Planiranje = odlaganje sadašnjosti Reviewed by admin on . . Bit će bolje sutra... Čula sam to i izgovorila nebrojeno puta, posebno kad mi dan ne ide po planu. Ili juri u provaliju. Planovi... Maštam što ću uraditi ovog . Bit će bolje sutra... Čula sam to i izgovorila nebrojeno puta, posebno kad mi dan ne ide po planu. Ili juri u provaliju. Planovi... Maštam što ću uraditi ovog Rating: 0
You Are Here: Home » Iscjeljivanje » PSIHOLOGIJA » Planiranje = odlaganje sadašnjosti

Planiranje = odlaganje sadašnjosti

obitelj.

Bit će bolje sutra... Čula sam to i izgovorila nebrojeno puta, posebno kad mi dan ne ide po planu. Ili juri u provaliju. Planovi... Maštam što ću uraditi ovog ljeta, gdje ću ići naredne zime. Kako ću se odmarati od napornog perioda koji me gazi. Grize me savjest što se češće ne čujem s prijateljima.

A onda jurim…. da odgovorim na zadnji e-mail na poslu. Da pospremim kuću da se tko ne polomi hodajući po njoj. Igram se. Pijem kavu noseći šoljicu po kući. Jurim… jurim… vozimo bicikle. Maštam… odlutala sam. Vraćam se u realnost… pao je mrak. Trčimo pripremati večeru. Mutimo neki klinac i isti pržimo. Brljamo kuhinju. Ribam je u žurbi da bih stigla djecu do 21h staviti u krevet. Maštam dok ne zaspem. Da više odmaram. Da idem negdje. Da imamo više vremena. Da mogu, kao one 3 mame ispred škole otići opušteno na kavu i da se ne sekiram. Da sam osigurana i bez traćenja skoro cijelog dana. Da se mogu opustiti. I prepustiti.


Planiramo život, brak, odmor, rad. Dane provodimo u budućnosti koja se još nije dogodila. A budimo realni, planovi se nerijetko izjalove baš onda kada upremo da bude po našem.

Pitala sam se danas koliko jaku pljusku trebam dobiti da bih se osvijestila i živjela u sadašnjem trenutku? Pa da umjesto odmora čije vrijeme još nije došlo odmaram baš tada kada osjećam umor? Nazovem prijatelja baš u trenu kada na njega pomislim. Igram se s djecom kao da imam pomoć u kući koja mi daje prostora za kvalitetno provedeno vrijeme s njima. Prošetam plažom koja nam je pod nosom umjesto što maštam o bijeloj pješčanoj plaži negdje na nekom otoku. Poljubim partnera iz čista mira ne čekavši da djeca legnu. Da ne ignoriram bol u tijelu samo zato što mislim da sam donekle još uvijek mlada i da loše stvari samo druge pogađaju.

A što je zaista važno? Nije li to ono za čim bih žalila pri zadnjem udahu i bljesku svjesnosti?

Svakog dana netko mlad izgubi život. Iz raznoraznih razloga: nemara prema sebi, nemara drugih prema njima. Ili nekog spoja nesretnih okolnosti. Svi oni su do pred samu smrt imali planove koji se nikada neće ostvariti. Mnogi od njih su stagnirali u maštarijama nikada se ne usudivši da naprave prvi korak ka ostvarenju svojih snova.

Danas sam dobila svoj ,,šamar”. Taj netko je bila osoba koja je meni bliska. I jedva se izborila – preživjela je. Valjda tek shvatimo koliko je ljudski vijek relativan pojam kada je ugrožen netko tko nam je drag. Ili kad smo mi ti koji smo ugroženi. Kao u bunilu cijeli dan razmišljam jesam li svjesna svih stvari koje su mi stvarno bitne. I jesu li one stvari o kojima maštam iste one stvari za kojima bih žalila da ih kojim slučajem ne ostvarim.

Grlimo se češće. Volimo bez zadrške bez obzira koliko ljubavi primamo. Ne ignorirajmo poruke koje nam organizam šaljeGledajmo se u oči. Slušajmo jedni druge i neka nam bude važna svaka riječ. Hodajmo po stazama koje su nam datne u sadašnjem trenupa za neke druge, ako Bog da, bit će vremena.  Oprostimo uvrede i činove koji su nas učinili manjima nego što to jesmo. Tražimo oproštaj čim izgovorimo nešto u ljutnji. 

Ne čekajmo da vrijeme prođe. S vremenom se nikad ne zna. Koliko ga imamo pred nama i koliko ga nam je sudbina dodijelila.

Što vi čekate?

Tatjana Kuljača
tatjanakuljaca.me

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment