Pitanje nije ekskluzivni fenomen našeg vremena, postavljalo ga se kroz stoljeća, kroz milenije, od pamtivjeka, sve odkad je biće koje nazivamo čovjekom postalo svjesno sutrašnjeg dana.

Je li ovo sve, pitalo se biće, zar ne postoji još nešto?

Sørenu Aabye Kierkegaardu, velikom danskom filozofu, pitanje se javilo rano, još u 22. godini života. Možete ga zamisliti u njegovoj dječačkoj sobi, u luksuznom stanu u ulici Nytorv 2 u Kopenhagenu (København). Godina je 1835 i on se pakira.

Søren je imao sve što je mlad čovjek onog doba mogao poželjeti. Otac Michael Pedersen stekao je veliko bogatstvo i krojio ambiciozne planove za svoju mnogobrojnu djecu. Søren je u to vrijeme student teološkog fakulteta, možda će postati svećenik? Mada je možda pretjerano reći da je studirao jer, najradije je feštao a predavanja pohađao bez entuzijazma. Nije mu bilo sasvim jasno što bi i kud bi s tim saznanjima: ”Kakve koristi od širenja krišćanske nauke, od propovjedanja o krišćanskim fenomenima, kad oni za mene samog i moj život nemaju dubljeg značaja?” zapisuje u svom dnevniku.

Ništa ga se specijalno ne dotiče i, poput mnogih mladih danas, doživljava većina toga u životu besmislenim. Zašto živim, pita se, što je smisao mog življenja? ”Nalazim se pred velikim znakom pitanja.”

Odlučuje otputovati u malo ribarsko mjesto Gilleleje, s ciljem da se pokuša pronaći u prirodi ili, kako u jedom pismu rođaku kaže, da ”usmjerim pogled ka unutarnjosti”. Ovo se maleno putovanje danas svrstava u povjesne događaje humanizma. Isaac Newton dobio je inspiraciju za svoju ideju o gravitaciji pod jabukovim stablom, Søren Kierkegaard putuje u Gileleje i formulira osnove egzistencijalizma.

Ako smisao života ne mogu naći u noćnom životu Kopenhagena, niti u teologiji, možda ga mogu pronaći u prirodi, misli Søren navlačeći cipele za šetnju… No nakon nekoliko sedmica štrapaca odustaje – more, šume i povjesna mjesta ga se ne dotiču i 1. kolovoza 1835. otvara dnevnik i zapisuje riječi koje će otići u anale povjesti filozofije: ”…potrebno je pronaći istinu koja je istina za mene, pronaći ideju za koju je vrijedno živjeti i umrijeti.”

Nekoliko naivnih riječi, ovlaš naškrabano mladenačko razmišljanje reklo bi se na prvi pogled, no ova je rečenica predstavljala intelektualnu odskočnicu koja će utjecati na sav daljnji razvoj humanističke misli zapadnog svijeta.

Ja Søren Kierkegaard, konstatira on, ne trebam tražiti smisao života izvan sebe. Ne moram slijediti autoritete ili vjerovati u nečija učenja. Sam mogu odlučiti što je ispravno a što pogrešno. Istina o mom životu ne može postojati negdje drugdje do u mojoj vlastitoj unutarnjosti.

Pakira se. Vraća se doma. Sad zna. Sedmice u Galleleji dale su mu ideju za koju je vrijedno ”živjeti i umrijeti”. Smisao njegovog života, otkrio je, biti će pokušati shvatiti kako čovjek može naći smisao svog života. Søren zadaje sebi kao životni zadatak da istraži kako on sam i drugi ljudi funkcioniraju. Što to znači biti čovjekom? Kakvu funkciju ima smisao življenja? I kako se ponašati da bismo ga pronašli?

Vraća se u Kopenhagen i započinje bez odlaganja svoje veliko privatno znanstveno istraživanje. Dvadeset godina će se time baviti, svakog dana, svakog sata, frenetično, skoro manično. Sve do svoje smrti. Baš kao mislioci našeg vremena i on počinje tražiti posvuda – izučava, razmišlja, fantazira, udara naslijepo, pada i uzdiže se i neprestano postavja nova pitanja. Navigira po Kopenhaškim univerzitetskim knjižnicama – filozofija, biologija, kultura, religija, medicina – sve jedna kreativna smjesa. Čita jedno poglavlje ovdje, jedno tamo, podvlači, bilježi, komentira i diskutira žustro i neobuzdano s mnogima koji mu se zateknu u blizini – prijateljima i poznanicima, učiteljima i svećenicima, ljudima koje slučajno susreće vani. Eksperimentira sa svojim vlastitim životom, primjenjuje svoja stečena uvjerenja na vlastitim relacijama.

Nastat će 7000 stranica dnevnika, mnoštvo članaka, 40-tak knjiga različog žanra, potpisanih maštovitim pseudonimima: Victor Eremita, Vigilius Haufniensis, Constantin Constantius, Johannes de Silentio, Johannes Climacus och Anti-Climacus. Sve na, u osnovi, istu temu: pravo čovjeka da bude ”svoj”, o potrebi čovjeka da pronađe svoju vlastitu, individualnu istinu, svoj vlastiti smisao egzistencije.

U nastavku ću kroz nekoliko tekstova pokušati čitateljima približiti zaključke do kojih je S. Kierkegaard  u svojim razmišljanjima došao, a koji su i danas, skoro 200 godina nakon njihovog nastanka, zapanjujuće aktualni.

Slavica Novak-Ademović