P.Coelho: Jecaj pustinje Reviewed by admin on . Jedan moj prijatelj vratio se iz Maroka s lijepom pričom o misionaru koji je, kada je stigao u Marakeš, odlučio da svakog jutra šeta pustinjom koja se nalazi na Jedan moj prijatelj vratio se iz Maroka s lijepom pričom o misionaru koji je, kada je stigao u Marakeš, odlučio da svakog jutra šeta pustinjom koja se nalazi na Rating: 0

P.Coelho: Jecaj pustinje

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Jedan moj prijatelj vratio se iz Maroka s lijepom pričom o misionaru koji je, kada je stigao u Marakeš, odlučio da svakog jutra šeta pustinjom koja se nalazi na obodima grada. Prilikom prve šetnje, primjetio je čovjeka koji leži na pijesku i jednom rukom miluje tlo, dok mu je uho prislonjeno na zemlju.

,,Ovo je neki luđak”, reče u sebi.

Ali ta scena se ponavljala svakodnevno i nakon mjesec dana, pošto ga je to ponašanje sve više kopkalo, odlučio je da se obrati neznancu. Uz mnogo poteškoća – jer još nije bio dovoljno dobro savladao arapski- kleknuo je pored njega.

– Što to radiš?


– Pravim društvo pustinji i tješim je zato što je sama i u suzama.

– Nisam znao da pustinja može plakati.

– Plače svakog dana jer sanja o tome da bude od koristi čovjeku, da se pretvori u ogroman vrt u kojoj bi mogao uzgajati žitarice, cvijeće i ovčice.

– Reci pustinji da ona odlično vrši svoju misiju – uzvati misionar. Svaki put kada ovuda šetam, shvaćam pravu veličinu ljudskog bića jer mi njena prostranstva jasno daju do znanja koliko smo pred Bogom mali. Kada gledam u njezin pijesak, sjetim se milijuna ljudi na svijetu koji su stvoreni jednaki, ali svijet nije uvijek pravedan prema svima. Njene planine mi pomažu da meditiram. Kada vidim sunce kako se rađa na horizontu, duša mi se ispuni radošću i tada sam bliži Tvorcu.

Misionar se rastane od čovjeka i vrati se svojim dnevnim poslovima. Kako se samo iznenadio kada je narednog jutra zatekao čovjeka na istom mestu i u istom položaju.

– Jesi li rekao pustinji sve što sam ti kazao? – upita.

Čovjek klimnu glavom.

– I uprkos tome, ona i dalje plače?

– Čujem svaki njezin jecaj. Sada plače zato što je tisuće godina provela sigurna da je potpuno beskorisna i utrošila to vrijeme proklinjući Boga i sudbinu.

– Onda joj reci da i čovjek, usprkos tome što mnogo kraće živi, također provede mnoge godine misleći da je beskoristan. Rijetko kada otkrije pravi razlog svog postojanja i smatra da je Bog prema njemu bio nepravedan. Kada najzad dođe trenutak u kojem mu neki doživljaj pokaže zašto se rodio, smatra da je već kasno da mijenja život i nastavlja da pati. I kao i pustinja, žali za vremenom koje je propustio.

– Ne znam hoće li pustinja čuti tvoje reči- reče čovjek. Ona se već navikla na svoj bol i ne uspijeva da vidi stvari drugačije.

– Hajde onda da učinimo ono što uvijek činim kada osjetim da su ljudi izgubili nadu. Hajde da se pomolimo.

Obojica su kleknuli i molili se; jedan se okrenuo ka Meki jer je bio musliman, a drugi je spojio ruke na grudima jer je bio katolik. Svaki od njih se molio svom Bogu, koji je uvijek isti Bog, iako ga ljudi tvrdoglavo zovu različitim imenima.

Sutradan, kada je misionar ponovo krenuo u svoju jutarnju šetnju, čovjeka više nije bilo. Na mjestu na kojem je obično grlio pijesak, tlo je izgledalo vlažno jer se tu javio jedan mali izvor. Narednih mjeseci, taj izvor je postajao jači i narod je tu sagradio bunar.

Beduini to mesto zovu ,,Bunar pustinjskih suza,,. Kažu da će oni koji iz njega popiju vode moći pretvoriti razlog svoje patnje u razlog svoje radosti; i na kraju će pronaći svoj istinski put.

P. Coelho ,, Biti kao rijeka,,

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: