Putovanje do znanja o životu poslije smrti Reviewed by admin on . . Smrt je za mene nekad bila velika nepoznanica. Promatrajući ocean pitao sam se: postoji li iza horizonta fizičkog života neka druga obala. Religije su stoljeć . Smrt je za mene nekad bila velika nepoznanica. Promatrajući ocean pitao sam se: postoji li iza horizonta fizičkog života neka druga obala. Religije su stoljeć Rating: 0

Putovanje do znanja o životu poslije smrti

banner-1920.

Smrt je za mene nekad bila velika nepoznanica. Promatrajući ocean pitao sam se: postoji li iza horizonta fizičkog života neka druga obala. Religije su stoljećima propovijedale o vječnom blaženstvu ili patnji na tom mjestu, a znanost je propovijedala o rubu nakon kojeg nema postojanja. Nekoć sam smatrao da svatko tko tvrdi da zna nešto o toj udaljenoj obali mora imati neki posebni paranormalni dar, možda iskustvo s ruba smrti ili neku drugu kozmičku ludost koji bi objasnio njihovu sposobnost.


Pa ipak, ništa od toga ne odnosi se na mene. Ja sam samo običan čovjek, znatiželjan kada je riječ o ljudskom postojanju izvan fizičkog svijeta. Ta me znatiželja odvela do izuzetnog iskustva znanja. I otkrio sam da nas obične ljude ništa ne sprječava da steknemo tu sposobnost osim spremnosti da dopustimo svojoj znatiželji da nas vodi na putovanja nepoznatim.

TRGOVAČKA RUTA DO ZNANJA O ŽIVOTU POSLIJE SMRTI

Konačno otkriće zemlje onkraj obzora dovelo je do trgovačkih ruta – putova ucrtanih preko otvorenog oceana za koje se zna da tamo vode. Godine 1992. moja je znatiželja pronašla trgovačku rutu do znanja o životu poslije smrti – ucrtao ju je i kartirao Robert A. Monroe na temelju podataka dobivenih tijekom svojih izvantjelesnih putovanja. Koristeći trgovačku rutu zvanu “pronalaženje”, program Lifeline (hrv. “životna veza ili crta”, ali i “uže za spašavanje brodolomaca dobačeno s obale”, op.p.) na njegovom Institutu u Virginiji poučavao je metodu istraživanja onostranog. Monroe je tvrdio da neki ljudi poslije smrti »zaglave« u izoliranim stvarnostima koje su sami stvorili. Upustio se u putovanja pronalaženja, stupao u vezu s tim ljudima i pomagao im, te ustupio svoje karte i zemljovide kako bi ga i drugi mogli slijediti. “Putovanja u nepoznato” (Voyages Into the Unknown) i “Putovanje onkraj sumnje” (Voyage Beyond Doubt), moje prve dvije knjige iz serije “Istraživanje Života nakon smrti” (Exploring the Afterlife), opisuju prve tri i pol godine mog istraživanja našeg postojanja poslije smrti. Bile su to godine ispunjene skepticizmom i sumnjom s moje strane. Nisam se mogao otresti izjedajućeg osjećaja da je sve to proizvod moje mašte, uvjerenja da ću u jednom trenutku otkriti da je sve to samozavaravanje.

KOMPONENTE SVIJESTI

U svojim ranim putovanjima “životnom vezom” otkrio sam ključ za interakciju s nefizičkim svijetom. Očekivao sam da ću tamo vidjeti, čuti, dodirnuti, okusiti i osjećati jednako kao u fizičkom svijetu, međutim svaki pokušaj pronalaženja bilo čega ili bilo koga s kime bih uspostavio kontakt onkraj horizonta ostavio bi me na mrtvoj točki, plutajući bez vjetra i frustrirano u praznom crnilu. Tada mi je netko sugerirao da su ono što pokušavam percipirati suptilne energije koje se vjerojatno ne mogu percipirati osjetilima fizičkog svijeta. Taj ključ otvorio je vrata za razumijevanje dviju glavnih komponenti moje svijesti: opažača i tumača.

Tumač

U mojem iskustvu pojavio se uzorak. Čim bih nešto “uočio” u svom unutarnjem oku, to bi naglo nestalo ometeno naizgled nasumičnim nizom misli. Počeo sam pažljivo promatrati taj uzorak i otkrio da se odmah nakon pojavljivanja nečega – na primjer, mentalne slike – automatski započinjao unutarnji dijalog. To je, kako sam otkrio, glas Tumača. On nas obavještava o svemu pohranjenom u sjećanju što ima bilo kakve sličnosti sa slikom. Ostavimo li ga bez nadzora, Tumačev glas nastavlja u um dovoditi sve više povezanih slika, s konstantnim brbljanjem koje izvornu sliku unutrašnjeg oka istisne iz svjesnoga. Ispostavlja se da je Tumač ključna funkcija svijesti. Mentalnim povezivanjem postojećih sjećanja s novom slikom, on gradi veze unutar postojećeg sjećanja prema toj slici. Na taj način pamtimo sve stvari. Međutim, dopustimo li Tumaču da se “vrti” predugo, percepcija bilo čega osim pojedinačnih, prolaznih slika biva blokirana.
Ja sam želio više – smatrao sam da moram nekako naučiti isključiti Tumačevo neumorno brbljanje. Trebalo je mnogo budnosti, snage volje i upornosti, no uspjelo mi je isključiti taj automatski unutarnji dijalog. Pritom sam naučio ograničenja druge komponente svijesti – Opažača.

Opažač

Opažač je upravo to – čisto opažanje, isključivo čisto opažanje. Nema apsolutno nikakvu asocijativnu funkciju ni sposobnost da ono što opazi usidri u sjećanje. Kada sam postao dovoljno vješt u isključivanju Tumača na prvi znak njegova brbljajućeg glasa, iskopčao sam se – u smislu da sam postao nesvjestan iskustva. Iskopčavanje je čudno. Povratak k svijesti nakon toga ostavlja snažan osjećaj da su prošle tri sekunde ili možda tri godine, a vi ne znate što je od toga točno. Moguće je da sam tijekom tih iskapčanja opažao više od pojedinačnih, prolaznih slika. Možda je bilo poput trodimenzionalnog filma u boji i sa stereo-zvukom, iskustva se, međutim, nisam sjećao.

Pronalaženje ravnoteže

Shvativši da moram pronaći rutu koja zaobilazi taj veliki koraljni greben svijesti, pokušao sam spojiti znanje koje su mi donijela oba smjera. Putovanje nije bilo lagano, više nego jedanput morao sam se okrenuti jer putovi kojima sam išao nisu vodili nikuda. Ravnoteža, kopno iza tog grebena, stigla je kada sam naučio svoju svjesnost brzo prebacivati između Opažača i Tumača. Otvarajući svoju percepciju najprije bih pustio Opažaču da dovede informacije iz nefizičkog svijeta u moju svjesnost, a zatim sam Tumaču dopustio da komentira, ali samo onoliko koliko je potrebno da ih pohranim u pamćenje. U početku je moja borba da isključim Tumača trajala predugo i Opažačeve slike bi izblijedjele. S vremenom sam se naučio dovoljno brzo prebacivati između to dvoje tako da je opažanje nefizičkog svijeta postalo istovremeno s bilježenjem iskustva u pamćenje.

IMAGINACIJA: NAŠE ŠESTO OSJETILO

Prilično sam rano otkrio da moja putovanja životnom vezom zahtijevaju aktivno zamišljanje prvih nekoliko trenutaka pronalaženja kao jedini način da se išta dogodi. Bez tog pretvaranja besciljno sam plutao u praznom crnilu oblačne noći na moru. Sada vam je možda jasnije zašto sam se brinuo o samozavaravanju. Međutim, dopuštajući si da se pretvaram kako, na primjer, vodim razgovor s mrtvom osobom, počelo se događati nešto zanimljivo. Mrtvi ljudi počeli su govoriti stvari za koje sam znao da nisu moje pretvaranje. Na primjer, jedna je starija žena, dok sam gledao jednu drugu nepoznatu, nefizičku ženu kako joj se približava, zazvala: “Maggie, Maggie! Što radiš tu?”. Nikako nisam mogao znati da je druga žena njezina davno preminula majka, međutim to mi je kasnije potvrdila Maggina fizički živa praunuka. Tijekom prve tri i pol godine istraživanja života poslije smrti na putovanjima pronalaženja često su mi se događale takve stvari.

S vremenom sam otkrio da je pretvaranje sredstvo za poticanje imaginacije, osjetilo za opažanje u svijetu života nakon smrti koje je jednako stvarno kao vid i sluh u fizičkom svijetu. Kada bi moj brod ostao bez vjetra, pretvaranje je dovelo prvi znak povjetarca koji bi došao ispuniti moja jedra. Jednom kada bih krenuo, imaginacija (naše šesto osjetilo) bi ispunila moj brodski dnevnik pojedinostima o mom putovanju pronalaženja.

PARTNERSKA ISTRAŽIVANJA

Kristofor Kolumbo nije na putovanje prema horizontu isplovio sam. I drugi su plovili s njim, svjedočeći otkriću Novog svijeta. Dosta dugo sam istraživao sâm, a onda sam upoznao Rebeccu. Kao iskusna istraživačica nefizičkog svijeta, ponudila se da mi pomogne naučiti najsnažniju, provjerljivu metodu na koju sam naišao. U partnerskom istraživanju dvoje ili više ljudi se dogovori da će se sresti u nefizičkom i provoditi vraćanja ili druge aktivnosti onkraj obzora. Jedno takvo istraživanje može trajati od nekoliko minuta pa sve do jednog sata ili duže. Nakon svake seanse sudionici u svoj dnevnik bilježe sve čega se mogu sjetiti o svom nefizičkom putovanju.

Rebecca i ja živjeli smo u dva različita mjesta udaljena dvije tisuće i pet stotina kilometara dok smo učili tu tehniku. Kada smo putem telefona uspoređivali bilješke nakon seansi, u njezinim sam bilješkama uvijek pronašao svoja sjećanja iz našeg partnerskog istraživanja i obrnuto. Nije bilo važno jesmo li planirali ekskurziju unaprijed ili slučajno uplovili u nefizičko iskustvo jedno drugoga. Naše su se bilješke uvijek podudarale!

Nekoliko godina kasnije partnerska sam putovanja prakticirao sa skupinom koja je brojila od dvije do pet osoba, a kako bih prikupio gradivo za četvrtu knjigu u nizu pod naslovom “Istraživanja života poslije smrti”.

VJEROVANJA I IDENTITET

Tijekom tih prvih godina istraživanja moj brodski dnevnik ispunio se dovoljnim brojem potvrđenih podataka tako da je postojanje života poslije smrti, života iza obzora, trebalo biti potvrđeno. Međutim, sa mnom je i dalje plovila sumnja. Ustrajao sam u vjerovanju da mora postojati neko drugo, racionalno objašnjenje točnosti mojih podataka.

No tada me je putovanje na koje sam krenuo kako bih pronašao Joea, nedavno preminulog oca mog prijatelja, lišilo svake sumnje. Aspekti tog iskustva bili su tako nepobitno provjereni da sam bio prisiljen prihvatiti da je život posije smrti stvaran. Nekoliko dana nakon prihvaćanja činjenice ponovnog života izgubljeno sam lutao, vjerujući da svijet oko mene može u svakom trenutku nestati u tami kao na svršetku filma. Nisam uspijevao prepoznati osobu koja misli te nepoznate misli u mom umu. Bio sam siguran da ću umrijeti. Psihijatar bi moje iskustvo zacijelo opisao kao krizu identiteta; teško da se ne bih složio.

Postupno sam počeo osjećati da se, nakon što bi svijet oko mene nestao u tami, novi, potpuno drukčiji, postupno pojavljuje oko mene i živio bih u nepoznatom novom svijetu. Usput sam naučio nešto o vjerovanjima i svom identitetu. Moj svijet je stvoren – svi svjetovi su tako stvoreni – pomoću vjerovanja kao glavnog građevnog materijala. Još od rođenja sva sam iskustva promatrao kroz teleskop sve većeg skupa vjerovanja kako bih izgradio svjetonazor u kojem danas živim. Leće (moja vjerovanja) uvijek iskrivljuju stvarnost što prolazi kroz njih, a prihvaćanje stvarnosti života poslije smrti duboko se sukobilo s jezgrom mojih uvjerenja. Poslije prihvaćanja života nakon smrti kao istinitog, moj pogled na svijet se raspao i nestao, ostavljajući identitet koji je živio u tom svjetonazoru bez mjesta njegova postojanja. Moja stara vjerovanja proizvela su stvarnost u kojoj sam prolazio kroz sva iskustva i na taj način stvorila identitet »ja« koji ih je doživljavao. Sve što ulazi u moju svjesnost i osporava moja uvjerenja osporava samo moje postojanje. Da bi moj identitet preživio, svjesnost o takvim stvarima bude ili spriječena ili racionalizirana iskrivljavanjem.
Prihvaćanje svega što se sukobljava s mojim vjerovanjima pokreće borbu na život ili smrt u kojoj je ugroženo postojanje mog “ja”. Prihvaćanjem stvarnosti života poslije smrti izgubio sam tu bitku i doslovno umro. To je bio izvor izgubljenosti koju sam osjetio, razlog zbog kojeg sam mislio da mi se bliži smrt.

U toj istoj bitci rođeno je novo “ja”. I kao svako dijete netom izišlo iz maternice, na svijet oko sebe gledao sam kroz novi teleskop. Kada je moj stari identitet bio pokopan, bio sam slobodan otvoriti svoju percepciju unutar svijeta koji se sada širio daleko izvan fizičke stvarnosti.

NOVI SVIJET SVIJESTI

Zemljovid tog novog svijeta nosi oznaku “Svijest: ljudska i druga”. Može ju se predočiti kao da se širi iz fizičke stvarnosti prema van, kroz naš život poslije smrti i dalje. Robert Monroe je u istraživanjima odredišta svojih putovanja dodijelio oznake na temelju razine svijesti njihovih stanovnika. Sigurno ćete uočiti sličnost između oznaka na Monroevim zemljovidima i mjesta o kojima ste čitali ili čuli iz drugih izvora. Njegove oznake smatram vrlo korisnim u tome što omogućavaju novu perspektivu, odnosno način da na svoja putovanja unesem što je manje moguće starih uvjerenja.

Fokus 22

Na plovidbi izvan fizičke stvarnosti prvo što sam vidio bili su drugi brodovi kojima  kao da su za kormilom bili »luđaci«. Fokus 22 je otvoreno more koje se ne može spravom zvati dijelom našeg života poslije smrti budući da su oni koje tamo pronalazite i dalje fizički živi. Neki su drogirani ili pijani, neki u komi, a neki izgubljeni u deluzijama svojih snova ili psihičkih bolesti. Česti pratilac onih koji besciljno plove tim vodama je snažan strah. Jedna od osoba koje sam tamo pronašao je Marty, muškarac koji je pretrpio teški moždani udar. Strah je bio preplavio njegovu svijest i priječio ga da umre – nešto što bi bio milosrdan kraj njegovih groznih fizičkih patnji.

Od trenutka u noći kada bi zaspao pa sve do trenutka kada bi se ujutro probudio, Martyjevi prestravljeni vrisci i vikanje nisu dali spavati nikome u kući. Njegov strah od duha vjesnika smrti koji će doći i odvesti ga u pakao zbog njegovih grijeha stvorio je takvog duha. Njegov strah postao je vrlo stvarna slika baš takvog gnusnog, magličastog bića što ga je u njegovom beskrajnom užasu jurilo po pustinjskim krajolicima njegovih snova. Ali nije bilo pravog duha. To je bio samo Martyjev strah projiciran prema van koji je poprimio oblik onoga čega se bojao.

Zakon ljubavi i straha

Martyjevo postojanje u Fokusu 22 uvodi u priču nešto što sam otkrio o strahu i ljubavi, a što želim podijeliti s vama. Nefizički svijet je mjesto u kojem misli mogu biti stvari. Naša vjerovanja poprimaju oblike koji izgledaju i ponašaju se jednako stvarno kao bilo što u fizičkom svijetu.

Iz iskustva s Martyjem i njegovim duhom vjesnikom smrti naučio sam jedan od zakona našeg postojanja. Ne radi se o zakonu poput onih iz Sabora – nametnutom zakonu kojem se svi moramo pokoravati – nego o zakonu koji je sličniji zakonu gravitacije: jednostavno je stalno tu i stalno djeluje. Ljubav i strah ne mogu postojati istovremeno, i siguran sam da taj zakon vrijedi za svaku stvarnost u kojoj se možemo naći. Martyja sam sreo tijekom partnerske istraživačke seanse s Rebeccom u koju smo se uputili na zahtjev Martyjeve kćeri. Stajali smo u pijesku pustinje zaogrnute noću i gledali Martyjevog duha vjesnika smrti kako nasrće na njega. Vidjeli smo Martyja kako trči do iznemoglosti i zatim se pokušava sakriti, ali samo da bi bio pronađen i ponovno proganjan u strahu. Tada mu je pristupila Rebecca i rekla neka gleda nju. Kod sljedećeg naleta duha osjetila je svoju ljubav i proširila je prema duhu. Na svoje zaprepaštenje, Marty je promatrao kako se grozna zvijer rasplinjava i nestaje. Duh glasnik smrti bio je načinjen od njegova straha, a u prisutnosti energije ljubavi nije mogao opstati.

Ljubav i strah ne mogu postojati istovremeno: sjetite se toga na putovanju kada vam je najviše potrebno.

Fokus 23

Ploveći još dalje prema rubovima ljudske svijesti nailazimo na male otočiće na kojima su nedavno preminuli pojedinci ostali zarobljeni u stvarnostima koje su njihovo vlastito djelo. To je Fokus 23, no “nedavno preminuli” je relativan pojam. Neke od njih koje sam izvukao odanle boravili su tamo tjednima ili mjesecima, drugi tisućama godina. Oni egzistiraju na jednoj razini svijesti u stvarnosti stvorenoj njihovim vjerovanjima i potpuno su izolirani od drugih koji žive u nefizičkom svijetu. Neki od njih ostaju svjesni fizičkog svijeta i pokušavaju u njemu ostati aktivni. Nazivamo ih “duhovi”.

Većina tih ljudi ne shvaća da su mrtvi te, u uvjerenju da su i dalje fizički živi, nastavljaju usmjeravati svoju svjesnost na stvarnost fizičke razine svijeta. Primjerice, Sylvia, uvjerena da je i dalje živa, ostala je zbunjena činjenicom da je njezin muž, koji je i dalje živio u fizičkom svijetu, bio potpuno nesvjestan njezine prisutnosti.

George, koji se predao u borbi s bolešću što ga je ubijala, bio je usvojio duševno stanje u kojem je samo čekao da umre. George je umro u snu te je, nesvjestan trenutka smrti, još dosta dugo nastavio čekati smrt u Fokusu 23.

Benjie, dječak od svojih četiri ili pet godina, umro je početkom 1950-ih, a vjerovao je da je bio u šetnji s roditeljima i izgubio se. Poslije smrti zaglavio je u Fokusu 23, vjerujući da će roditelji doći i pronaći ga, međutim njegovi roditelji su i dalje bili fizički živi i nisu znali gdje bi ga tražili. Benjie je odbio moj pokušaj da ga vratim jer su ga roditelji naučili da ne vjeruje strancima i nikada s njima ne ide nikuda.
Izvlačenje iz Fokusa 23 zahtijeva zadobivanje pažnje pojedinca i njegovo dovođenje na brod da bi ih se izvelo iz stvarnosti koju su sami stvorili i u njoj zaglavili.

Fokus 25

Još dalje od obala našeg fizičkog svijeta nalazi se Fokus 25, poznat i pod nazivom Područja sustava vjerovanja. U životu poslije smrti ljude na to mjesto privlače strukture vjerovanja koja su gajili dok su bili fizički živi.

Svako područje Fokusa 25 je poput zabačenog, izoliranog otoka naseljenog samo s onim pojedincima koji dijele isti skup vjerovanja. Nemaju praktički nikakve kontakte s onima koji žive drugdje u Novom svijetu našeg života poslije smrti. Njima se njihovo okruženje čini jednako stvarno kao nama Zemlja i podržava koju god strukturu vjerovanja zajednički posjeduju.

Vražji otok

Ne tako davno na zabačenim otocima osnivane su kaznene kolonije kako bi se kriminalce izoliralo od ostatka društva. Za trajanja jednog drugog partnerskog istraživanja s Rebeccom bili smo u potrazi za Maxom. Pristali smo na otok rezerviran samo za ljude poput njega. Max je bio psihijatar čiji je život pred kraj imao mračnu stranu. Nakon smrti bio je privučen u jedan od paklova Fokusa 25 – onaj za emocionalne sadiste.

Za trajanja svog fizičkog života Max je tražio čovjekove najdublje, najmračnije strahove, nije bilo važno jeste li mu prijatelj ili pacijent: uvijek se nadao da će pronaći nešto što će kasnije moći iskoristiti kako bi vam nanio emocionalnu bol. Na primjer, recimo da ste gradonačelnik homoseksualac i bojite se da vaši birači ne otkriju vašu tajnu; pretpostavimo da Max poznaje i novinskog izvjestitelja koji strahuje da homoseksualci vode državu u propast. Max bi se pobrinuo da se ovo dvoje sretnu u nekoj situaciji u kojoj bi on mogao promatrati njihovu uzrujanost. Obojici bi dao razloga da se boje tog susreta prije nego što se susretnu, i tada bi obilato uživao u promatranju vatrometa.

Nakon smrti Maxa je njegov način života privukao na njegov otočni pakao u Fokusu 25. Njemu je to mjesto bilo stvarno, s kućama, drvećem, automobilima i ulicama koji su tvorili stvarnost što se ne može razlikovati od one na Zemlji. Tamo su bili i drugi ljudi, no samo oni koji su dijelili Maxovu emocionalno sadističku prirodu. Tijekom našeg propalog pokušaja da ga izvučemo, svjedočio sam nekim prizorima iz Maxovog života na tom mjestu. U jednom prizoru sjedio je za pokrajnjim stolom u restoranu i s užitkom promatrao kako su se dvojica muškaraca potukla zbog nečega što je on sam režirao. U prizoru koji je neposredno slijedio, netko drugi je sjedio za pokrajnjim stolom i uživao u promatranju dvojice muškaraca, od kojih je jedan bio Max, kako pate u jednom emocionalno bolnom iskustvu.
Tijekom tog istraživanja otkrio sam kako ljudi bivaju privučeni u te paklove Fokusa 25. I na koji način mogu pobjeći na bolje mjesto.

Isprazni raj

Postoje i drugi zabačeni, izolirani otoci u Fokusu 25. Nazivaju se Isprazni raj. Na jednom od svojih putovanja sreo sam muškarca koji je pobjegao s jednog takvog otoka. Nazvao ih je “ispraznima” jer nisu bili “ono pravo”, i zato što je taj izraz opisivao njegov boravak ondje. U posljednjem razdoblju svog fizičkog postojanja bio je svećenik u maloj, fundamentalističkoj kršćanskoj sekti, a nakon što je preminuo otišao je u raj o kojem je propovijedao. Sve njegove potrebe – hrana, odjeća, stan i drugo – bile su mu zadovoljene bez da je trebao išta raditi. Postojala je samo jedna “kvaka”: morao je nastaviti s promicanjem i prakticiranjem vjerovanja koja je propovijedao za svog fizičkog života. Ukoliko to ne bi činio, rečeno mu je po dolasku, mogao bi biti izbačen u vanjsku tamu – drugim riječima, osuđen na vječnu kaznu u paklu. Njemu to nije predstavljalo problem, a budući da je bio svećenik tijekom svog fizičkog života, dana mu je kongregacija i crkva gdje je mogao nastaviti propovijedati, brinući za svoje stado. Sve je bilo dobro dok se jedan izvanbračni par iz njegove kongregacije nije odbio vjenčati. Prema vjerovanjima koje je poučavao, muškarac i žena morali su biti vjenčani da bi živjeli zajedno. Međutim, ukazujući na nelogičnost u njegovim vjerovanjima, par je objasnio da je Isus u Bibliji rekao da se nitko ne udaje niti ženi u Kraljevstvu nebeskom, i na toj osnovi odbio brak ili rastavu.

Jednog nedjeljnog jutra ispred čitave kongregacije svećenik ih je pokušao poniziti i prisiliti na poslušnost, prijeteći im da će ih prognati u pakao ukoliko odbiju bračnu ceremoniju. Par je stao ispred kongregacije i rekao da će, s obzirom da moraju birati između kršenja biblijske riječi Isusa i odricanja od svoje ljubavi jednog prema drugom, radije biti poslani u pakao. Kako mu nisu ostavili izbora, svećenik je obavio obred protjerivanja i par se rasplinuo u ništa. Kasnije, moren grižnjom savjesti zbog toga što je učinio i uviđajući nedosljednost na koju je par ukazao, svećenik se molio za vodstvo. Isus se pojavio pred njim, a ono što mu je rekao kod svećenika je prouzročilo još veći razdor u strukturi vjerovanja koja su ga držala u njegovom ispraznom raju. Naposljetku je i svećenik prognan, međutim, na njegovo iznenađenje otkrio je da njegovo konačno odredište nije pakao.
Bijeg s otoka ispraznog raja u Fokusu 25 zahtijeva prepoznavanje nedosljednosti u strukturama uvjerenja njegovih stanovnika. Odlazak s tog mjesta obično rezultira ulaskom u domenu Fokusa 27.

Fokus 27

Iza izoliranih otoka područja sustava vjerovanja nalazi se kontinent života poslije smrti koji se zove Fokus 27. Ovdje stanovnici mogu živjeti tako da slobodno održavaju odnose sa svima drugima u nefizičkom svijetu i sa svjesnošću o drugim razinama fokusa. Jedino pravilo na koje sam ovdje naišao je da nitko ne smije svoja vjerovanja nametati drugima. No u stvari to nije toliko pravilo koliko opis tamošnjih žitelja. Fokus 27 je mjesto gdje su misli stvari i jedina stvar koju ne možete imati je ona koju ne možete nikako zamisliti.

Neka mjesta u Fokusu 27 ispunjena su pomagačima – ljudima koji žive u svijetu života poslije smrti dovoljno dugo da se znaju u njemu dobro snalaziti i imaju želju biti na usluzi drugima.

Da bi čovjek proširio svijest o svemu što je moguće u Fokusu 27 postoje mjesta za učenje i širenje čovjekove mašte izvan njezinih prijašnjih ograničenja. Postoji mjesto u kojem se čuva sve što je ikad smislio i znao svaki čovjek koji je ikada živio na Zemlji. Edukacijski centar je otvoren svakome tko tamo želi učiti, a pristup tim podacima je ograničen isključivo intenzitetom čovjekove želje za znanjem i spremnosti za proučavanje.

Postoji i “Prijemni centar”, luka ulaska u nefizički svijet gdje pomagači dočekuju novopreminule i pomažu im u prilagodbi na njihovo novo postojanje. Prostori unutar tog centra, kao na primjer park, stvoreni su da bi pružili prijateljsku okolinu koja ublažava šok koji ponekad prati smrt.

Park utjelovljuje najbolje karakteristike svakog velikog parka u kojem ste ikada bili na Zemlji. Potezi prelijepih čistih tratina ispunjavaju područje, a niske cvijeća isijavaju svoje boje kao da emitiraju svjetlost. Vidio sam golema, masivna stabla uzduž besprijekornih pločnika i ukrašene klupe uzduž dugih šetnica na kojima se ljudi mogu odmoriti od svog prijelaza i upoznati se s drugima.

Centar za zdravlje i pomlađivanje mjesto je gdje se neki od preminulih dolaze oporaviti od posljedica svoje smrti ili vjerovanja koja im smetaju da postanu svjesni svoje okoline. Na primjer, na odjelu intenzivne njege možete pronaći ljude koji su vjerovali da smrt znači ulazak u vječni san. Tamo s njima rade pomagači kako bi im pomogli da se osvijeste. Iako su pomagači pri tome uvijek nježni i puni ljubavi, na neke njihove metode zemaljski liječnici ne bi gledali s odobravanjem.

U Centru za reviziju pomagači onima koji žele podatke o svojim prošlim životima pomažu u procesu prisjećanja. To se može učiniti kao priprema za sljedeću inkarnaciju u fizičkom svijetu ili kao pomoć pojedincu da stekne bolje razumijevanje samog sebe radi nekih drugih razloga.

Postoji mjesto u Fokusu 27 koje se naziva Centar za planiranje, gdje izraz  “upravljanje vremenom” poprima posve novo značenje.

Postoji i Centar za rehabilitaciju u kojem rade pomagači koji su »završili školu« pakla Fokusa 25. Ti pomagači su posebna vrsta sa znanjem stečenim na temelju života u “paklu” u kojem su se školovali. Oni u svom radu svoje temeljito razumijevanje igara kojima stanovnici podvrgavaju jedni druge koriste kako bi ih oslobodili, nudeći im izlaz iz njihovog pakla.

Pomagači što rade u Centru Božja kuća često su bivši članovi svećenstva i tamo rade isto što i rehabilitacijski pomagači, ali kako bi oslobodili one koji su počeli sumnjati u vjerovanja koja ih drže u ispraznom raju.

Zemlja anđela

Svećenik kojeg sam ranije spomenuo bio je pomagač u Centru Božje kuće. Kao rezultat komunikacije s njim prvi sam put posjetio Zemlju anđela i počeo otkrivati višu svrhu naših fizičkih života i našeg postojanja na različitim razinama fokusa. Onaj koji se pojavio svećeniku kao odgovor na njegovu molitvu za vodstvo u stvari je bio pomagač u Centru Božja kuća koji je ušao u njegov isprazni raj kako bi mu pomogao da ga napusti. Kasnije su njih dvojica ponovno ulazili u taj isprazni raj kako bi pomogli drugima koji su počeli propitivati svoja uvjerenja. Upotrebljavali su i neke dosta složene trikove kako bi istaknuli nelogičnosti te strukture vjerovanja. Tada je došlo vrijeme kada je svećenikov pomagač napustio Centar Božje kuće. Prije odlaska je objasnio da je njegov odlazak napredovanje iz tog Centra u viši. Na moj upit o tome kamo je Pomagač napredovao, ponuđeno mi je da me se odvede na to mjesto kako bih mogao sam doći do odgovora. To mjesto zacijelo predstavlja izvor naše koncepcija anđela.

U zemlji anđela žive ljudska bića čije svako djelo izražava čistu, bezuvjetnu ljubav. Tamo je postojanje ograničeno na slanje energije takve ljubavi u svaku situaciju koja može imati koristi od nje. To je sve što ta bića rade; sve što su sposobna činiti. Na majčinu molitvu za izlječenje djeteta odgovaraju ta bića. Molitva za snagu u prevladavanju nedaća rezultira primanjem moći njihove ljubavi. U istraživanju što napredovanje na to mjesto znači počeo sam shvaćati našu svrhu kao ljudskih bića.

SVRHA ČOVJEČANSTVA

U svakoj stvarnosti u kojoj su ti ljudi živjeli uvijek su, često i ne znajući, učili kako doživjeti i izraziti čistu, bezuvjetnu ljubav u sve većoj mjeri. Kadgod su djelovali iz ljubavi, približili su se tom napretku; a kada nisu, udaljili su se od njega. Tijekom njihovih fizičkih života slučajna dobra djela i spremnost na pomaganje drugima učili su ih kako bolje izraziti i iskusiti ljubav. Kada su bili zarobljeni u Fokusu 23 te iskusili ljubav i pomoć drugih, koji su ih oslobodili, također su učili. Učili su radeći u prijemnom centru, olakšavajući prijelaz drugih u njihov novi način življenja u životu poslije smrti. Svakog časa su učili kako bolje iskusiti i izraziti čistu, bezuvjetnu ljubav.

U svom neprestanom istraživanju života poslije smrti i dalje, došao sam do zaključka da je smjer koji su ucrtali ti »učenici«, ti anđeli, naš put i istina; svrha i naslijeđe čovjekovog postojanja unutar cjelokupne Svijesti.

IZA OBZORA LJUDSKOG POSTOJANJA

Uvidio sam da je kontinent Fokus 27 zadnja razina ljudske svijesti, ali da je moguće i putovanje iza te razine. Međutim, za takvo je putovanje, kao se čini, od broda mnogo prikladnija svemirska letjelica.

Fokus 34/35, područje svemira iza ljudskog horizonta, Robert Monroe je u svojoj drugoj knjizi Daleka putovanja (Far Journeys) nazvao “Zbor”. Tamo se mogu pronaći nezemaljska bića iz drugih područja našeg fizičkog svemira, drugih svemira i drugih dimenzija, i komunikacija s njima je moguća.

Za trajanja kontakata s rasom telepatskih bića koju u svojoj novoj knjizi nazivam “2. zborna skupina” saznao sam da oni promatraju aktivnosti na našem planetu povezane s onim što mi zovemo promjene Zemlje. Oni i druga izvanzemaljska bića okupljena na Fokusu 34/35 posebno su zainteresirani za te promjene i njihove moguće posljedice za njihove matične svjetove.

U trećoj knjizi iz serije “Istraživanje života poslije smrti” detaljno ću opisati svoje kontakte sa “2. zbornom. skupinom” i drugim vanzemaljskim rasama.

U našim početnim kontaktima, “2. zb. skupina” pokazala je potpuni nedostatak razumijevanja i izraza emocionalne strane ljudskog postojanja. Kroz interakciju s manjom skupinom ljudi bili su izloženi neposrednom iskustvu energije ljubavi. Godinu nakon svog prvog kontakta s njima, daljnja komunikacija otkrila je da je to iskustvo promijenilo njihovu rasu na način kako to nitko nije predvidio. Otkrivajući ono što su počeli raditi sa svojom novostečenom sposobnošću došao sam do dubljeg razumijevanja snage čiste, bezuvjetne ljubavi.

To me navelo na zaključak da je svrha čovječanstva širiti svoj dar bićima u čitavom svemiru.

Napisao Bruce Moen © 1999 Afterlife Knowledge

nenadljubic.com

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment