MOJ KRUG – prijatelji Reviewed by admin on . Sama ideja o mom krugu je pomalo pogrešna, jer takvo nešto kao moj krug zapravo ne postoji. Da  bih jednostavnije mogla reći što želim, zadržati ću ideju o mome Sama ideja o mom krugu je pomalo pogrešna, jer takvo nešto kao moj krug zapravo ne postoji. Da  bih jednostavnije mogla reći što želim, zadržati ću ideju o mome Rating: 0
You Are Here: Home » Život » Život općenito » MOJ KRUG – prijatelji

MOJ KRUG – prijatelji

Sama ideja o mom krugu je pomalo pogrešna, jer takvo nešto kao moj krug zapravo ne postoji. Da  bih jednostavnije mogla reći što želim, zadržati ću ideju o mome krugu, krugu moga života.

Skoro sam cijeloga života bila u potrazi za onom što sam nazivala prijateljem.

Jesam li našla prijatelja?

Kada sam bila djevojčica gledala sam oko sebe i vidjela kako se druga djeca igraju, drže za ruke, vesele, svađaju i dalje su zajedno. Iz prikrajka sam ih promatrala i priželjkivala da i ja nađem svoju prijateljicu. Tako sam odrastala trudeći se naći prijateljicu. Do odrasle dobi su svi moji nespretni pokušaji propali. Uglavnom bih u tim odnosima bila povrijeđena na sve moguće načine, u tišini ili javnosti, sa strane ili pred svima. Nastavljala sam i dalje živjeti sa željom: „Imati prijatelja!“ ta je želja bila uporna i tvrdoglava, svakodnevno prisutna. Odrasla sam. Tada je u moj život ušla osoba koju sam nazvala najboljom prijateljicom. Dijelile smo i tuge i radosti, intimno. Sve sam joj bila spremna dati. Doista, tako sam vjerovala i vjerovala da tako i živim. Otišla je iz mog života naprasno, a u mom je srcu ostala rana malo veća od prethodnih iz djetinjstva. Vrlo brzo došla je druga, pa treća i četvrta. Svaka od njih ostavila bi za sobom ranu veću od prethodne. Eh, da, doista, kako nisam učila i naučila?




Svaka slijedeća  bila je još bolnija i bolnija i to u još težoj životnoj situaciji.

Pomalo je nevjerojatno sve to promatrati sa današnje distance i VIDJETI. Zgodno.

Onda je stigla bolest. Nakon prvog vala, prvih nekoliko mjeseci, kad su uz mene bili mnogi koji su vjerujem s ljubavlju pomagali, vrlo brzo su jedan za drugim nestali.

Bolesna, na granici života i smrti, ostala sama, samo su najbliži bili tu. Drugih nije bilo.

Vrijeme je prolazilo i ja sam nekako preživjela. Još sam tu, hvala Bogu.

Tada su pomalo u moj život počeli dolaziti neki novi ljudi.

Danas bih ih mogla nazvati ljudima svoga kruga, trenutnog kruga. Nisu to moji prijatelji, no nisu to ni neprijatelji.

Zašto kažem da to nisu moji prijatelji? Zato što je u mom vjerovanju toga što prijatelj jest postojala ideja da je to ona osoba koja je uvijek tu za tebe i ti za nju. Hm, doista nevjerojatno nesvjesno, sebično.

Osim sebe samoga, koji si možeš biti jedini prijatelj u postojanju (Ti, Bog, sebi samome), ne postoji drugi koji to može. To je jednostavno nemoguće. Počevši od sebe same. Niti ja sama ne mogu uvijek biti tu za nekoga. Jedini za kojega uvijek možeš biti tu si ti sam i kad postaneš toga svjestan, kad prestaneš van sebe tražiti nekoga za sebe, da ne bi bio sam, kad postaneš svjestan da si ti tu sa sobom stalno, shvatiš da si jedino ti sam, Bog –Ti, možeš biti prijateljem. Prvo se prihvatiš, zagrliš, prigrliš, dopustiš sebe sebi, pustiš sebe sebi, kakav god da si, Ti si.

Tako su neki ljudi počeli ulaziti u moj život, par njih, ne puno. U samom početku ja još uvijek nisam bila sa sobom, još uvijek je tu bio prisutan osjećaj odvojenosti i usamljenosti. Ali u tim novim odnosima nisam si dozvoljavala prisvajati ljude ni na koji način. Učila sam.

To su novi ljudi koji su tu ponekad, a ponekad ih nema, ponekad mi daju, a ponekad ne, kao i ja njima, dajemo i primamo, slobodno. U mom biću to tako izgleda. Kad mi daju primim, kad dam, prime. Slobodno, bez zahtijeva, bez očekivanja, sa zahvalom.

Postoje odnosi, samo odnosi.

Ja sam sada tu u odnosima bez ideje za imanjem prijatelja.

Sjećam se, prije dosta godina sam čula Učitelja kako kaže: „Onako kako ti zamišljaš prijateljstvo to ne postoji. Jedini prijatelj kojeg možeš imati je Bog.“ Čula sam tu rečenicu ali sam joj se još dugo godina opirala. Danas mi je potpuno jasno što je ona značila. Svi odnosi koji postoje tu su sa samo jednom svrhom, a ta je da postaneš svjestan svoje božanskosti.

Kada prigrliš sebe onda ti božansko u tebi ne skida osmjeh sa lica cijeli dan. Onda ti je nevjerojatno lako zaplivati u promjenu i biti slobodan i svima oko sebe „dati“ slobodu da plivaju s tobom ili bez tebe i sam sebi „dati“ slobodu plivati s drugima ili ne.

Ljubav je slobodna, ljubav se igra, ovako ili onako, svakako, na sve moguće načine.

Samo je nemoj pokušavati prisvojiti, ograničiti, ukalupiti, jer je onda gubiš. Gubiš sebe, gubiš ono što ti jesi.

Voli i pleši, plivaj i živi.

I da odgovorim na pitanje s početka, jesam li našla prijatelja?

DA, jesam, našla sam sebe.

Hvala svima onima koje sam nazivala prijateljima i onima koje tako nisam nazivala jer su mi plivajući sa mnom neko vrijeme, pomogli naći sebe.

Dobro došli svi koji požele sa mnom ponekad zaplesati ili zaplivati slobodno u ljubavi.

Namaste

Hvala hvala hvala

P.S.

Ima jedna mala tajna, ipak postoje dragi, najdraži prijatelji, bića svjetlosti koja su tu uvijek s nama ljudima, koji se svakodnevno igraju s nama, za nas, zbog nas, koji su nam podrška kad se izgubimo, uvijek, baš uvijek tu za nas i koji su mi jako, jako dragi i s kojima sam uvijek spremna plesati, veseliti se i igrati, koji mi pomažu i s kojima jako volim komunicirati, čiju prisutnost osjećam i stalno im se veselim. Moji najdraži anđeli i svo društvo svjetlosti, bića bezuvjetne božanske ljubavi.

-Dolores Svetić

 

 


Leave a Comment