Kolumna Dane Cvijanovića: Ignoriranje Reviewed by admin on . . Bio sam u Makedoniji prošle godine u ovo doba. Devedesetogodišnji djed je imao jednu mudrost za podijeliti o tome kako komunicirati sa ženama, točnije sa svoj . Bio sam u Makedoniji prošle godine u ovo doba. Devedesetogodišnji djed je imao jednu mudrost za podijeliti o tome kako komunicirati sa ženama, točnije sa svoj Rating: 0

Kolumna Dane Cvijanovića: Ignoriranje

ignoriranje.

Bio sam u Makedoniji prošle godine u ovo doba. Devedesetogodišnji djed je imao jednu mudrost za podijeliti o tome kako komunicirati sa ženama, točnije sa svojom ženom: „Sve što govore na jedno uho pustiš da uđe, a na drugo izađe. Koliko god ona priča ti ignoriraš“ (ne znajući da što je više ignoriraš to ona više priča). Uvjeren je kako je za njega to bila tajna njegovog uspjeha.

Nije on jedini koji je uvjeren da je ignoriranje dobro rješenje. Ignoriranje ima razmjere epidemije. To je mehanizam koji svi koristimo u većoj ili manjoj mjeri. Jedno istraživanje govori da bi 7 od 8 ljudi radije umrlo nego se promijenilo.


Ignoriram kolegicu koja mi sugerira da nešto napravim na radionici. Šutim i radim po svome. Ona hoda za mnom, frustrirana jer nema nikakvog odgovora – niti Hoću niti Neću. U meni također raste frustracija. Jasno osjećam da to ne želim. Ignoriram je i dalje. Hoda za mnom. Frustracija jača. Sad ignoriram frustraciju i mrzim sebe što ne reagiram i mrzim nju jer mislim da me “stišće”. Ignoriranje uspjelo. Odustala je. Zbunjena je, frustrirana, očajna… Niti ja se ne osjećam dobro. Frustracija i mržnja. Kontakt je prekinut, mržnja se generira, odnos ovako ide k sigurnom kraju ako se ignoriranje nastavi. Ispada da u konačnici ignoriram samog sebe i svoje osjećaje. Ne komuniciram kako sam i tko sam. Ne komuniciram što mi je OK i što mi nije OK. Ne čujem drugu osobu niti je vidim. Nema kontakta.

Zamisli da se lav nalazi u tvom dnevnom boravku, a ti ga ignoriraš. Gledano evolucijski i sa strane fiziologije (smrzavanje i disocijacija) ovo ima smisla. Ako ga ignoriraš i “praviš se mrtav” (najstariji način obrane kad nam je život ugrožen), možda te ne skuži i ne napadne u tom trenutku pa bi to imalo smisla. To je nešto o čemu ionako ne odlučujemo u datom trenutku. Druge opcije su da probaš pobjeći, ili dohvatiš pištolj koji ti samo za tu priliku stoji ispod stolića za kavu i ubiješ ga. Ne preporučam da isto učiniš sa ženom (ili sa šefom, prijateljem, djetetom, psom…), ali preporučam da reagiraš.

Mala je vjerojatnost da ćeš pronaći lava u svom dnevnom boravku (iako se naši bližnji mogu nekad doimati poput njih), ali može se dogoditi da ti je netko stao na nogu. I ignoriraj ga. Da li te boli noga? Bez obzira na ignoriranje? Ignoriraš i to? Kako uspijevaš? Misliš da to nema posljedice po tvoje stopalo? Ne ignoriraš ti drugu osobu nego ignoriraš sebe. Znaš li da možeš odgurnuti osobu s noge ili joj reći (možda nije niti svjesna da ti stoji na nozi) da se makne. Možeš ti sebi reći da to nije ništa, ali će ti noga poplaviti s vremenom. Što osoba duže stoji na njoj i što je više vremena prošlo, to ti je noga plavija i bolnija. Frustracija je veća. Umjesto da si svjestan i reagiraš odmah i kažeš „Hajde se pomakni. Ne odgovara mi to.“ Čekaš. Pretpostavljaš da će druga osoba skužiti. A ne kuži. I ne kuži. I kuhaš. Polako ili brzo. Nesvjestan. I onda pukneš. Opališ osobu po glavi. Doslovno ili preneseno. Vrištiš. Kako ne kuži da se treba maknuti! A osoba možda nema pojma što ti je. Treba znati! Bum. Još po glavi. Pa po nozi. Udri gdje stigneš. Lakše ti je. Lav je na podu. Ups, to nije lav to je tvoj partner. Drugo ljudsko biće. Izmasakrirao si ga. A mogao si reći „Čuj stojiš mi na nozi i to mi ne odgovara. Pomakni se.“ Mogao si to, ili si mogao ignorirati.

 

Svako ignoriranje je ignoriranje sebe. Ignoriranje vlastitih signala iz tijela, impulsa i osjećaja.

 

Zamisli da imaš vreću cementa na svom desnom ramenu i da je ignoriraš. Nosiš je okolo i praviš se da je nema. Ignoriraš je. Hoće li ti saviti kičmu? Otežavati kretanje i disanje? Kako ti srce lupa dok hodaš s njom okolo? Kako komuniciraš sa svojim bližnjima? Kako radiš? Kako živiš život? Kako ti se igrati s njom, plesati ili seksati? Jesi li ikad pomislio spustiti je?

 

Vreća cementa su tvoji osjećaji straha, tuge i bijesa koje si ignorirao. Vreća cementa su i tvoja strast, snaga i sloboda koje ignoriraš. Sve što ignoriraš je ta vreća cementa. Ta vreća je tu toliko dugo da si se naviknuo na nju. Ni ne poznaš život bez nje. Hodaš pognute glave. Stegnutih grudiju. Savinutih leđa. Ruke su ti teške. Noge natečene. Ne možeš disati. To zoveš život. Misliš da je normalno. Nemaš pojma što je to kad ti ljude govore o lakoći, guštu, strasti, slobodi. Ignoriraš. Vreća cementa je tu. Lav je tu. Netko ti stoji na nozi. Pogledaj u to. Osjeti. Boli li? Želiš li da Lav ode, da se netko makne sa noge, želiš li spustiti vreću cementa? Vidi gdje te ignoriranje dovelo.

 

A možeš ignorirati i ovaj članak.

 

Btw, djed je skoro gluh već godinama.

 

-Dane Cvijanović
.

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment

%d bloggers like this: