Nikome od nas ne treba ponavljati ili dokazivati kako su psi uistinu najodanija stvorenja na svijetu. Ali, u ovom članku vam donosimo neke od najdirljivih priča koje ćete ikad pročitati – o odanosti pasa koji su imali nesreću nadživjeti svoje vlasnike. 

Capitán

Miguel Guzmán iz Cordobe, Argentina, kupio je svom sinu Damianu Njemačkog ovčara, Capitána. Sreća s novim ljubimcem nije dugo trajala. Niti godinu dana nakon što je Capitán unio veselje u svoju novu obitelj, Miguel je preminuo.
Miguel je preminuo u bolnici daleko od doma i prevezen je kod pogrebnika. Capitán nikad prije nije bio ni na jednom od ovih mjesta.

Kad se obitelj vratila s pogreba, Capitán je bio pobjegao od kuće. Tjedan dana se nije pojavljivao. Pretpostavljali su da je pobjegao i da ga je negdje udario auto.


No, prve nedjelje iza pogreba, obitelj je Capitána našla na grobu svog vlasnika, kako cvili i zavija. Vratio se s njima doma, ali ubrzo se vratio na groblje.

Capitán

Capitán

Upravitelj kaže da Capitán malo prošvrlja po groblju, ali svaki dan, u točno 6 sati navečer, dolazi do Miguelove grobnice gdje prespava. On i dalje provodi dio svog vremena s obitelji, ali u ovih 10 godina, Miguel Guzmán niti jednu noć nije proveo bez svog vjernog ljubimca.

Ciccio

2012., Maria Margherita Lochi, iz talijanskog sela San Donaci iz Apulije, u 57. godini života je preminula. Iza nje je ostao Ciccio, 12-godišnji Njemački ovčar. On je oduvijek s njom išao na misu, budući je bio dobar i tih.

Otprativši svoju vlasnicu zadnji put u crkvu, prije pogreba, Ciccio je ostao sam. Od onda, čim prvi otkucaj zvona najavi početak prijepodnevne mise, Ciccio ulazi u crkvu, gdje ispred ili pored oltara u tišini čeka svoju Mariu. Svećenik, Donato Panna, je dozvolio da pas pohađa misu. Izgradili su mu sklonište ispred crkve, a brigu o njemu su preuzeli mještani.

Ciccio

Ciccio

Greyfriars Bobby

Bobby je bio Skye terijer, u vlasništvu Johna Greya, pripadnika edinburške policije. 1858. godine, John je preminuo. Bobby je na grobu svog vlasnika sjedio punih 14 godina, dok i sam nije napustio ovaj svijet.

1867., saznavši za Bobbya, Lord Provost od Edinburgha, inače predsjednik Škotskog društva za spriječavanje nasilja nad životinjama, izdao je sve potrebne dozvole za Bobbya, kako bi mogao provoditi vrijeme na groblju bez straha od šintera. Ogrlica koju je pritom dobio i danas se nalazi u muzeju u Edinburghu.

14 godine nakon smrti svog vlasnika, i Bobby je pokopan na Greyfriars Kirkyardu, groblju iza Greyfriar crkve.

u spomen Bobbyeve odanosti, podignut je kip nasuprot ulazu na groblje, koji i dan danas stoji i zakonom je zaštićen. Taj kip je služio kao fontana za piće, iz koje su iz podnožja mogli piti psi, a s vrha ljudi. Nažalost, dotok vode je dokinut 1975. zbog higijenskih razloga.

Vojvoda od Gloucestera je dao izgraditi nadgrobni spomenik nad Bobbyevim počivalištem, na kojem i dan danas ljudi ostavljaju svijeće, pseće igračke i cvijeće.

article-0-0114867E00000578-479_634x478

Spomenik Bobbyu

Kostya

U ljeto 1995. ruska obitelj, otac, kći i pas nepoznata imena, stradali su u prometnoj nesreći. Djevojčica je poginula na mjestu, a otac par sati kasnije u bolnici. Stanovnici Tolyattia, grada na jugozapadu Rusije, najpoznatijeg po tvornici Lada automobila, primjetili su psa koji se stalno mota oko mjesta nesreće i laje na okolne auto. Ubrzo su povezali da se radi o psu obitelji koja je poginula nekoliko mjeseci ranije.

Kako nitko nije znao kako se pas zove, nazvali su ga Kostya. To ime je umanjenica imena Konstantin, što znači konstantan, čvrst. Kostya bi trebalo značiti ‘odan’.

Bilo je nekoliko pokušaja da se Kostya udomi, ali rezultat je uvijek bio isti – pobjegao bi i vratio se na mjesto nesreće. Tamo je obitavao po suncu, kiši i snijegu.

Napokon, Kostya je nađen u šumi blizu mjesta na kojem se tragedija odigrala 7 godina ranije. Utvrđeno da je uginuo prirodnom smrću, nedaleko mjesta gdje je poginula i njegova obitelj.

U njegovu čast, podignut je brončani spomenik, nazvan ‘Odanost’. Kip je visok oko metar i pol, a nalazi se na granitnom postolju. Prilikom otkrivanja spomenika, zamjenik gradonačelnika, Nikolai Renz, izjavio je: ‘Ovo će biti simbol našeg grada. U Kopenhagenu – Mala Sirena. U Bruxellesu – Manneken Pis. A ovdje u Tolyattiju – spomenik psu čija odanost je legendarna. Danas spomenik tradicionalno posjećuju novovjenčani parovi, kao simbol neuništive odanosti.

Kostya

Kostya

Hachiko

Možda i najpoznatija priča o odanosti ljubimca nakon smrti vlasnika je ona o Hachiku, Akiti blizu grada Odatea.

godine, Hidesaburo Ueno, profesor na odjelu za agrikulturu sveučilišta u Tokiju, nabavio je Hachika. Profesor Ueono je morao koristiti javni prijevoz, vlak između stanice Shibuya i Tokija. Svakog dana, Hachiko je dočekivao svog vlasnika na kraju radnog dana.

U svibnju 1925., Hidesaburo je pretrpio moždani udar i preminuo. Svaki dan narednih devet godina, devet mjeseci i 15 dana, Hachiko je dolazio na željezničku stanicu, uvijek u vrijeme kada je vlak iz Tokija trebao stići.

Jedan od studenata profesora Uena, koji je kasnije postao stručnjak za Akite, pratio je Hachika do kuće Kobayashijevih, doma bivšeg profesorovog vrtlara. Tamo je saznao cijelu pozadinu priče o vjernom psu i nastavio objavljivati članke o njemu.

Upravo je jedan od tih članaka približio ovu tužnu priču japanskoj javnosti. Hachiko je postao simbol odanosti i vjernosti. Učitelji i roditelji su na njegovom primjeru poučavali djecu. U tom trenutku, u Japanu je preostalo samo 30 čistokrvnih Akita, među kojima je bio i Hachiko. Velikim dijelom se ovim člancima skrenula pozornost na njihovo brojno stanje.

Nakon njegove smrti, 8. ožujka 1935., Hachikovi ostaci su kremirani i pokopani na groblju Aoyama, u Tokiju, pokraj groba profesora Hidesabura Uene.

Zajednički grob Hachika i Hidesabura

Zajednički grob Hachika i Hidesabura

Izvor