Zen – umjetnost istinskog življenja Reviewed by admin on . . Kultiviranje uma početnika Tradicionalne vještine Azije mnogo pažnje pridaju dugoročnoj praksi i trudu kako bismo stalno postizali viši nivo razvoja vještina. . Kultiviranje uma početnika Tradicionalne vještine Azije mnogo pažnje pridaju dugoročnoj praksi i trudu kako bismo stalno postizali viši nivo razvoja vještina. Rating: 0

Zen – umjetnost istinskog življenja

image-2.

Kultiviranje uma početnika

Tradicionalne vještine Azije mnogo pažnje pridaju dugoročnoj praksi i trudu kako bismo stalno postizali viši nivo razvoja vještina. Također, postoji i dublje vježbanje ličnosti koje ima za cilj utišavanje ega, prevazilaženje strahova, postizanje svjesnosti, veći osjećaj zahvalnosti i potpuniji život u sadašnjem trenutku.


Početnički um je fraza iz knjige japanskog zen učitelja Shunru Suzukija ”Zen um, početnički um”. On je koristi kako bi opisao pristup životu u kome nema predrasuda i samoljublja, pristup koji podrazumeva samosvesnost.

U Japanu imamo frazu shoshin (初心), koja znači ’početnička svijest’. Cilj ove prakse je očuvanje našeg početničkog uma zauvijek… To znači očuvanje praznog i spremnog uma. Ako je vaš um prazan, uvijek je spreman za bilo što; otvoren je za sve. U početničkom umu postoji mnogo mogućnosti; u umu eksperta je malo njih.

Ideja o praznom umu u azijskim kulturama se razlikuje od zapadnjačkih koncepcija, u kojima praznina podrazumijeva da nešto nedostaje. Bliža je našoj ideji otvorenog uma, uz široku svjesnost koja omogućava vanjskom svijetu da upliva unutra kroz naša čula.

Kineski filozof Lao Ce je imao sličan koncept praznine u pjesmi 11 Tao Te Jinga, koja opisuje strukturirane prostore koji sudjelovanje promatraju kao vrlopraktično i korisno.

Trideset se žbica sjedinjuje u glavi točka, No tek praznina čini točak korisnim. Iz gline se oblikuje posuda, no tek je praznina čini korisnom. Iz zidova, u kojima su vrata i prozori, sastoji se kuća, no tek je praznina čini korisnom. Tako: Iz postojećeg se određuje izgled. Iz nepostojećeg se stječe korist.

U zen budizmu očuvanje početničkog uma znači otvorenost za stalni rast i dublje razumijevanje. Svaki trenutak života treba upijati, bez pretjerane žudnje, ponosa ili kritike.

Početnički um nije voljan, ne traži moć i nije egocentričan. Kao početnici, potaknuti smo da razvijamo vještine, a da se ne uspoređujemo jedni s drugima i nastojimo biti superiorni na bilo koji način. U Japanu, ovaj pristup se povezuje s idejom kenkyo (謙虚), što znači kultiviranje skromnosti i poniznosti, ne biti pun sebe.

U knjizi Zen meso, zen kosti Pola Repa postoji dio pod nazivom 101 zen priča. Ovo je priča o univerzitetskom profesoru koji posjećuje Nan-ina, japanskog zen majstora. Profesor kaže da želi učiti o zenu, ali on je pun znanja i mišljenja. Nan-in je počeo ulijevati čaj u svoju šaljicu, ali nije prestao kada ju je napunio i čaj je počeo da se prelijeva.

 „Što radite? Prepunjena je. Ne može više stati!“, povikao je profesor. „Baš kao ova šalica“, Nan-in je rekao, „i Vi ste puni svojih mišljenja i spekulacija. Kako mogu da Vas učim zenu ako najprije ne ispraznite svoju šalicu?“

Zen i japanske tradicionalne vještine

Čak i danas, početnički um je i te kako dio tradicionalnih vještina u Japanu. Pojam mu (無) ili mushin (無 心) se obično predstavlja učenicima. Često se prevodi kao „nepostojanje, ništa“ ili „neumnost“, ali njegovo značenje je bliže otvorenosti i svjesnosti. Učenici se potiču da budu pažljivi i svjesni, da pažljivo promatraju sadašnji trenutak.

Kada se podučavaju tradicionalne vještine u Aziji, mnogo pažnje se posvećuje dugoročnoj praksi i trudu, kako bi se stalno postizao sljedeći korak u razvoju vještina. Također se pažnja posvećuje vježbanju karaktera kako bi se utišao glas ega, kako bi se prevazišli strahovi, kultivirala svjesnost i povećala zahvalnost, te kako bi se potpunije živjelo u sadašnjem trenutku.

Ključna ideja vještina koje su pod utjecajem zena je da fundamentalna vještina i učenje zahtijevaju otvorena čula. Vremenom znanje postaje intuitivno, instinktivno. Ne moramo „razmišljati“ svjesno kako bismo djelovali vješto.

Cilj vježbanja vještina nije dobivanje nagrade ili postizanje većeg uspjeha od drugih, već duhovni rast, razvoj ljudskog bića i učenje kako da proživimo svaki trenutak mirno, svjesno i istinski povezani sa sadašnjošću.

Budistički učitelj D.T. Suzuki je dao ovaj opis u svom eseju Uvod u zen budizam:

Ideja zena je uhvatiti život kako on teče. Ne postoji ništa izvanredno ili misteriozno u zenu. Podižem ruku; uzimam knjigu s druge strane stola; čujem dječake kako igraju nogomet kroz prozor; vidim oblake koje vjetar rastjeruje iznad obližnje šume – u svemu ovome je praksa zena, ja živim zen. Nije potrebna nikakva rasprava, nikakvo objašnjenje… Kada sunce izađe čitav svijet pleše od radosti i svačije srce je ispunjeno srećom. Ako se zen uopće može zamisliti, u ovome se može uhvatiti.

Život i rad u suvremenom svijetu

Zen nas uči da život na ovaj način nije težak, već ga moderni „civilizirani“ ljudi otežavaju sebi i svojoj djeci. Obrazovni sistemi (i na zapadu i na istoku) potiču kompetitivnost, jagmu za statusom i položajem, zahtijevaju memoriranje i testiranje znanja.

Cilj suvremenog školstva je da učenici zapamte ogroman broj informacija, da budu bolji od drugih učenika na testovima kako bi mogli imati veće ocjene, da upišu „najbolje“ škole, dobiju poslove s velikim plaćama. Ova „obuka“ (koju je većina nas prošla) zarobljava naše umove skladištima informacija, budućim ciljevima i uspoređenjem s drugima u sadašnjosti.

Ovakvo učenje i ovakav život stvorili su svijet u kojem mentalitet trke pacova dominira. Svijet u kojem se umovi mnogih „dobro obrazovanih ljudi“ pretrpani nepovezanim fragmentima znanja (iz matematike, fizike, historije itd.), a nikada nismo razvili sposobnost da to znanje primijenimo na smislen način. Ovu pojavu su zapadni psiholozi opisivali posljednjih nekoliko decenija. Carol Dweck govori o razvojnom nasuprot trajnom mentalnom stavu. Razvojni mentalni stav je otvoren i radoznao, osoba razumije ono što uči i stalno uči, podiže nivo znanja i vještina. Ne uspoređujemo se s drugima i doživljavamo učenje kao cjeloživotni proces. Psiholog Mihaly Czikszentmihalyi opisuje ovaj pristup životu i učenju kao tijek, psihologiju optimalnog iskustva. Ako nam je um otvoren za sadašnji trenutak, doživjet ćemo osjećaj jedinstva i osjećaj bliskosti sa sadašnjom situacijom i kontekstom.

Razvojni mentalni stav i rast su vrlo slični početničkom umu iz zena. U knjizi ”Zen u veštini streličarstva”, Eugen Herigel je podijelio savjet svog učitelja streljaštva iz Japana.

Ne razmišljaj o onome što trebaš učiniti, ne razmatraj kako da to izvedeš! Pokušaj će biti uspješan samo ako samog strelca iznenadi.

Ciljevi mogu biti korisni, ali suština zen vještina je usidriti našu svjesnost u sadašnjem trenutku, odvojenu od ega i želje. „Cilj se ne mora uvijek postići, on često služi samo kao meta“, kako je to rekao Bruce Lee.

Brojni sportaši, umjetnici i glazbenici su slično opisali svoja najljepša iskustva, rekavši da su bili „u zoni“ u kojoj jastvo nestaje i osjećamo istinsku vezu sa sadašnjim trenutkom. Manifestacije vještine se same po sebi pojavljuju, intuitivno, bez voljnog promišljanja ili usmjeravanja.

Kada se bavimo sportom ili muzikom, misli na buduće događaje ili neuspjehe mogu pokrenuti snažne emocije koje ometaju našu svjesnost. Samo posvećivanjem pune pažnje onome što se događa SADA možemo odgovoriti svjesno i efikasno na sadašnje uvjete i da se istinski povežemo sa sadašnjim trenutkom u kojem postojimo.

Štoviše, kako se naše vještine razvijaju bez egoizma, prirodno ćemo njegovati pozitivne psihološke kvalitete (kao što su svjesnost, suosećanje, kreativnost, ljubaznost, radost) koji čine naše živote sretnijim, uspješnijim i smislenim.

Kao što je kompozitor John Cage rekao:

Izađite iz kaveza u kojem se nalazite ma kakav da je. Život postaje poezija čim shvatimo da ne posjedujemo ništa.

Duboka zahvalnost za život

Kada ovako učimo i rastemo, vremenom možemo otkriti što je japanski ikigai (生き甲斐), dublji osjećaj svrhe i pravca u životu. Ikigai je razvoj brojnih jedinstvenih talenata kako bismo ih mogli podijeliti sa svijetom. Pronalaženje svrhe života nama donosi osjećaj sreće, a korist drugima.

Da bismo otkrili dublji osjećaj svrhe i pravca u životu, pomoći će nam svijest o tome na koji način smo povezani sa ostatkom univerzuma. Pronalaženje dubokog smisla se može otkriti samo u sadašnjem trenutku, ne u budućnosti. Zato nas taoistička i zen učenja potiču da njegujemo blizak odnos (i uvažavanje) s prirodom kako se ona manifestira u sadašnjem trenutku.

Svi smo u svakom trenutku povezani s kozmosom na načine koje ne možemo vidjeti zbog ovozemaljskih briga. Alan Watts je opisao kako smo svi nalik valovima koji čine ocean, jedinstvene i kreativne pojave univerzuma koji nastanjujemo.

Kada je naš um oslobođen misli o sebi i emocija, lakše se možemo povezati s okruženjem. Ako čuvamo prostor u umu, omogućit ćemo da magija svijeta uđe u njega kroz naša čula.

Za taoističke mudrace i zen učitelje univerzum koji nas okružuje se doživljava kao naše „pravo lice“.  On je izvor svega što postoji, živi matriks kreativnosti kojoj svi pripadamo, koji je omogućio nastanak svakog od nas. Kao što Alan Watts kaže:

Ako vidite sebe na pravi način, svi vi ste nevjerojatni fenomeni prirode kao što su drveće, oblaci, oblici u tekućoj vodi, plamičci vatre, raspored zvijezda i oblik galaksije. Svi vi ste isti takvi…

Iako konceptualno ovo nije teško razumjeti, „civiliziranom“ čovjeku može biti teško da to iskusi direktno i često. Neprihvaćanje mentaliteta trke pacova suvremenih kultura je prvi korak koji je neophodan. Svjesno bavljenje nekom sportskom vještinom, učenje meditacije ili vježbanje joge mogu biti sistemi vježbi koje su od velike pomoći.

Kako učimo da doživljavamo svijet kao da smo prazna knjiga, dozvoljavamo untarnjem i izvanjskom carstvu naših života da plove zajedno. Tako gdje je ranije postojalo razdvajanje, sada postoji veći osjećaj zajedništva i ljubavi. Svako živo biće s kojim se susrećemo, svako iskustvo koje doživljavamo se mogu vidjeti kao magični na neki način.

Možemo sve više i više početi osjećamti yūgen (幽玄). Ovaj pojam su japanski umjetnici i pjesnici koristili da označe duboko razumijevanje i osjećaj povezanosti s univerzumom.

Svesnost i iskustvo među-postojanja

Vijetnamski zen učitelj Thich Nhat Hanh opisuje ovo kao produbljivanje svjesnosti o među-postojanju, fundamantalnom jedinstvu i međusobnoj povezanosti svake „stvari“ u kozmosu. U jednom cvijetu postoje voda iz oblaka, energija sunca, molekule zemlje, atomi stvoreni milijardama godina ranije u zvijezdama.

Ovo razumijevanje je veoma važno ako želite shvatiti budističko učenje o praznini, kao što Thich Nhat Hanh objašnjava:

Cvijet ne može postojati sam. Biti prazan nije nešto negativno… Cvijet je prazan samo od sebe samog, ali je pun svega ostalog. Čitav kozmos se može vidjeti, može se prepoznati, može se dodirnuti u jednom cvijetu. Možemo reći da cvijet oslobođen sebe samog znači cvijet pun kozmosa.

Takav stav i shvaćanje donose veći mir i sreću u naše živote (i mudrost naših postupaka) jer umjesto pokušaja manipuliranja ishodima i uzimanja od svijeta postajemo usklađeniji s prirodom, jedno sa životom, kao muzičar i plesač. Otpuštanjem misli koje nas ometaju i emocija tokom dana stvaramo prostor za svijet da se kreće kroz nas, da bude dio nas. Ovo otpuštanje omogućuje dublje iskustvo među-postojanja, blisku povezanost sa svačim i svima.

Vremenom, povezivanje i otpušanje, poput disanja, postaju naša druga priroda. Ako ne nastojimo postići daleke ciljeve koje suvremeni svijet smatra važnima, otkrit ćemo da je sve što nam je zaista potrebno već tu. Treba samo da negujemo unutarnji prostor i da se potpuno povežemo s onim što se događa sada.

Održavanje početničkog uma pomaže nam da iskusimo tijek naših aktivnosti, radost u našim vezama i rast nas kao ljudskih bića. Kao glavni lik u filmu Dan mrmota i Vrijeme za ljubav, počinjemo otkrivati duboko značenje i poeziju u svakom trenutku u životu. U japanskoj ceremoniji čaja ova povezanost i zahvalnost se izražavaju idejom ichi-go ichi-e (一期一会), koja se prevodi kao „jednom, jedan susret“. Svaki susret koji dijelimo s drugima je događaj koji se ponavlja samo jednom u životu, sveti trenutak koji možemo cijeniti i u kome možemo istinski uživati.

Vremenom, vježbamo  promatrati i živjeti na ovaj način, sve što radimo se može doživjeti kao vrsta vještine koja se može usavršiti i/ili cijeniti, svaka interakcija s drugima postaje potencijalni izvor radosti, zahvalnosti, mira, ljubavi i ljepote.

Nikada nećemo pronaći sreću na dalekim mjestima ili u ciljevima koje u glavama zamišljamo. Pravi put ka sreći je da zaista shvatimo da svaki trenutak u životu – svaka pahulja snijega, svaki cvijet, planina, izlazak sunca, svako prijateljstvo – su djelo kozmičke umjetnosti, koja je istovremeno jedinstvena i dragocjena. Svaki korak našeg puta podrazumijeva da smo već stigli jer smo uvijek bili tamo gdje treba.

Živjeti ovdje i sada ne znači da nikada nećete mislite o prošlosti, ili da nećete planirati budućnost odgovorno. Ideja je da jednostavno ne dozvolite sebi da se izgubite u žaljenju zbog prošlosti ili brigama o budućnosti. Oslobađanje nam donosi slobodu, a sloboda je jedini uvjet za sreću. ~ Thich Nhat Hanh

 Forensicsoul.com

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment