SAFIRNI KRISTAL ILI SILAZAK U SAN, NA ZEMLJU Reviewed by admin on . Bilo je to prije dosta godina. A kao da je bilo u nekom drugom životu, iako znam da nije. Koračam ulicom. Ne previše žurno, zaokupljena mislima i pitanjem: “Zaš Bilo je to prije dosta godina. A kao da je bilo u nekom drugom životu, iako znam da nije. Koračam ulicom. Ne previše žurno, zaokupljena mislima i pitanjem: “Zaš Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Duhovnost općenito » SAFIRNI KRISTAL ILI SILAZAK U SAN, NA ZEMLJU

SAFIRNI KRISTAL ILI SILAZAK U SAN, NA ZEMLJU

Bilo je to prije dosta godina. A kao da je bilo u nekom drugom životu, iako znam da nije.
Koračam ulicom. Ne previše žurno, zaokupljena mislima i pitanjem: “Zašto?“

Zašto bih ja, već odrasla i nakon što sam završila škole, diplomirala, zašto bih ponovno morala ići u školu. Od kud njima takva ideja da ja moram ponovno ići u školu? Zašto me tjeraju da ponovno idem u školu. Jer, ja ne želim ponovno ići u školu, doista ne želim, sve ove škole koje sam pohađala bile su mi naporne, velikim djelom dosadne, vrlo je malo bilo onoga što me je zanimalo i o čemu sam željela učiti. U životu izvan škole je bilo puno više toga za vidjeti, doživjeti i naučiti. I sad bih ja ponovno trebala gubiti vrijeme odlaskom u školu. Mislim da to neće ići. Jednostavno NE.


Donijela sa odluku i od nje ne odustajem. Nema teorije da ponovno pristanem ići u njihove škole. Razmišljajući kako sam čvrsto odlučila da više ne idem u školu, koračam polako, korak po korak i uskoro skrenem u ulicu u kojoj se nalazio dom mojih roditelja, dom u kom sam i ja nekad živjela. Dosta je već godina prošlo kako sam napustila taj dom. Krenuh uzbrdo.

Vrlo brzo se nađoh u tramvaju. Tramvaj je vozio uzbrdo prema zgradi u kojoj su živjeli moji roditelji. Tipičan tramvaj zagrebačkih ulica. Osim mene, u tramvaju se vozila grupa starijih ljudi, svi redom puno stariji od mene, onako od oka, ljudi sedamdesetih i osamdesetih godina. Bili su dragi, mirni i kao da su znali kuda idu, za razliku od mene, koja nisam znala kuda nas tramvaj vozi. Ja sam bila pomalo uzbuđena zbog te vožnje, oni su bili potpuno i savršeno mirni, mogla bih reći potpuno spokojni. Sjedili su svi zajedno, u grupi. Doista potpuno mirni i nekako potpuno u sebi. Pomislih u jednom trenu, zašto sam ja ovdje sa tim ljudima, oni svi kao da se znaju, a ja doista ne znam ništa o njima. Osjećala sam kao da ne pripadam toj grupi. Sa druge sam pak strane točno znala da moram biti u tom tramvaju i da sam upravo tu gdje ovoga trena trebam biti.

Tramvaj je i dalje vozio uzbrdo. Gledala sam kroz prozor, promatrajući kuće koje su se izmjenjivale, jedna za drugom, vrtovi, krošnje stabala. Bilo je proljeće i drveće je disalo divnom, svježom, zelenom bojom. Uživala sam u pogledu istovremeno se pitajući, gdje bi se mogla nalaziti prva stanica. Nekada tramvaj nije vozio ovom ulicom. Čudila sam se tome i pitala od kad je to tako. Tako razmišljajući zaključih da bi prva stanica mogla biti upravo ispred zgrade u kojoj su živjeli moji roditelji.

Tramvaj je stigao do zgrade. Da, tu je bila prva stanica, no umjesto da stane, tramvaj je nastavio voziti dalje. Ali.
Iza te zgrade koja je bila višekatnica, nalazila se jedna mala kuća u kojoj je prije puno godina bio dućan. Niti dućana sada više nema. Ta je kuća sada prazna i napuštena. Tramvaj je naglo skrenuo na desno, upravo prema toj kući. Nastavio je dalje, ne zaustavljajući se upravo prema toj kući. Pa tu je kuća! Vikala sam u sebi. Tu je kuća! Nema prolaza! Nema prolaza! Kako će tramvaj tuda proći? Mora postojati prolaz, mora postojati prolaz. Istovremeno sam i vikala u sebi, ali i bila nekako mirna sa nekim znanjem da je sve u redu i da će tramvaj proći. Proći? Ipak, očekivala sam snažan udarac u kuću.

I misli i kretanje, sve se je odigravalo nevjerojatno brzo. A opet kao u usporenom filmu. Svega sam bila potpuno svjesna, svakog detalja, svake izmjene.
U sljedećem trenu ugledah vrata na zidu kuće prema kojoj je tramvaj jurio. Tramvaj je cijelo to vrijeme bio udaljen od kuće jedva nekoliko metara. Svega nekoliko metara i ta se udaljenost brzo, brzo smanjivala. Ugledah ta vrata i shvatih, ona nisu stvarna, ona su nacrtana. NACRTANA. Znam pouzdano da ta vrta nikada tu nisu postojala. Mislila sam: kako, zašto, pa to su nacrtana vrata. Kako će tramvaj proći kroz nacrtana vrata. Gledala sam u vrata i zamjećivala kako su lijepa. Bila su prelijepa. Boje na njima prelijevale su se u svim duginim bojama i nijansama, a opet izgledala su kao drvena, teška, stabilna. Shvatih da izgledaju poput vrata iz nekog salona, mimokretna, laka. Istovremeno laka i teška, istovremeno nacrtana i stvarna. Kao da nisu iz ove dimenzije. Ali opet jesu, tu su na ovome zidu male kuće prema kojoj juri teški ogromni tramvaj čija je namjera, upravo shvatih, proći kroz njih.

Onoga trena kad sam očekivala snažan i razarajući udarac sudara tramvaja i zida kuće, nije se desilo apsolutno ništa! Barem ne ništa što bi bilo očekivano, udarac, sudar, krš i lom. Odnosno desilo se sve. Nije bilo sudara tramvaja i zida ali se desio sudar, sudar ili prožimanje. Činilo se da tramvaju zid uopće ne smeta, barem to nije smetalo onome tko je upravljao tramvajem. Nisam vidjela vozača. Bila sam potpuno obuzeta prizorom i iščekivanjem slijedećeg trenutka; što će se desiti slijedećeg trenutka.

Nastavak na STRANICI 2: Silazak duša

-Dolores Svetić

 


Leave a Comment