam došla širiti ovom planetom i ono znanje koje je od Boga dano, stiglo sa mnom, došla sam podijeliti svima koji ga žele primiti.
Sada je ona osoba meni nekada bliska, ponovno stajala iza mene.

Kad je ceremonija, objava, uprizorenje završilo, primijetila sam da ležim na tom velikom bijelom stolu. Okrenula sam se na lijevi bok i u tijelu osjetila neko grčenje koje je bilo posljedica nekog aspekta moje prirode. Prestalo je prije no što je počelo,
Ustala sam i krenula u prostor kojeg bih nazvala garderobom. Tu je bilo mnogo žena koje su se odijevale za silazak na Zemlju. I ja sam se počela odijevati. Ne sjećam se što je to bilo što sam odjenula, ali boja sve odjeće svih žena bila je jednaka, boja slonovače. I moja nekad bliska osoba je bila pored mene. Kad sam se odjenula, na zidu nasuprot mene otvorio se prolaz, poput otvorenog zida u nebo. Prišla sam i našla se na početku stuba beskonačno dugih i dubokih. Krenula sam niz stube. Bila sam potpuno sama. Nisam vidjela kraja stubama, ali sam znala da se spuštam na Zemlju. Spuštam se na predivnu planetu. Tražila sam način kako da se spustim u dom svojih roditelja. Stube su vodile do stražnjeg zida zgrade u kojima je bio dom mojih roditelja, upravo tamo gdje je brzojureći tramvaj ušao u drugi dimenziju postojanja.
Stigla sam.

Zahvalna sam na još jednom predivnom iskustvu drugih dimenzija i spoznaje dijela onoga što jesam.
Iskustvo silaska u san, spuštanja na Zemlju završio je zahvalnošću za život, za imanje tijela i za bivanje na planeti Zemlji.
Hvala Ti
Namaste

Pitala sam se koje su bile ostale točke moga života. Došla do zaključka da Onaj koji mi je pokazivao točke moga života doista Zna. Vjerujem, da mi je pokazao što me je čekalo godinama nakon tog iskustva, vjerojatno bih se skamenila od straha i od tog istog straha i umrla. U svojoj neopisivoj ljubavi pokazao mi je samo ono za što sam mogla bez straha čuti i vidjeti, ono za što sam se mogla uhvatiti i što mi je pomoglo da preživim sve ove godine koje su se nalazile na mom putu od tada do danas. Svjetlo poruka koje su bile smještene u moju memoriju i moje biće dalo mi je snage da izdržim sve što sam morala proći. Doista, danas još više i svjesnije mogu reći, JA ne znam. Doista NE ZNAM.
Hvala onome koji Zna i koji mi daje upravo ono što mi je potrebno i drži me u naručju svoje neopisive i neopisivo divne ljubavi.

A čitajući danas zapis i prisjećajući se tog susreta mjesta sa koje silazimo na Zemlju, razmišljam kako je nevjerojatno kako naš um svakome drugačije prevodi iste stvari. Svaka osobnost će istu stvar doživjeti na sebi svojstven način i prepričat će je tako da će dvije pripovijesti možda biti slične ili pak potpuno različite, a promatrač ili slušatelj pripovijesti opet neće znati o čemu se govori dok to sam ne doživi. Toliko smo naizgled različiti, no ista svjetlost od koje je načinjena svaka iskra koju nazivano sobom, dio je svih i svega.

Plava je svjetlost samo jedna njena zraka nama vidljiva i doživljiva. Plavi kristal postoji i postojat će još dugo dok god bude onog koji će željeti igrati se u materiji vibracije gdje se nalazi Zemlja. A bića u bijelom, uvijek spremna voditi nas i pomagati nam, puna ljubavi i podrške biti će tu za njega.
HVALA

-Dolores Svetić

 


Leave a Comment