Sjećanja na Atlantidu Reviewed by admin on . . To da su neki među nama možda Atlantiđani i da nas svojim dobrim namjerama, duhovnim i drugim (mnogima nedokučivim) znanjima navode na ispravnije djelovanje, . To da su neki među nama možda Atlantiđani i da nas svojim dobrim namjerama, duhovnim i drugim (mnogima nedokučivim) znanjima navode na ispravnije djelovanje, Rating: 0

Sjećanja na Atlantidu

Atlantida.

To da su neki među nama možda Atlantiđani i da nas svojim dobrim namjerama, duhovnim i drugim (mnogima nedokučivim) znanjima navode na ispravnije djelovanje, zaista zvuči intrigantno, a teorija da pomoć dolazi iz prošlosti nije nemoguća. Pravi put na koji bi se trebalo vratiti čovječanstvo dovodi do Zlatnog doba, a prije toga trebaju se srušiti mnogi stari jalovi obrasci, trebaju pasti mnogi sustavi i biti usvojene ispravne vrijednosti. No ova promjena događa se kao proces, pa su neki inicijatori već vrlo osviješteni i vjerojatno među nama.

Platon govori da su Atlantiđani bili božanske prirode. Prema nekima, oni su u svojoj najboljoj fazi imali daleko RAZVIJENIJE SPOSOBNOSTI od današnjeg prosječnog čovjeka. Vjerojatno su bez problema koristili telepatiju, te na taj način s lakoćom komunicirali među sobom, potom su jednako lako ulazili jedni drugima u misli, imali su razvijeno treće oko i bez problema išli kamo god su htjeli pomoću astralnih projekcija i bez današnje krute tehnologije. Sve to i još mnogo toga što zapravo ni ne znamo, postojalo je u vrijeme kad je atlantidska civilizacija bila u usponu. Ali zbog neke prirodne katastrofe (vulkanska erupcija, pad asterioida ili nešto treće) sve je to nestalo u potopu u „samo jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noći“. Prema nekima, jedan dio Atlantiđana se spasio i ponovno gradio novu civilizaciju šireći svoja znanja, ali ne u tako dobrim uvjetima kao nekad. Po toj teoriji postoje tvrdnje da su stari Egipćani potomci Atlantiđana. Ali ima još i mnogo drukčijih teorija. Vratimo se početku i onom što Platon piše.


Gledajući od danas, PRIJE 11000 GODINA postojao je OTOK koji su nastanjivali pripadnici plemenite i razvijene civilizacije. Otok je bio središte prekrasnog kraljevsta koje je dosezalo i dalje od samog otoka. Cijela priča potekla je zapravo iz Egipta – Platon spominje posjet grčkog mudraca Solona (oko 571. god. pr.Kr.) Egiptu gdje je isti kroz suset sa svećenicima iz grada Saisa saznao sve o Atlantidi.
Atlantida je bila u vlasništu boga mora Posejdona koji se zaljubio u smrtnicu Kleito, a ona mu je rodila pet pari blizanaca koji su prvi vladari Atlantide. Najstariji, Atlas, bio je prvi kralj Atlantide. Slijede vrlo precizni opisi izgleda glavnog grada, kao i reljefa Atlantide.
Platon govori da je Atlantida bila veća od Libije i Azije zajedno (u to vrijeme pojam Azija odnosio se na Malu Aziju), da je bila smještena ZAPADNO OD HERAKLOVIH STUPOVA, te da je iz nje bilo moguće doseći druge otoke, a zatim i pravi kontinent. Bila je to plodna zemlja koja je davala čak dvije žetve godišnje. Zlata je bilo u izobilju, spominju se i slonovi, a zanimljivo je da se od obrada rude govori i o materijalu koji Platon zove orihalk. Ne zna se što je to. Atlantidom je vladao Atlant uz pomoć 10 careva koji su se zajedno sastajali svakih 6 godina da bi razmotrili razna pitanja i donijeli nove zakone.

Kad se spominju Heraklovi stupovi, postoji određena zbrka. Neki autori iznalaze povijesne tekstove koji svjedoče o premještanju istih prema zapadu, pa tako nije sigurno da li je Platon mislio na područje oko Sicilije, Gibraltar ili čak Otrantska vrata iza kojih je bila Atlantida. Kao orjentir može se uzeti vrlo precizan opis dimenzija RAVNICE koja se nadovezivala na otok – radi se o prostoru od oko 555×185 km koji je otvoren prema jugu i zaštićen planinama sa sjevera.

Sam GRAD pomalo podsjeća na današnju poznatu palmu u Dubaiu. Sastojao se od nekoliko prstenova između kojih su postojali vodeni krugovi, a jedan vodeni kanal je išao ravno do središta. Tu je bio hram boga Posejdona, izvor hladne i tople vode, bazeni za kupanje, sve prelijepo i bogato. U daljnjim krugovima sve je bilo puno vrtova, palača, sportskih vježbališta, trkališta za konje, još hramova, ali i kula i zidova od dragocjenih materijala, npr. od orihalka koji je po vrijednosti bio odmah iza zlata.

Atlantiđani su RATOVALI S ATENJANIMA. Ovo posljednje, kao i činjenica da razni autori Heraklove stupove postavljaju na razna mjesta, čini vjerojatnijom teoriju da bi Atlantida (osim prvoloptaškog mišljenja da je bila u Atlantiku) mogla biti smještena i u Jadranu. Tome posebno doprinosi i jasna Platonova tvrdnja da je iz nje bilo moguće lako doseći druge otoke, a potom i kontinent. Na nekim Jadranskim otocima nađeni su ostaci slonova.

Ako tome dodamo i činjenicu da je u to doba, prije 11000 godina, JADRANSKO MORE u svom sjevernom dijelu bilo zapravo ravnica i da njene dimenzije potpuno odgovaraju dimenzijama opisane ravnice kod Platona, te da je sa sjevera štite planine (Velebit i druge), to cijela priča postaje intrigantnija.
Uzimajući u obzir sve ovo, autor teorije da je Atlantida bila smještena u Jadranu – Fatih Hodžić – spominje i povezanost Atlantide sa STEĆCIMA u Bosni i Hercegovini. Naime, on je primijetio da su stećci u tom području „razbacani“ poput koncentričnih krugova od Jadranske obale, pa jednako kružno u lukovima dalje u zaleđe. To što se govori da su oni srednjovjekovni spomenici nema pravog dokaza, jer je vjerojatnije da su mnogi od njih daleko stariji, a da su neki natpisi uklesavani kasnije tokom srednjeg vijeka.

Koja je bila njihova namjena i čemu su služili i dalje ostaje zagonetka. Ali njihov raspored naveo ga je na razmišljanja da je moguće da je stećke s Atlantide u takvim lukovima izbacio jaki TSUNAMI koji je nastao prigodom eventualnog pada asteroida u Sredozemlje, a koji je potopio i Atlantidu koja bi u tom slučaju bila smještena u južnom Jadranu (dok je sjevernije bila ravnica, te da se s Atlantide moglo lako doseći otoke Korčulu, Hvar i druge).
U tom slučaju Heraklovi stupovi su Otrantska vrata, a Atlantida se osim po otoku i ravnici dobrim dijelom rasprostirala i šire, pa i po Balkanu. Osim toga, ako su Atlantiđani ratovali s Atenjanima, zar bi Atenjani ratovali s nekim tko je lociran iza Gibraltara u današnjem Atlantiku? I zašto? To je malo vjerojatno. A ako su ratovali kao što Platon nepobitno tvrdi, zar nije vjerojatnije da se sve to odvijalo negdje u području Mediterana? Možda baš s nekim tko je središte svog kraljevstva imao u južnom Jadranu. Kad se sjetimo PIRAMIDA u Bosni ili nedavno otkrivenih misterioznih kamenih pravilnih KUGLI nađenih na gradilištu Dalmatine, sve ovo postaje vjerojatnije, ali i zagonetnije.

Kako god bilo, izvor preko kojeg Platon gradi svoju priču bio je vrlo ugledan mudrac Solon, pa bi bilo malo vjerojatno da je priča izmišljena. Osim toga, tolika preciznost u opisima glavnog grada Atlantide (Platon do u tančine opisuje veličinu krugova, kanala, trkališta i drugog) teško da se može izmaštati. Dodamo li tome da postoje i SVJEDOČANSTVA ljudi koji su se putem podsvijesti vraćali tamo gdje su nekada živjeli i davali jednako precizne opise svog života na Atlantidi, priča o njoj čini se kao dio stvarne povijesti.
S obzirom da njeni stanovnici nisu toliko držali do krute materije koliko do duhovnih i općenito NEOPIPLJIVIH vrijednosti, takvo su nam naslijeđe i ostavili – neopipljivo, ali nadasve privlačno.

 

Izvor

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment

%d bloggers like this: