Sreća: Vodič za razvijanje najvažnije životne vještine Reviewed by admin on . . Ljudi neumorno posvećuju većinu svog vremena vanjskim aktivnostima i ciljevima, umjesto da nauče uživati u sadašnjem trenutku, u društvu osoba koje vole, u mi . Ljudi neumorno posvećuju većinu svog vremena vanjskim aktivnostima i ciljevima, umjesto da nauče uživati u sadašnjem trenutku, u društvu osoba koje vole, u mi Rating: 0

Sreća: Vodič za razvijanje najvažnije životne vještine

kisa-sreca.

Ljudi neumorno posvećuju većinu svog vremena
vanjskim aktivnostima i ciljevima, umjesto da nauče uživati
u sadašnjem trenutku, u društvu osoba koje vole, u miru prirodnog
okruženja i, iznad svega, u razvoju unutarnjeg mira koji svakoj sekundi
života daje novu i drukčiju kvalitetu.

Uzbuđenje i užitak koji proizlaze iz intenzivnih osjetnih podražaja,
na primjer od glasne, frenetične i senzualne zabave, ne mogu zamijeniti
unutarnje zadovoljstvo. Eksces bi nas trebao izbaciti iz apatije,
ali vrlo često vodi samo do nervoznog umora vezanog uz kronično
nezadovoljstvo.

Kako objasniti činjenicu da nakon svega postoji mala povezanost
– 10 do 15 posto – između bogatstva, zdravlja, ljepote i sreće? Prema
Edu Dieneru: „Izgleda da je način na koji ljudi opažaju svijet puno
važniji za postizanje sreće od objektivne okolnosti.” Sreća ovisi i o
ciljevima koje postavljamo u svom životu. Osobi kojoj je glavni cilj
da stekne materijalno bogatstvo, novac igra važnu ulogu u postizanju
sreće, ali to neće puno utjecati na osobu kojoj je bogatstvo manje
važno.

Osoba ne može
doživjeti istinsku i trajnu sreću dok je sebična i pesimistična, jer su
altruizam i konstruktivan pogled važni elementi istinske sreće.

Očigledno je da čak i kada nam materijalne
okolnosti pruže „sve što nam je potrebno” da budemo sretni,
nismo uvijek sretni – daleko od toga. Štoviše, ovo „sve” nije stabilno
i prije ili poslije će se raspasti i odnijeti sreću sa sobom. To se može
dogoditi ako nedostaju samo jedan ili dva uvjeta. Ovisnost o takvim
uvjetima stvara tjeskobu jer se, svjesno ili nesvjesno, neprestano pitamo:
„Hoće li to izdržati? Koliko dugo?” Počinjemo se pitati, s nadom
i tjeskobom, možemo li sjediniti idealne uvjete, zatim se počinjemo
bojati da ih ne izgubimo, a na kraju patimo kada nestanu. Osjećaj
nesigurnosti stalno je prisutan u nama.

Najsretniji je onaj čovjek koji u svojoj duši nema ni traga zlobe.
Platon

Budistički pristup postupno proširuje osjećaj pripadnosti na sva
bića. Stoga je važno razumjeti, na najosnovnijoj razini, da sva živa
bića dijele našu želju da izbjegnemo patnju i postignemo zadovoljstvo.
To shvaćanje ne može ostati samo ideja, nego se mora usvojiti
dok ne postane naša druga priroda. Na kraju, kada se naš osjećaj
pripadnosti proširi na sva živa bića, izravno nas se počinje ticati njihova
radost i patnja.

Akutnu depresiju prati poteškoća u osjećaju i izražavanju ljubavi
prema drugim ljudima. „Depresija je nedostatak ljubavi,” piše Andrew
Solomon u svojoj knjizi Podnevni demon: atlas depresije. Ipak,
značajnija je tvrdnja onih koji su patili od depresije kako je pružanje
i primanje ljubavi važan aspekt izlječenja. Ta se tvrdnja slaže s
budističkom perspektivom, koja sebičnost smatra glavnim uzrokom
patnje, a altruističnu ljubav najvažnijim elementom istinske sreće.
Međuovisnost svih ovih fenomena i svih ljudi pokazuje nam da je
naša vlastita sreća usko povezana s tuđom srećom. Kao što smo to
već istaknuli u poglavlju o emocijama, shvaćanje te međuovisnosti
nalazi se u suštini sukhe, stoga naša sreća nužno ovisi o sreći drugih
ljudi.

Zadovoljstvo koje je potaknula neka ugodna
aktivnost, poput izlaska s prijateljima, gledanja filma, uživanja u
banani split, zasjenilo je zadovoljstvo koje je proizašlo iz izvršavanja
nekog dobrog djela. Kada je djelo spontano i kada ga potiču naše
ljudske kvalitete, uljepša nam se cijeli dan. Ispitanici su primijetili
da su tog dana bolje slušali tuđe probleme, ponašali se prijateljski i
da su ih drugi ljudi više cijenili. „Vježba dobrote donosi nam zadovoljstvo,
zadovoljstvo, a ne užitak,” zaključuje Seligman – zadovoljstvo u smislu
trajnog zadovoljstva i osjećaja da smo u skladu s našom unutarnjom
prirodom.
Možemo osjećati određeno zadovoljstvo u postizanju naših ciljeva
na štetu drugih ljudi, ali takvo je zadovoljstvo kratkotrajno i površno:
ono maskira osjećaj nemira, koji se ne može dugo prikrivati.
Čim uzbuđenje prođe, moramo priznati da osjećamo određenu nelagodu.
Čini se da je milosrđe puno bliže našoj „pravoj prirodi” od
zlobe. Život u skladu s tom prirodom održava našu radost života,
dok nas njegovo odbacivanje dovodi do kroničnog nezadovoljstva.

Ako okrenemo naš pogled prema unutra i detaljnije ispitamo um,
možemo uočiti da je njegova osnovna priroda kognitivna sposobnost
koja „rasvjetljava”, u smislu da objašnjava vanjske fenomene
i unutarnje mentalne događaje. Ta se sposobnost nalazi u osnovi
svih misli, ali je misli bitno ne mijenjaju, isto kao što površinu
ogledala ne mijenjaju slike koje se u njemu odražavaju. Možemo
također uočiti i da su negativne emocije – na primjer, ljutnja – više
marginalne i da nisu toliko važne, poput ljubavi ili privrženosti.

Negativne se emocije najčešće pojavljuju kao reakcija na provokaciju
ili na neki drugi određeni događaj, ali nisu trajna stanja uma. Čak i
ako smo po prirodi mrzovoljni i lako nas je razljutiti, ljutnju uvijek
potiče određeni događaj. Ako izuzmemo patologiju, rijetko se može
doživjeti dugo stanje mržnje koje nije usmjereno na neki određeni
objekt. S druge strane, altruizam i suosjećanje su puno temeljnija
stanja, mogu biti prisutna u našem umu kao način postojanja i trajati
neovisno o određenim objektima ili poticajima.
Ljutnja nam može pomoći da savladamo prepreke, ali može i mora
biti samo epizodna. Ljudi agresivnog karaktera, koji su uvijek spremni
razljutiti se i kod kojih gotovo svaka prepreka, bez obzira koliko
mala, izaziva ljutnju, vrlo su disfunkcionalni u društvu i neprestano
nailaze na poteškoće i tugu. Nasuprot tome, ljubav i privrženost
su puno važnije za dugotrajan opstanak. Novorođenče ne bi živjelo
više od nekoliko sati bez majčinske ljubavi; starije osobe s invaliditetom
ubrzo bi umrle bez pomoći onih koji ih okružuju. Trebamo
primiti ljubav da bismo je znali pružiti. Nakon što se razljutimo,
često kažemo: „Nisam bio pri sebi.” Ali, kada spontano učinimo dobro
djelo, na primjer pomognemo čovjeku da se izliječi ili životinju
spasimo od smrti, imamo osjećaj da smo u skladu s našom pravom
prirodom. Kako bi bilo da češće doživljavamo to stanje uma, da
osjećamo kako nestaju prividne barijere koje postavlja self i da naš
osjećaj zajedništva s drugim ljudima odražava međusobnu ovisnost
svih bića?

Nitko ne može odoljeti
zovu ljubavi. Uvijek smo je na kraju spremni primiti. Uistinu
vjerujem da je čovjek u suštini dobar. Uvijek moramo vidjeti ono
što je dobro i lijepo u osobi, a ne to uništiti.

Koliko puta dnevno osjećamo bol zato što nam je povrijeđen ponos?
Ponos, pojačani osjećaj vlastite važnosti, uključuje našu zaslijepljenost
zbog nekoliko kvaliteta koje posjedujemo i naše često zamišljanje
da imamo ono što nam nedostaje. To ometa naš cjelokupan razvoj
jer, da bismo nešto naučili, moramo prvo shvatiti da to ne znamo.

Uistinu ponizan čovjek
nikada nije svjestan svoje poniznosti.” On se ne smatra centrom svijeta,
stoga je otvoren prema drugima i smatra se samo dijelom mreže
međuovisnosti.

Na koji je način poniznost sastavni dio sreće? Arogantne i narcisoidne
ljude potiču iluzije, koje ih dovode do neprestanog sukoba
sa stvarnošću. Nakon toga slijedi neizbježno razočaranje, koje nas
može dovesti do mržnje samog sebe (kada shvatimo da ne možemo
ispuniti vlastita očekivanja) i osjećaja unutarnje praznine. Poniznost
izbjegava takvu nepotrebnu bol. Za razliku od afektacije, koja
se mora prepoznati kako bi se održala, poniznost se prirodno nalazi
u unutarnjoj slobodi.
Ponizna osoba ne može ništa dobiti niti izgubiti. Ako je se pohvali,
ona smatra da se hvali njena poniznost, a ne njena osobnost. Ako se
kritizira, smatra da je korisno ako joj se ukazuje na njene pogreške.
„Malo je mudrih ljudi koji više cijene korisnu kritiku od izdajničke
pohvale,” napisao je La Rochefoucauld, oponašajući tibetanske mudrace
koji se rado prisjećaju da je „najbolje učenje ono koje razotkriva
naše skrivene mane.” Ponizna osoba ostaje bezbrižna jer je slobodna
od nade i straha.
Poniznost se, kao stav, usmjerava na druge ljude i na njihovo zadovoljstvo.
Istraživanja na području socijalne psihologije pokazala
su da ljudi koji se previsoko cijene pokazuju veću sklonost prema
agresiji. Ta istraživanja također ističu povezanost naše poniznosti i
sposobnosti opraštanja. Ljudi koji se smatraju superiornima drugim
ljudima više kritiziraju tuđe mane i teže ih opraštaju.
Paradoksalno, poniznost razvija snagu karaktera; ponizna osoba donosi
odluke na temelju onoga što smatra ispravnim i ustraje na njima
bez zabrinutosti za vlastiti imidž ili mišljenje drugih ljudi. Tibetanska
poslovica kaže: „Izvana, on je krotak poput mačke koja prede; iznutra
ga je teško obuzdati poput tibetanskog goveda.” Ova odlučnost nema
nikakve veze s prkosom i tvrdoglavošću. Proizlazi iz jasne percepcije
smislenog cilja. Besmisleno je pokušati nagovoriti drvosječu koji odlično
poznaje šumu da krene putem koji vodi do litice.

VJEŽBA
Pokušajte doživjeti istu situaciju kroz oči optimizma i pesimizma.
Uzmite za primjer let avionom:
Zamislite da dugo putujete avionom u nepoznati grad kako biste
počeli raditi na novom poslu. Odjednom avion uleti u turbulenciju.
Gledate kako se krila aviona pomiču gore-dolje i zamišljate da slijedi
neizbježna katastrofa. Kada turbulencija prođe, shvaćate da vam je
sjedalo premalo. Ne možete se udobno smjestiti i um vam je pun
pritužbi na udobnost zračnog putovanja. Živcira vas što je stjuardesi
potrebna cijela vječnost da vam donese piće. Kada unaprijed
razmišljate o svom poslu, uvjereni ste da se nećete svidjeti ljudima
na novom radnom mjestu i da vas oni neće cijeniti. Ignorirat će vašu
stručnost, držati vas podalje od najzanimljivijih projekata i možda
vas čak i prevariti. Sigurni ste da će to novo putovanje na kraju ispasti
katastrofalno. Zašto ste uopće pomislili da se možete nositi s tim?
Hvata vas očaj.
Iskusite pesimistično stanje uma prouzrokovano takvim mislima.
Zatim eksperimentirajte i na drukčiji način doživite istu situaciju:
Kada avion naiđe na turbulenciju, shvatite da je to samo dio putovanja
i osjećate da je svaki prolazni trenutak dragocjen. Kada turbulencija
prođe, osjećate se zahvalno i nadate se da ćete moći konstruktivno
iskoristiti ostatak svog života, lako vam sjedalo nije vrlo udobno,
pronalazite položaj koji vam ublažava ukočenost leđa i nogu. Cijenite
koliko je vesela i uslužna stjuardesa iako ima puno posla i mora
stajati tijekom cijelog putovanja. Uzbuđeni ste zbog avantura koje
vas očekuju. Zamišljate da će ljudi na novom poslu biti zanimljivi i
kreativni te da će vam se pružiti mnoge nove prilike. Uvjereni ste da
će se vaše aktivnosti širiti i da će vam vaša unutarnja domišljatost
pomoći da savladate sve prepreke na koje naiđete.
Doživite ovo optimistično stanje uma usklađeno s pozitivnim razmišljanjem.
Uočite razliku između ta dva stanja uma i shvatite kako se ona mogu
ostvariti jednostavno funkcioniranjem vašeg uma iako je vanjska situacija potpuno ista.

VJEŽBA
Cijenite važnost vremena, uživajte u sadašnjem trenutku
Okrenite um prema unutra i uočite dragocjenost svakog trenutka
koji prolazi. Umjesto beskrajnog niza osjećaja, slika i razbacanih misli,
vrijeme postaje čista svijest, poput sjajnog toka otopljenog zlata.
Zar u vremenskom razmaku, kada nestanu prošle i još se ne pojave
buduće misli, ne postoji percepcija sadašnjosti: netaknuta, budna i
otvorena svježina? Ostanite u toj svježini neko vrijeme, bez posezanja
za ičim, poput malog djeteta koje promatra nepregledan krajolik.

VJEŽBA
Vježbajte „pažljivo hodanje”
Ovo su upute vijetnamskog budističkog učitelja Thicha Nhata Hanha:
„Hodajte samo zbog užitka, slobodno i odlučno, bez žurbe. Budite
prisutni pri svakom koraku. Poželite li razgovarati, zaustavite se i
usmjerite svu svoju pažnju na osobu ispred nas, na govor i slušanje…
Zaustavite se, pogledajte uokolo i vidite koliko je prekrasan život:
drveće, bijeli oblaci, beskrajno nebo. Poslušajte ptice, uživajte u laganom
povjetarcu. Hodajte kao slobodni ljudi i osjećajte kako vaši
koraci postaju sve lakši i lakši. Cijenite svaki svoj korak.”

VJEŽBA
Uđite u zaokupljenost „otvorene prisutnosti”
Sjedite u udoban položaj za meditaciju, neka vam oči budu lagano
otvorene, ispravite se i umirite svoj um. Tada pokušajte um učiniti
prostranim poput neba. Nemojte se usredotočiti ni na što posebno.
Ostanite opušteni i smireni, ali ipak potpuno svjesni. Pustite da se
um oslobodi od mentalnih konstrukcija, ali da ostane neopterećen,
slobodan i posve ispunjen. Lagan, ali ne i dekoncentriran. Ne
pokušavajte aktivno sprječavati senzorne percepcije, sjećanja i maštu,
nego se ponašajte kao da oni uopće ne utječu na vas. Ostanite mirni.
Percepcije ne mogu promijeniti osnovnu, bezbrižnu prostranost vašeg
uma. Kad god se misli pojave, pustite da nestanu čim se formiraju,
poput crteža koji na površini vode ne ostavlja trag. Doživite mir
koji osjećate nekoliko trenutaka nakon vježbe.

 

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment

%d bloggers like this: