Silazak duša Reviewed by admin on . Tramvaj je prolazio kućom, prolazio je kroz kuću. Vjerojatno, mislim da je bilo tako i to upravo na onom mjestu gdje su se nalazila vrata. Umom mi je prošlo sje Tramvaj je prolazio kućom, prolazio je kroz kuću. Vjerojatno, mislim da je bilo tako i to upravo na onom mjestu gdje su se nalazila vrata. Umom mi je prošlo sje Rating: 0

Silazak duša

Tramvaj je prolazio kućom, prolazio je kroz kuću. Vjerojatno, mislim da je bilo tako i to upravo na onom mjestu gdje su se nalazila vrata. Umom mi je prošlo sjećanje kako je moj Učitelj kroz nacrtana vrata na jednom zidu, otvorivši ih, poslao čovjeka kroz vrijeme i prostor tisućama kilometara daleko, kući njegovoj ženi.




Tramvaj je sada već jurio nevjerojatnom brzinom dok je moja pažnja bila zauzeta promatranjem onog mjesta na kome se je do malo prije nalazila karoserija tramvaja, stjenka tramvaja. Stjenka tramvaja nije postojala, a isto tako nije postojao niti zid kuće, iako je moja svijest bila sigurna da tramvaj upravo prolazi kroz kuću, kroz beton, opeke i sve ono od čeka je kuća sazidana. Ono u što sam gledala bilo je za mene pravi doživljaj. Stjenka tramvaja ili bolje rečeno ono što je od nje ostalo, prožimala se u izmijenjenom vremenu i prostoru sa zidom, materijom zgrade. Sve je djelovalo poput blago lelujave, fino vibrirajuće opne. Pitala sam se što bi se desilo da kroz to gurnem ruku.

Nevjerojatno je kako uvijek u takvim potpuno novim i nedoživljenim situacijama, čovjek krene put dodira i to uvijek krene pružati ruku kako bi doživio i osjetio što to novo jest. Razmišljala sam bih li ostala bez ruke ili bi ruka ostala u mojoj stvarnosti gdje se nalazio ostatak moga tijela. Nisam ispružila ruku jer sam osjećala da je to bilo suviše moćno, snažno, te je vibriralo frekvencijom koja se doimala razornom za fiziologiju moga tijela. Nisam se usudila. Bila sam opčinjena prizorom.

Sada je tramvaj već jurio neopisivo brzo. U meni su se javljala sve novija i novija pitanja. Kako je moguće „tramvaju“ voziti ovako brzo? Ali, tramvaj zapravo nije bio tramvaj, vozilo u kome sam se nalazila, brodom ću ga zvati dalje, u mom umu nije imao doživljenu sliku, pojam, ideju pa ga je on preveo kao tramvaj.
Postalo mi je jasno da se već odavno ne nalazimo unutar zgrade, u ulici doma mojih roditelja, u gradu u kome živimo, ali, više nismo bili niti na Zemlji. Nevjerojatno uzbudljivo.

Ponovno je moju pažnju privuklo neopisivo ubrzanje koje je brod u kome sam se nalazila postigao. Odjednom je brod, ili ono što sam ja u mogućnosti svoje percepcije takvim doživljavala, stao.
Našli smo se u prostoru ne od ovoga svijeta. Znala sam da smo na stanici. Bili smo na stanici koja je ujedno bila i raskrižje. Nalazili smo se na mjestu Odluke.

Stanica se nalazila negdje duboko u svemiru. Djelovalo je kao da je sam centar svemira. Naravno, ja to sa sigurnošću ne mogu znati, ali moj je osjećaj bio takav. Bili smo u centru. Duboki svemir, taman i sa bezbroj zvijezda. A ovdje, safirno plavi kristal. Cijelo zdanje bilo je ogromni safirnoplavi kristal, kristal nevjerojatne plave safirne svjetlosti. Moje riječi zapravo nikako ne mogu opisati ljepotu kristala, tog zdanja koje ja nazivam kristal, jer sve je bilo načinjeno od njega. Predivna nevjerojatno ugodna safirna svjetlost obasjavala je sve, unutar i van mjesta odluke, doista ne znam kako bih ga nazvala. Ne znam bih li ga nazvala svemirskim brodom ili mjestom gdje se susreću dimenzije. Ovo drugo bi nekako bilo prihvatljivije. Doista. Tu se susreću dimenzije, postojanja. Pa je ono sa drugoga vidljivo i u ovome svemiru.

Sve je odisalo mirom, toplinom, dobrotom, dragosti, prijatnosti, prihvaćanjem. Postojao je red, ne red koji je nametnut, propisan, već red nenasilno jasan i prihvatljiv. Red je jednostavno bio vibracija tog mjesta. Kristal.
Cijeli prostor, zapravo dragulj u svemiru djelovao je kao izlijevan od kristala safira, mekih, glatkih i samosvjetlećih površina. Iz svih je površina isijavala predivna safirna svijetlost.
Na ulazu u dragulj dočekali su nas ljudi u bijelim odorama. Svi prisutni zaduženi za funkcioniranje dragulja bili su odjeveni u bijele odore i bilo ih je doista puno.
Dragulj je bio ogroman.

I ljudi je bilo doista puno, onih koji su došli sa planete Zemlje.
Grupa kojoj sam pripadala polako je ušla u prijemni prostor.
Čim smo zakoračili u Kristal bilo nam je postavljeno pitanje. Zapravo, nitko nam nije postavio pitanje. Pitanje je jednostavno postojalo. Jasno, čisto, bez sumnje, bez riječi. Cijelim svojim bićem čuli biste, postali svjesni pitanja koje bi se riječima moglo izreći: „Kuda želiš?“
To kuda želiš značilo je, želiš li na lijevo ili na desno? Želiš li život ili …?
Odgovorila sam: “Želim na Zemlju:“
Ne znam jesam li ikada u životu u sebi jasnije, odlučnije, cijelim svojim bićem prihvatljivije i svjesnije, bila svjesna želje i odluke u vezi bilo čega. Moja je odluka i želja bila prihvaćena sa potpunom predajom, bez ikakve zadrške, popraćena takvim mirom, zadovoljstvom i spokojem te sa potpunim odsustvom sumnje i straha. To sam bila ja u tom trenutku. Odlučila sam živjeti, odlučila sam se spustiti u život.
Jednostavno, cijelom sobom.

Stigla sam, zapravo bila dovezena na safirni kristal u centru svemira gdje je postojalo „pitanje“ na koje sam ja odgovorila: „Želim na Zemlju!“

-Dolores Svetić

Nastavak na STRANICI 3: Silazak na Zemlju

 


Leave a Comment

%d bloggers like this: