Dok nas smrt ne rastavi Reviewed by admin on . Ljubav počinje gledanjem. Gledaš oči koje te gledaju sa zanimanjem i sa znatiželjom, potpuno prisutne tople. Gledaš oči koje ti poručuju „Zanimaš me, dobrodošao Ljubav počinje gledanjem. Gledaš oči koje te gledaju sa zanimanjem i sa znatiželjom, potpuno prisutne tople. Gledaš oči koje ti poručuju „Zanimaš me, dobrodošao Rating: 0

Dok nas smrt ne rastavi

Girl on swing at sunset

Ljubav počinje gledanjem.

Gledaš oči koje te gledaju sa zanimanjem i sa znatiželjom, potpuno prisutne tople. Gledaš oči koje ti poručuju „Zanimaš me, dobrodošao si, prihvaćam te“. Gledaš te oči i vidiš da te vole. Osjećaš ljubav.

Ljubav počinje dodirom.

Osjećaš ruke koje te dodiruju. Ruke koje te nježno maze, ruke koje te nježno i odlučno zaustavljaju kako ne bi ozlijedio sebe ili druge. Osjećaš ruke kojima vjeruješ, kojima se možeš prepustiti. Osjećaš mirnoću i strpljenje u njima. Osjećaš sigurnost kad god su u blizini ili na tvojoj koži. Tu su kad ih trebaš. Osjećaš da te te ruke vole.

Ljubav počinje slušanjem.


Imaš osjećaj da te slušaju i čuju. Čuju te kad vrištiš od sreće. Čuju te i kad govoriš „Neću“. I „Hoću. Daj mi.“ Čuju te i kad plačeš, ili se ljutiš. Slušaju tvoje ideje, čuju tvoja pitanja. Čuju tvoje snove, maštanja, radosti i frustracije. Čuju te kad padneš. Čuješ da te vole.

Nekad je taj pogled oštar, osuđujući, neodobravajući, odbacujući, prijeteći, manipulirajući, zavodljiv. Može biti okrivljujući kad plačeš. Može biti prijeteći kad se ljutiš. Može biti uplašen kad se i ti bojiš. Može gledati na drugu stranu. Može biti pun očekivanja.

Dodir može biti grub, brz, nestrpljiv, hladan, neugodan. Može biti kažnjavajući kad nisi dobar. Može ga ne biti uopće. Može biti mlak i nesiguran. Može doći bez najave. Može doći onda kad ti ne odgovara. Može ga biti i previše.

Umjesto da te slušaju mogu te ušutkati. Mogu biti glasniji od tebe dok govoriš ili vrištiš. Mogu te ignorirati dok pričaš. Ili ismijavati. Mogu ti prijetiti. Ili te odbacivati. Mogu te slati u drugu sobu kako te ne bi čuli. Mogu se praviti da te slušaju.

Zaljubiš se. Pogled je blag. Dodir taman takav kakav ti treba. Napokon te netko čuje i razumije. Sve ga zanima o tebi. Govori ti koliko si mu privlačan i koliko voli tvoj osmjeh. Sluša tvoje teškoće s posla i obiteljske probleme. Simpatično je što kasniš. Tvoje mane su prihvatljive. Komunikacija je laka, imaš osjećaj poštovanja i vrijednosti.

Kemija ode. Idealna slika se počinje otapati. Tako i treba. Većina romantičnih filmova ovdje završava s Happily ever after, ali još nitko nije snimio film o tome. Jedini film koji smo gledali o tome je onaj naših roditelja. Koji je to bio žanr znate sami (ako niste i to idealizirali).

Kašnjenje više nije tako simpatično. Više je nekako iritirajuće. I druge mane izazivaju kritičnost i osudu. Komunikacije nema ili je nezrela. Nije te zagrlila. Nije ti rekla da si privlačan. Ne smije se više. Ne pokazuje ti da te želi. Stalno nešto zahtijeva, a ni sama ne zna što hoće. Ne sjeti se nazvati. Sve je nekako rutinski i dosadno. Nemaš osjećaj da te vidi niti čuje. Osjećaš se anksiozno, odbačeno, nevrijedno.

I što sad? Što ako partner nije tu kad ga trebaš? Ako te ne vidi? Ne čuje? Ako samo sjedi na kauču? Ako stalno radi? Ako ne sprema? Ako ne zarađuje? Ako je “u bedu”? Ako te strah? Ako trebaš zagrljaj? Ako ti prelazi granice? Ako mu trebaš reći „Neću“? Ako se ne slažete u nečemu? Ako je dobro, a ti si “u bedu”?

Kako ti moraš biti ako je on/a tako?

Ispružila je ruku i dotaknula moje lice. Rekla mi je kako se osjećam prešavši moju granicu ugode i u fizičkom i emotivnom smislu. Prije toga sam ostao stajati preblizu osobi nakon zagrljaja ne poštujući sam svoju granicu ugode. Osjećao sam jasno nelagodu i znao da se trebam odmaknuti. Nisam. Kad je nakon toga nepozvana ruka završila na mom licu bio sam potpuno izgubljen. Imao sam 4 godine u tom trenutku i trebao sam odraslu osobu koja bi me zaštitila. Nisam to bio u stanju u potpunosti učiniti. Maknuo sam nježno ruku s lica što sam i htio, ali sam je položio na svoje grudi (što mi nije odgovaralo). Nisam izgovorio da bih puno radije da me pita kako se osjećam umjesto nagađanja ili projiciranja vlastite priče (naravno ako je uopće zanima).

Ista stvar se događa i tebi. Ne moraš toga biti svjestan. Tvoj partner ti može prelaziti granice, može biti tužan, ili suzdržan, ili sretan, ili…

Dan ti je baš bio dobar. Na poslu je sve išlo glatko, dobio si povišicu, bio na cugi s dobrim prijateljem, svirala je omiljena pjesma u tvom autu i nekako si baš dobro i živo. Dolaziš kući, a tvoja partnerica/partner je uobičajeno. Prije nego nastaviš čitati zamisli svog partnera kako sjedi preko puta tebe. Vidi što se događa u tvom tijelu. Kakva je energija između vas i što se događa u tebi? Je li mu drago što si sretna? Ili je nadrkana što si sretan? Kako je? Kad vidiš njegovo lice što ti poručuje? Tko ti u tom trenutku postaješ? Tko moraš biti za tu osobu preko puta? Dobar? Tih? Brižan? Manji? Veći? Glasniji? Snažniji? Slabiji? Brinuti se za nju? Ostaviti je na miru? Raspoložiti? Pokrenuti? Tko moraš biti kako bi osoba preko puta tebe bila dobro? Što moraš napraviti da bi te prihvatila? I što misliš da će biti ako to ne napraviš? Hoće te odbaciti? Kazniti? Poniziti? Nabijati osjećaj krivnje? Na koga i na što te to podsjeća?

Vidjet ćeš da tvoja reakcija nema nikakve veze s drugom osobom. Da je tvoja reakcija automatska. Upload iz prošlosti. Upload puno ponavljanog iskustva. Kad si bio “presretan” po mjerilima onih koji su te gledali, slušali i dodirivali, ili kad si bio ljut ili tužan ili slab, you name it… mogli su te gledati poprijeko ili ne gledati uopće, mogli su te ne slušati nego ušutkivati i mogli su te “dodirivati” iza uha, ili preko guzice, ili samo mahati prijeteći prstom.

Mogli su te i slušati i čuti i vidjeti i podržati. Mogli su te nježno, ali odlučno zaustaviti ili preusmjeriti. Ovdje možeš skakati. Ne smiješ udarati sestru, ali možeš ovaj jastuk. OK je da plačeš…

Gledali su te na jedan ili na drugi način puno puta, najčešći pogledi su stali urezani u tvoj mozak kao i tvoja reakcija na to (koja je bila u službi spašavanja glave). Bilo se bolje utišati, nego dobiti po glavi.

Taj obrazac si naravno donio u (sve) svoj(e) odnos(e). I sad kažeš moj partner me ne vidi, ne skače sa mnom, nikad ništa ne inicira… Vidiš li ti sebe? Vidiš li sebe kad se prilagođavaš? Ako se vidiš, paše li ti prilagođavati se? Želiš ostati sretan, glasan, ljut, tužan štogod ili želiš postati ono sto trebaš da te tvoj partner ne odbaci i istovremeno odbaciš sam sebe?

U ovim situacijama i ti imaš 4 godine. Ali budući da to možeš promatrati (teško kad si u tome, ali se vremenom i strpljenjem može istrenirati) onda je puno bolje da se pobrineš za sebe koji u tom trenutku ima 4 godine nego za partnera. Možeš si reći da je ok biti kakav god da jesi. Da si se morao prilagođavati, da su ti prelazili granice, da te nisu vidjeli niti čuli. Možeš ti sad vidjeti sebe i to što radiš. Ti možeš čuti sebe i ono što ti stvarno treba i Ti možeš doći u kontakt sa sobom. Ti si možeš dozvoliti skakati ili inicirati nešto. Ti si možeš dozvoliti biti “slab”, ljut, sretan, kakav god želiš biti. Više ti prilagođavanje ne spašava glavu, nego ograničava život, slobodu, strast… Nije tvoja dužnost pobrinuti se za drugu osobu (iako to možeš dobrovoljno učiniti), nije tvoja dužnost popraviti drugu osobu, razveseliti… To ti je trebalo kad si bio dijete. Morao si napraviti da tvoji roditelji budu dobro (prilagođavanjem po njihovim pravilima i mjerilima) kako bi ti bio dobro. Bez toga nisi mogao preživjeti. Danas ti to više ne treba. Danas si odrastao. Danas možeš Živjeti.

Ljubav počinje gledanjem.

Možda je pravo vrijeme za pogledati se sa ljubavlju i prihvaćanjem. Možda je vrijeme za prisutnost i interes za sebe sama. Možda je vrijeme za poželjeti si dobrodošlicu.

Ljubav počinje slušanjem.

Možda je vrijeme za slušanje sebe. Što ti stvarno treba. O čemu sanjaš, što te muči? Za čim čezne tvoje srce? Možda je vrijeme za davanje toga.

Ljubav počinje dodirom.

Možda je vrijeme za kontakt sa sobom. Sa svojim odraslim dijelom koji će ti dati dozvolu biti ono što osjećaš. Možda je vrijeme za okretanje vlastitom srcu i kultiviranju odrasle osobu u njemu. Osobe koja te vidi, čuje i dodiruje.

Možda već znaš, a možda ti još nitko nije rekao. Najbitniji odnos koji imaš je onaj sa samim sobom. I trajat će do smrti. Iz tog odnosa ne možeš otići. Pitanje je kako ga želiš živjeti.

Svi drugi odnosi ti govore o tome gdje još nisi u ljubavi sa sobom i na tome možeš biti zahvalan. Socijalna smo bića i imamo potrebu za kontaktom. Dobro je tražiti i pomoć i podršku. Ponekad drugih ljudi nema za nas i tad je bitno da smo si sami pomoć i podrška.

Ljubav počinje gledanjem. Gledanjem u sebe na suosjećajan i odgovoran način.

Ljubav počinje slušanjem svog srca.

Ljubav počinje dodirom sa sobom i svojim dubljim bićem.

-Dane Cvijanović
.

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: