EMOCIONALNE BLOKADE NESTAJU KAD ZAPLOVIŠ U RADOST Reviewed by admin on . Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emoci Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emoci Rating: 0

EMOCIONALNE BLOKADE NESTAJU KAD ZAPLOVIŠ U RADOST

Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emocionalno sazri.
Nije samo znanje to koje nosi slobodu, nego emocije.




Emocionalno uravnotežen život je ključ svega.
Samo emotivno slobodan čovjek je slobodan čovjek, intelektualac sav zapetljan u svojim shemama i konstrukcijama može znati sve o svemu, ali je kao biće blokiran jer mu sve dolazi iz glave.
A nije sve u glavi, već u čitavom tijelu.
Emotivno blokirano biće blokira sve oko sebe, porobljava, dok slobodno, oslobađa.
Ljutnja i potiskivanje se godinama skupljaju u čovjeku, odražavaju se na govor, misli, način života, zdravlje, dok čovjek to ne oslobodi, i u biološkom smislu, ne samo psihičkom, ne može se normalno kretati i misliti slobodno i rasterećeno.
Emotivna blokiranost rađa životnu blokiranost koja se odražava na sve aspekte bića.
Kada to oslobodiš postaješ novi čovjek drugačijh pogleda na svijet, i shvatiš da su sve tvoje sitne mržnje bile ne plod realnosti nego razultat nesreće u kojoj si se našao.
A kada riješiš sve svoje probleme nemaš potrebu da se naslađuješ tuđim već gledaš kako da im pomogneš…

U godinama puberteta počeo sam da se zatvaram u sebe, postajao sam jako krut, stegnut, nesiguran. Toliko je bilo strahova u meni, tek sada to vidim, da je sve to vodilo zastrašujućoj potisnutosti. Jednostavno sam umukao! Kada gutaš bol neprekidno ona ti preplavi, osjećaš ljutnju, bijes, gorčinu, a ni ne znaš točno zašto. Nisi u stanju normalno da živiš, ni da pričaš, ni da se igraš, ni da se družiš, stalno si opterećen sobom, bježiš od ljudi, i tragaš za rješenjima, svuda.
Glas je preplašen, tijelo povijeno, misli sputane.

Tijelo sve pamti, ako je čovjek radostan, tijelo je radosno, živo, pokretljivo. Ako je čovjek preplašen, tijelo je preplašeno. Tome služi smijeh, igra, ples, ne banalnoj zabavi nego oslobađanju tijela, samim tim i psihe. Ne da bi se igralo zarad igre nego zarad oslobađanja potisnutih emocija…
Pravi život počinje kada čovjek prodiše, i progovori svojim unutarnjim glasom.
Kada zna da je ono u njemu jače od svega onoga izvan njega.
Sve ostalo su vanjski uspjesi, društvena priznanja, ali ako se čovjek ne otkoči, ne razveže sa sobom, u sebi, sve što učini u životu mogu biti budu samo bjekstva…

Pronaći sebe je najveća moguća privilegija.
Pronaći svoju strast, i osjetiti apsolutno postojanje u svemu.
Dok hodaš, razgovaraš, jedeš, vodiš ljubav, kada si toliko načisto sa sobom, uravnotežen kao ličnost, da te malo što može uzdrmati jer znaš da suštinski malo što ima veze s tobom.

To jest ideal ali nikako neostvariv.
Do toga se ne stiže samo putem misli kada čovjek pojasni sebi sve što ga okružuje, i pojasni zakone kako svijet funkcionira, nego promjenom načina života kada se zaplovi u radost i oslobodi sve ono potisnuto u unutarnjem biću.
To je apsolutno moguće, postoji tisuću načina, samo ih treba otkriti, i primijeniti.
Kada čovjek razveže duboko potisnuti emotivni čvor u sebi, onu nepodnošljivu bol koja ga jede, i progoni gdje god da ide, tada počinje pravi život.

Tako je bar bilo u mom slučaju. Toliko se toga bilo nakupilo u meni da sam uvijek morao da se vraćam svojim strahovima iznova i iznova, ali vrijedilo je.
Nema ništa ljepše nego kada čovjek dovede sebe u takvo mentalno stanje da uvijek može da usrećuje ljude, bilo dok piše, ili u osobnom kontaktu, neposredno. Životna energija se ne prenosi pričama o energiji, nego kada se osjeti na djelu, kroz razgovor, tvoju pojavu.

Jedno je pričati nešto, a drugo živjeti.
Suština je dovesti sebe u stanje neprekidne budnosti i pokretljivosti, bilo fizičke, bilo mentalne. Gdje nitko, ali nitko, ne može da te uhvati u svoju zamku.

Sloboda je kada je čovjek u stanju da sve vrijeme pjeva svojim unutarnjim glasom, gdje god da je, s kim god da je. Kada svojom ljepotom razotrkiva svu ružnoću svijeta koju većina intuitivno osjeća ali je ne primjećuje jer je u njoj.
Sloboda je kada je čovjek slobodan.
Sloboda je, sloboda je, sloboda je… kada si jednostavno sretan zato što si to što jesi, tu gdje jesi, u vremenu koje jest!

-Stefan Simić

 


Leave a Comment

%d bloggers like this: