Evo zašto ne treba žaliti za propuštenim prilikama Reviewed by admin on . . Sjećate li se kultne humoristične serije Mućke? Jedna od scena koje su ušle u legendu bila je ona kada Boycie ulazi u bar i dečkima za šankom kaže: 'Ovo je mo . Sjećate li se kultne humoristične serije Mućke? Jedna od scena koje su ušle u legendu bila je ona kada Boycie ulazi u bar i dečkima za šankom kaže: 'Ovo je mo Rating: 0

Evo zašto ne treba žaliti za propuštenim prilikama

43f8eq9.

Sjećate li se kultne humoristične serije Mućke? Jedna od scena koje su ušle u legendu bila je ona kada Boycie ulazi u bar i dečkima za šankom kaže: ‘Ovo je moja supruga Marlene. Dečki, sjećate li se Marlene?’, a na to Del Boy odgovori: ‘Svi dečki se sjećaju Marlene’.

Nešto vrlo slično tome moglo bi se ispričati o mojoj poznanici Gabrijeli.

Sjećam je se još iz škole i pamtim da nikada nije previše voljela učiti. Umjesto toga, oslanjala se što na svoju sposobnost vještog skrivanja šalabhtera što na osobni šarm. Privlačna izgleda i po prirodi koketna, oko sebe je uvijek imala mnogobrojno društvo i obožavatelje koji su poput psića slijedili njenu sjenu. Njena nepouzdanost, naprosto fascinantna sposobnost za iznevjeriti dogovor i hirovitost s jedne strane je izazivala provale ljutnje no s druge su je upravo zbog tih osobina smatrali nevjerojatno seksepilnom. Drugim riječima, mogla je imati kojeg god frajera poželi, a mnogi su je smatrali, upravo zbog te njene hirovitosti i nepouzdanosti, koja je dolazila u savršenom spoju s dobrim izgledom, fatalnom ženom.

Uz sve to išli su brojni provodi, noćni izlasci i tulumi, koji nisu uključivali samo seks već i veće količine alkohola te razne druge supstance. Naravno, kada netko vodi takav stil života, jasno je da uz njega idu brojne ludosti i nepromišljeni potezi koji začinjavaju koktel vaših iskustava te pružaju izvrsnu priliku za impresioniranjem u društvu. Da, Gabrijela je uvijek imala priču, a zbog svoje otkačenosti i spremnosti na riskantne poteze koje se mnogi drugi ne bi usudili povući bila je faca.

Tako je bilo nekad, dok je još bila mlada. Danas joj je 35, a njene priče o glupostima koje je činila u alkoholiziranom i nadrogiranom stanju više nikog ne zanimaju. Partijati više nema s kim. Mlađima od sebe nije više interesantna i u njoj vide ofucanu staru kurvu čije lice ukazuje na više godina no što joj je stvarno. Ni na vršnjake ne može više računati – svi su oni sada obiteljski ljudi, a umjesto ludim provodima posvećeni su svojim obiteljima. Ona zna da takvo nešto ne može imati jer je zauvijek obilježena. Možda je jednom mogla pričati dobre priče, ali danas je Gabrijela tužna žena kojoj je jedino preostalo žaliti za prošlošću dok gleda svoje nekadašnje kolegice iz razreda kako guraju dječja kolica.

 

S druge strane, tu je Andrea. Ona je u školi voljela učiti te nizala petice jednu za drugom pa je brzo zaradila neslavan epitet štreberice. Zbog činjenice da je oduvijek bila vrlo ozbiljna i zrela za svoje godine u društvu željnom ludila, rizika i eksperimenta nikad nije bila previše omiljena. Zapravo, najveću pažnju privlačila je prvo onda kada je od nje trebalo prepisati domaću zadaću, a kasnije kada je trebala nekome uraditi uslugu u poslu kojem se sam nije htio posvetiti.

Da, na Andreu ste uvijek mogli računati, bez trunke dvoumljenja. Na susrete je dolazila točno u minutu, poput švicarskog sata, nikada nije iznevjerila obećano, uvijek je učinila ono što je trebalo, te bila u potpunosti predana svojim dužnostima, vrlo odgovorna i pouzdana. Ili možda bolje rečeno, jednostavno – dosadna. Nije bila nimalo ružna, ali nedostajala joj je ona vrckavost koju je imala Gabrijela da bi netko smatrao da je seksi.

Također, ona nikada nije imala dobru priču. Ako bi je i  pozvali u neko društvo, uglavnom je šutjela jer nije imala baš za reći mnogo što bi druge zanimalo. Koga briga za njeno cjelonoćno učenje, njeno poštivanje dogovora i njen miran, potpuno uređen život u kojem je sve unaprijed isplaniralo i koji nikad nije začinjen niti jednim skandalom, kao ni nekim suludim potezom koji bi joj dali dozu one ljudske slabosti koja je mnogima tako simpatična? Ukratko rečeno, Andreji je nedostajala uzbudljivost koja bi njeno društvo učinila zanimljivim.

 

Ipak, tamo negdje u kasnim dvadesetima uspjela je pronaći čovjeka svog života i danas, također tridesetpetogodišnjakinja kao i Gabrijela, majka je dvoje djece i živi u skladnom braku. Međutim, nije sasvim sretna. Nekako intuitivno osjeća da čak ni svom suprugu nije dovoljno uzbudljiva, a dok u glavi vrti film o svojoj prošlosti, žali jer nikad nije napravila ništa protiv konvencija, ništa ludo i otkačeno, što se nikad nije prepustila riziku… Sada zna da je prekasno jer godine su učinile svoje, a i iz svoje kože teško se može iskočiti.

Obje žene, i Gabrijela i Andrea, nesretne su jer žale za propuštenim prilikama. Prva žali jer je, zbog neslavnog renomea kojeg je stekla u mladosti, propustila priliku ostvariti sebe kroz majčinstvo i imati obitelj, te sada strahuje kako će jednog dana umrijeti sama, uz grozomoran epitet olinjale kurve. Druga, pak, žali jer danas, dok vodi život pouzdane dobre ženice koja kuha, pere i pegla svom suprugu, osjeća da je možda mogla malo intenzivnije proživjeti mladost, ne biti uvijek tako ozbiljna i tako organizirana. Ukratko rečeno, Gabrijela je propustila mir i sigurnost, Andrea istinski dobru zabavu.

Jednoj i drugoj teško je reći: ‘Nemojte žaliti’. Osjećaj tuge zbog toga jer smo nešto nepovratno izgubili ljudima je imanentan te zapravo potpuno prirodan. Uostalom, to je jedan od razloga zašto nas toliko pogađa smrt voljenih osoba – znamo da smo ih izgubili nepovratno i da više nikad ne možemo vratiti trenutke koje smo s njima imali, kao i da nikad više ne možemo popraviti ono u čemu smo pogriješili. Na sličan način razmišljaju Gabrijela i Andrea – znaju da ne mogu vratiti prošlost i popraviti ono što smatraju propuštenim ili pogrešno izvedenim. Da, njihovi osjećaji su razumljivi. No trebaju li one doista žaliti za propuštenim prilikama u svojim životima? Treba li bilo tko?

 

Odgovor, ma koliko bio bolan i teško izvediv, glasi – ne. Za propuštenim prilikama koje ni na koji način ne možemo vratiti ne treba plakati kao ni za prolivenim mlijekom. Možemo ga samo pokupiti spužvicom, odjediti ga u slivnik ili WC školjku te se pomiriti s činjenicom da ga nikad nećemo moći popiti. Da, teško je ići protiv svojih osjećaja, ali ne treba biti rob prošlosti i žaliti zbog onog što se ne može vratiti. Umjesto toga, treba se okrenuti budućnosti, širom otvoriti oči te paziti da se prilike koje su tek pred nama iskoriste na pravi način. Upravo u tome leži jedno od najvećih umijeća življenja – znati prepoznati priliku koja ti se nudi.

Također, treba znati prepoznati sebe i svoje potencijale te prihvatiti sebe onakvim kakvi doista jesmo, sa svim ograničenjima. Hirovita šarmerica nikad neće biti pouzdana i teško da će ikada moći voditi savršeno uređen život dok pouzdana osoba sa snažnim osjećajem odgovornosti nikad neće biti spremna na ludosti, ma koliko je one potajno privlačile. Jednako tako, u životu treba znati naučiti biti do izvjesne mjere fleksibilan, ne osuđivati a priori one koji su drukčiji od nas te biti spreman od njih naučiti ono što nama samima nedostaje.

 

Život nije igra u kojoj pobjednik na kraju partije kupi sve karte. Svatko od nas negdje dobije, a negdje izgubi. Ne treba plakati i ne treba žaliti. Umjesto toga, treba se pripremiti za nove igre koje su pred nama.

Izvor

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment