3 novčića koja su spasila život Reviewed by admin on . Sjedile smo na kavi. Pila je veliki makijato, nervozno lupkala nogom o pod i između dva dima plavog Chesterfielda uzvratila komentar na raspravu koju smo vodile Sjedile smo na kavi. Pila je veliki makijato, nervozno lupkala nogom o pod i između dva dima plavog Chesterfielda uzvratila komentar na raspravu koju smo vodile Rating: 0

3 novčića koja su spasila život

Sjedile smo na kavi. Pila je veliki makijato, nervozno lupkala nogom o pod i između dva dima plavog Chesterfielda uzvratila komentar na raspravu koju smo vodile: “Stara moja, ne mogu ja sa svojom mizerijom od plaće mijenjati svijet. Nek to rade oni koji imaju milijarde na računu. Ako oni neće, tko drugi može?”
Nismo bile ni svjesne u kakvoj smo zabludi…


To jutro je bilo neobično hladno za prve jesenske dane koji su se uvlačili pod kosti. Po dobrom starom običaju, kasnila sam u školu. Jedva primijetivši, začula sam glas u pozadini.

– Učiteljice, učiteljice, stanite, čekajte me…

– Oh, bok Valentina, dobro ti jutro! Kasnimo danas i jedna i druga, čini mi se. Ali polako, čekam te, ne brini.

– Daa, zadihano je odgovorila, zadržala sam se na mostu. Znate, ovaj, pričala sam s jednim čovjekom…

– S kim si pričala, Valentina? Znaš da ne smiješ pričati s nepoznatim ljudima. Razgovarali smo već o tome.

– Da, znam. Ali ovaj čovjek, on nije bio nepoznat.

– Aha, onda dobro, u redu – s olakšanjem sam joj odgovorila i produžila svoje korake kako bismo se ubrzale.

– Ali, nije bio ni poznat – izgovorila je više sebi u bradu, nego meni na uho.

– Kako to misliš? – začuđeno sam ju upitala.

– Pa eto tako, odgovorila je i skrenula pogled.

– Kako? Bila sam napola uporna, napola znatiželjna.

– Pa znate, taj čovjek, on svako jutro sjedi pokraj mog ulaza. Izgubio je ženu i dijete u istoj automobilskoj nesreći u kojoj je prije 4 godine izgubio nogu. Svako jutro kad prođem pored njega pozdravim ga i poželim mu dobar dan. Svako jutro izdvojim 3 kune od novca za svoju marendu, iako moji roditelji o tome ne znaju ništa, kako bi on mogao kupiti pecivo. Danas je bio drugačiji nego inače, primijetila sam suzu u njegovim očima, pa sam zastala i odlučila popričati s njim. Rekao mi je da pored njega svakodnevno prolaze stotine i stotine ljudi. Nikad se nitko ne zaustavi. Nitko ga nikad ne pozdravi. Kao da ne postoji. Kao da nije vrijedan njihovog pogleda i osmijeha. Osim mene. Upitala sam ga jesu ti ljudi razlog njegovih suza? Odgovorio je da nisu. Odgovorio je da sam razlog njegovih suza ja. Jer njegove suze nisu tužne, već radosne. Rekao je da je sretan što ja postojim. Da mu uljepšavam život. Rekao je još da sam ja njegov dar s Neba, njegov Isus prerušen u lik male djevojčice. Taj dio baš i nisam shvatila, ali bilo mi je drago što su u pitanju suze radosnice. I tako sam zaboravila na vrijeme i zbog toga kasnim.

Pogubila sam se nakratko u svojim mislima pa neko vrijeme nisam rekla ništa. Doslovno ništa. Nisam se osjećala vrijednom da išta komentiram na to. To malo stvorenje sa svojih 7 godina mijenja svijet! Dok mi prebacujemo lopticu odgovornosti na one druge, na one bogatije, na one sretnije. Zar stvarno?

– Divno, Valentina! Možeš biti ponosna na sebe, znaš. Zaista možeš. I ne brini, ne kasniš ti nigdje. Dapače…

Stigle smo pred vrata škole. Valentina je bila sretna. S osmijehom je ušla u školu. Ja nisam. Ja sam bila zbunjena. Nesigurna. A opet, prosvijetljena. Ispunjena. Nikad sigurnija u to što sam upravo čula i saznala. Kazaljke na satu označavale su točno 8 sati. Ipak nisam zakasnila… Ne mislim na nastavu. Mislim na odgovore…

Cijeli život tražim odgovore na pitanja koja me salijeću sa svih strana i uporno ih ne nalazim…
Ako Bog postoji, zašto ne spriječi ratove? Ako Bog postoji, zašto ne nahrani gladne? Ako Bog postoji, čemu bolesti? Ako Bog postoji, zašto dopušta da djeca i nevini pate? Ako Bog postoji, očito mu nije stalo? Ako Bog postoji…

Priznajem, nisam imala argumente kako bih se branila od tih pitanja. Zbunjivala su me. Sve do tog dana. Tog dana sam shvatila.

Postoji Bog.
Ali postojimo i mi.
Postojiš i ti.

Stvorio je tebe.
Jakog, zdravog, sretnog.
Da nahraniš barem jednog gladnog. Da utješiš barem jednog umirućeg. Da širiš mir i ljubav tamo gdje ostali siju zlo i mržnju.

Stvorio je tebe.
Da ne pereš ruke od odgovornosti. Da ne gledaš samo sebe i svoje dobro. Da misliš na one koji nemaju, koji trebaju tvoju pomoć, koji traže tvoj osmijeh.

Stvorio je tebe.
Ne zato jer nije mogao mijenjati svijet sam, nego zato jer ga nije želio mijenjati sam.

On te treba.

Da, koliko god suludo zvučalo, On treba tvoju pomoć. Treba te da budeš djevojčica Valentina jednom ranjenom čovjeku koji sjedi i prosi. Treba te da učiniš ovaj svijet ljepšim i boljim mjestom. Da ne upireš prste u druge, da ne upireš prste prema Njemu, prema Nebu i uzaludno se pitaš ZAŠTO?! Jer si ti taj ZATO.

I možda nemaš milijarde na računu i možda ne možeš nahraniti pola svijeta i možda ne možeš utješiti svakog umirućeg… ali znaš, i onaj jedan život koji spasiš bit će dovoljan da daš smisao svojem. I ono malo je dovoljno. Zaista je.

Stvorio je tebe koji imaš, da daruješ onom koji nema.
Stvorio je tebe zdravog, da utješiš i pomogneš onom kojeg zdravlje ne služi.
Stvorio je tebe koji si sretan, da daruješ osmijeh onom kojem je taj osmijeh potreban.

Postoji Bog. Itekako postoji. Itekako mu je stalo. Itekako ga je briga.
Ali postojiš i ti.
Potreban si.
Odabran si.
Pozvan si.
Da pomogneš.
Da utješiš.
Da usrećiš.

Da na kraju krajeva budeš ono što jesi. Čovjek.

-Magdalena Marđetko

Leave a Comment

%d bloggers like this: