Zbunjenost oko ega Reviewed by admin on . Komentari na prethodne članke iznjedrili su nekoliko pitanja koja zaslužuju malo više pozornosti. Pomalo ironično, prvo je na redu pitanje o egu. Koliko shvaćam Komentari na prethodne članke iznjedrili su nekoliko pitanja koja zaslužuju malo više pozornosti. Pomalo ironično, prvo je na redu pitanje o egu. Koliko shvaćam Rating: 0

Zbunjenost oko ega

kezele ego

Komentari na prethodne članke iznjedrili su nekoliko pitanja koja zaslužuju malo više pozornosti. Pomalo ironično, prvo je na redu pitanje o egu.

Koliko shvaćam iz ispisanih komentara, nekako se udomaćilo mišljenje da je prosvjetljenje stanje bez ega. I doista, kad čitam informacije iz raznih duhovnih naučavanja, često nailazim na tvrdnje o potrebi smanjivanja ega, borbe protiv ego-stanja, smrti ega itd. Čini se da ego ima zajamčeni status zločinca, crne mrlje na duši čovjeka, nametnika kojega se, ako je ikako moguće, potrebno riješiti.

Istodobno, međutim, ponekad već u sljedećoj rečenici ili odlomku, ta ista naučavanja veličaju ego do krajnjih granica. Ne izravno već “ispod tepiha”, ali nema sumnje da je u duhovnosti ego vrlo tražena roba. Zajednički rezultat suprotnih silnica – optuživanja ega za zlo dok ga se istodobno nemilice hrani raznim postignućima i duhovnim uspjesima – ne može biti ništa drugo nego zbunjenost.

Možda vam ovo što ću napisati pomogne da napravite barem malo reda u slici koju imate o egu.


Ponajprije, da još jednom jasno napišem: prosvjetljenje i ego nisu ni u kakvom odnosu; ego nije važan za prosvjetljenje, to jest jednako je važan kao i bilo koji drugi dio čovjekova duha ili tijela.

Hajde da to malo detaljnije razmotrimo. Za početak, pokušat ćemo izbjeći zavrzlame oko (stručnih i onih drugih) definicija ega i to tako da se držimo onog što u svakodnevici koristimo. Ponajprije, ljudi imaju ego. Kažemo “moj ego”, “njegov ego”, “ego mu je povrijeđen”, “ego joj radi”, itd. Dakle, ego je dio našeg sustava. Imamo ga. On ima neku funkciju. Koju?

Radi se o određivanju prostora ili područja (ne samo tjelesnog, naravno) koje zauzimamo. Ego određuje granicu između nas i ostatka svemira i na taj način zapravo određuje – nas.

Je li to loše? Pa, samo po sebi nije. Upravo suprotno – bez granice koju postavlja ego, mnogo toga ne bi postojalo. Recimo, ne bi bilo komunikacije, ne bi bilo razlika u izrazu, ne bi bilo nikakvih međusobnih odnosa; ne bi bilo tebe i mene, a onda ni, recimo, ljubavi između nas. Za nastanak jedne jedine misli, ili osjećaja, potreban je ego koji će tu misao ili osjećaj staviti na neko mjesto, povezati s drugim mislima i osjećajima, omogućiti nastanak raznih cjelina i njihovu međusobnu interakciju. Bez ega ne bi bilo ljepote, divljenja, djelovanja… Ne bi bilo života, zapravo. Raznolikost življenja, tjelesnih oblika, osjećaja, misli, stvaranja… sve je to omogućeno postojanjem graničnika koji određuju gdje nešto počinje, a gdje završava.

Nema funkcionalnog življenja bez ega. Nikada niste sreli i nikada nećete sresti čovjeka bez ega. Odnosno, možda biste ga mogli sresti u mentalnim institucijama pod danonoćnom pažnjom medicinskog osoblja, jer bi se radilo o teškom psihičkom poremećaju koji bi sprečavao bilo kakvu svakodnevnu funkcionalnost.

Ne želite se riješiti ega, baš kao što se ne želite riješiti svoje noge, uha, oka, bubrega ili malog prsta na ruci. Svaki dio vas ima svoju funkciju, pa tako i ego.

Ipak, baš kao što se svaki dio tijela ili duha može razboljeti ili se povampiriti, tako se to isto može dogoditi egu. Ali, prosvjetljenje nije iscjeljenje ega, baš kao što ono nije ni iscjeljenje bubrega ili noge. Iscjeljenje, doduše, uvijek dobro dođe, ali ga ne treba miješati s prosvjetljenjem.

Međutim, čak i kod poremećaja ega, to jest njegova ispravljanja, postoji mnogo zabuna. Recimo, negativni pridjev koji dolazi od riječi ego je – egoističan. Kad nekome kažemo da je takav, to znači da smatramo da je sebičan, da misli samo na sebe, da ga nije briga za potrebe i interese drugih. Dakle, osim što nas definira postavljanjem granice između nas i ostatka svijeta, ego podrazumijeva i određenu sklonost da dajemo prednost onome što je unutar te granice (dakle nama) naspram onome što je izvan toga.

Pitalica za vas: ima li čovjek koji onome unutar granice ega daje svaku prednost, a za ono izvan toga ga uopće nije briga, mali ili veliki ego?

Razmislite o tome, prije nego što pročitate nastavak članka.

Mali i veliki ego

Pretpostavljam da će većina ljudi, onako na prvu, odgovoriti da se radi o velikom egu. Međutim, ponekad ćemo egoista doista nazvati “malim egom” koji traži priznanje; ili ćemo reći da je nekome “mali ego” povrijeđen, pa se sad “nadurio” i slično.

Zbunjenost oko ega nastavlja se u svakodnevnim izrazima. Sudeći po njima, kad je kod nekoga funkcija ega istaknuta, mi zapravo nismo sigurni da li takav ego raste ili se smanjuje, je li velik ili malen?

Pa eto, da ne duljim, reći ću vam kako stoje stvari: mali ego je taj koji primjećujete, koji vam privuče pažnju i zbog kojeg nastaju ljudske drame. Velikog, razvijenog i moćnog ega nećete ni vidjeti ni osjetiti. I zbog toga ćete – sasvim netočno – možda čak i reći da ga nema.

Zamislite da susjed ogradi livadu ispred vaše kuće i kaže “to je moje”. Svaki put kad krenete prema gradu, morat ćete zaobilaziti ogradu, paziti da je ne srušite, gledati i slušati susjedova upozorenja koja je postavio na svakom koraku, itd. Ta mala, ograđena livada bit će vam trn u peti, svakodnevna gnjavaža koju ćete teško podnositi. A zamislite da netko postavi ogradu koja obuhvaća cijeli kontinent i koja seže daleko izvan vašeg obzora. Ograda je i dalje tu, ali je ne vidite. Ona vam ni na koji način ne smeta i – ako je nitko ne spominje – vi o njoj nećete ni misliti.

Ista je stvar s malim i velikim egom. Mali ego stvara probleme, veliki uopće ne.

Ako ste sad pomislili da je ovo sve naglavačke od onoga što ste naučili, zapravo i nije. Cijela se priča o duhovnosti od samog početka svodi na povećanje ega sve do trenutka kad on više neće predstavljati problem.

Razmislite kako počinju koraci onoga što zovemo “duhovni razvoj”. Ljudi se osjećaju loše jer nisu pronašli sebe, jer im netko uzima energiju, jer se osjećaju izmanipulirani, jer su žrtve drugih ljudi, okolnosti, sistema, karme… Ne znaju gdje su ni tko su; graničnik, ego im nije razvijen pa gube energiju, nedefinirani su, ne znaju što žele, itd. Trenutak početka duhovnog puta je trenutak kad poželimo imati kontrolu nad svojim životom. Ego se probudi, shvati da je premalen i da po svaku cijenu želi narasti.

Nećete to nazvati lošim, zar ne? Naravno. To i nije loše. To je dio sazrijevanja. Ego vam mora narasti, kao što su vam narasli zubi.

Hajdemo preskočiti nekoliko godina i zamisliti da ste se učvrstili i stabilizirali u određenoj veličini ega, povratili ste ravnotežu, pronašli svoj put, svoju moć i sad znate tko ste i što radite na ovome svijetu. Sljedeći je korak daljnje povećanje ega. On se neće više ograničavati na vas i vaše interese, već će u jednom trenutku shvatiti da može obuhvatiti još mnogo toga. Štoviše, mogao bi obuhvatiti čak i druge ljude. Zašto biste pomagali siromašnima i potrebitima? Zato što ih doživljavate bliskima sebi. Što je suosjećanje i empatija, ako ne proširenje granice koja vas je ranije ograničavala na malog vas, a sada i na druge gledate kao na dio iste cjeline? Ego vam se povećao i odjednom postajete nesebični i sposobni za ljubav neslućene širine i obuhvatnosti.

Preskočimo još nekoliko godina, ili desetljeća, i naći ćete se u ezoteričnom području ogromnog ega. Viša stanja svijesti odvest će vas u stanje u kojemu se vaša granica, vaš ego, pomiče tako daleko da joj ne vidite kraj. Ne radi se više samo o drugim ljudima. Unutar nje su i životinje, planine, mora… Naposljetku, vaš će ego obuhvatiti sve, cijeli svemir, i vi ćete shvatiti što su drevni vedski mudraci mislili kad su rekli aham brahmasmi – “ja sam cijeli svemir”. Najviše stanje svijesti, svijest jedinstva, stanje je toliko velikog ega da je on obuhvatio sve, doslovce sve što postoji. Ego onda kaže: ja sam sve.

Ako iole razumijete duhovnost, bit će vam sasvim jasno da se radi o razvoju ega. Sva duhovna postignuća i sva iskustva šire vaš ego. Kad kažete: želim pronaći svoj put, radi vam ego. Kad želite ozdraviti, radi vam ego. Kad pomažete drugima jer osjećate suosjećanje – ego. Kad žudite prema višim stanjima svijesti koja želite iskusiti – ego.

Ali, nemojte sada pomisliti da je to loše. Nije. Zbunjujuće je jedino kad ti isti duhovnjaci brbljaju o smanjivanju ega ili čak njegovu uništenju. Taj dio je jednostavno besmislica.

 

Prosvjetljenje i ego

U redu, onda, ako je duhovnost uglavnom posvećena povećanju ega, a put prema prosvjetljenju ide u suprotnom smjeru, znači li to onda ipak da do prosvjetljenja dolazimo smanjenjem ega?

Ne, to ne znači to. Povećanje ega i viša stanja svijesti koja su dio duhovnosti jedan su specifični dio života i sazrijevanja. Radi lakšeg shvaćanja, možemo to usporediti s tijelom. I tijelo raste i mijenja se sazrijevanjem, pa prosvjetljenje ne vodi umanjivanju tijela ili njegove zrelosti. Jednostavno, te dvije stvari nisu uopće povezane.

Što se onda događa s egom u prosvjetljenju?

Kao i drugi dijelovi naše osobnosti, ego se funkcionalno rekonstruira prema potrebi (više informacija o tome pronaći ćete na online seminaru “Uvod u dekonstrukciju iluzije”). Budući da je neophodan za život, on je uvijek tu, ali nije čvrsto određen. Sloboda ne dozvoljava uzročnost, a bez uzročnosti i posljedičnosti, nema obrazaca koji bi se stalno održavali. A veličina ega samo je obrazac.

Prosvijetljen čovjek izražava mali ili veliki ego, u rasponu od nepostojanja (da, moglo bi se dogoditi, ali vrlo rijetko u budnom stanju) pa do aham brahmasmiiskustva (da, ima i toga, ponekad). Ali sve to nije uzročno povezano s prosvjetljenjem, već s onime što radite, na što usmjeravate pozornost, što vježbate i čemu težite.

Prosvjetljenje je posebna priča i ne ovisi o onome što radite. Ne ovisi ni o čemu, zapravo. Jedino za što se može reći da neizravno pomaže jest ispravljanje pogreške uma i razvoj razlučujuće sposobnosti (viveka). Na taj se način povećava vjerojatnost da se prosvjetljenje dogodi sada, bez nepotrebnih teškoća i dugotrajne zbunjenosti koja neizbježno slijedi ako pogreške uma nisu ispravljene.

-Adrian Kezele

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment

%d bloggers like this: