Ovako komuniciraju duhovne osobe Reviewed by admin on . . Naime, postoje neka pravila u ophođenju s ljudima, u ponašanju, kojih je dobro pridržavati se, jer se na taj način postiže jedan standardni odnos bez nekih ne . Naime, postoje neka pravila u ophođenju s ljudima, u ponašanju, kojih je dobro pridržavati se, jer se na taj način postiže jedan standardni odnos bez nekih ne Rating: 0

Ovako komuniciraju duhovne osobe

komunikacija.

Naime, postoje neka pravila u ophođenju s ljudima, u ponašanju, kojih je dobro pridržavati se, jer se na taj način postiže jedan standardni odnos bez nekih negativnih reakcija, odbojnosti, zategnutih odnosa, izbjegavanja kontakta itd.

Potrebno je u kontaktu s ljudima biti donekle rezerviran, ne zalijetati se odmah sa svojim stavovima, sa svojim mišljenjem, jer poneke ljude to odbija, jer oni jednostavno ne žele čuti tuđe mišljenje, sudjelovati u njemu, komentiraju, da su uopće u nekom razgovoru koji je vezan za neko mišljenje koje ih obično ne zanima, i zbog toga je pogrešno zalijetati se na prvu loptu, iznositi svoje mišljenje nepoznatim ljudima, jer u većini slučajeva, kod četiri od pet osoba, to neće naići na dobar odaziv.

Drugo, što također nije uputno je preterana snishodljivost, gotovo ulizivanje, neprekidno stavljanje sugovornika na pijedestal, da je on glavni, da je on ovo, da je on ono, što u 95% slučajeva neće pozitivno djelovati, neće biti prihvatljivo, osim kod izrazito neinteligentnih ljudi kojima će to možda goditi.

Treće, neki ljudi ne vole kad netko mnogo priča bez obzira jesu li oni pričljivi ili šutljivi, velika većina ljudi to ne prihvaća, jednostavno ne vole brbljivce, bez obzira o čemu oni pričaju, jer to najčešće nisu normalni razgovori nego jedna osoba mora stalno slušati drugu, jer najčešće ne može doći do riječi, a kada i progovori brzo biva prekinuta i opet se nastavlja sve po starom.

Osobe koje su šutljive također nisu omiljene u društvu, bez obzira što one nikoga ne maltretiraju svojim govorom, ne maltretiraju iznošenjem svojih intimnosti, mišljenja, stavova itd., ali je konverzacija s njima izuzetno teška, gotovo da mora biti iznuđena, ona stalno mora biti zapitkivana da bi uopće odgovorila, najčešće s „DA“ i „NE“, čime se ponovo razgovor vraća na sami početak.

To da je pametnije šutjeti ne vrijedi za normalnu konverzaciju, već vrijedi za neke specijalne situacije. Ničija pamet se ne stavlja u normalnoj konverzaciji na vagu, ne procjenjuje se, tako da u tom pogledu nije mudro šutjeti.

Naravno da je najbolji spontan razgovor, kada osobe razgovaraju bez prisile, bez nametanja teme, svatko kaže ono što misli, ne preterano dugo, ne suviše kratko, i to najčešće dovodi do jednog normalnog razgovora. Naravno da su mogući i duži monolozi, kada se radi o objašnjavanju nečega, neke pojave, nekog sistema, neke osobe itd., ali to ne može biti manir, ne može biti jedno za drugim a da druga strana samo ukratko iznosi neke svoje stavove.

Razgovor s nekom osobom jest umetnost, jest veština kojom se istovremeno sugovornik opušta, daje mu se do znanja da ga cijenimo, da je ugodno da s njime razgovaramo, da ćemo rado saslušati ono što on govori, da ćemo biti tolerantni i da nećemo reagirati negativno, burno itd.

Ne smije se dozvoliti da se iznose neke svoje intimne stvari, neki svoje probleme, bolesti itd., koje drugu stranu ne zanimaju u suštini, ona nije dužna da to sluša, ona nije ni policajac, ni sudac, ni ispovjednik koji treba da sluša što će drugi reći.
Ovdje se ne radi ni o kakvoj profesionalnoj dužnosti, već se u većini slučajeva radi o razonodi, razbibrigi, ubijanju vremena, zabavi itd. Stoga, nijedna tema ne smije zamarati, da dosađuje drugoj osobi, ne smije se naturati sugovorniku.

Ako se vidi da on ne reagira, ne zapitkuje, uglavnom šuti, to znači da mu ta tema ne odgovara, jer je suviše osobna i nezanimljiva, i stoga se mora preći na neku drugu temu ili pustiti najbolje sugovornika da on izabere temu.

Pri tome, naravno, ukoliko se dogodi da on izlaže neke svoje intimne stvari, svoje bolesti, historiju, historiju svojih nevolja s ukućanima itd., onda je potrebno čim se to primjeti prekidati ga, ne reći mu da vas to ne zanima jer onda je kraj razgovora. Onda ćete se naći u pat situaciji iz koje ćete se teško uopće izvući i nastaviti dalje razgovor. Nego treba ubacivati potpitanja i pitanja koje nemaju mnogo veze ili imaju neke veze s temom koja se izlaže, ali ga skreće u pravcu koji bi vama eventualno bio zanimljiviji i koji bi ga možda usporio ili definitivno zaustavio u izlaganju teme koju vi ne želite slušati.

Međutim, postoje osobe koje vole slušati. Svaka četvrta osoba voli da sluša kad netko priča. Ta osoba jednostavno voli da sluša, dok sluša razmišlja, ako ništa drugo „pusti mozak na pašu“. Ne treba takvog sagovornika odbiti, nego pokušati saznati koja je tema njemu interesantna, a ukoliko vam je ona poznata o njoj govoriti. Tada će sagovornik biti ne samo dobar slušalac, nego i zahvalan što ste mu izlagali neku temu koja je njemu zanimljiva.

Jednom riječju, mora se biti tolerantan u razgovoru, zanimljiv koliko je to moguće, umjeren u govoru, pronicljiv da se utvrdi tema koja će biti sugovorniku interesantna a koja vama nije odbojna, i biti snalažljiv ukoliko je sugovornik dosadan, monoton, izlaže teme koje vi ne želite slušati, tada se mora biti vješt da se prekinu ti razgovori a da se sugovornik ne odbije, ne naljuti, a da se održi kakav takav dijalog ali s temama koje su prihvatljivije.

Ovo je samo jedna upadica vezana za razgovor, za ćaskanje, jer se čovjek često nađe u situaciji da ne zna što da radi. Ali je sigurno da ovim nisu obuhvaćene sve situacije, nego u mnogobrojnim drugim situacijama je neophodno pronaći odgovarajuću reakciju, pa su sada ovi savjeti neka vrsta instrukcije, kao neki prototipovi, kako bi u nekim konkretnim situacijama trebalo reagirati.

Ima, međutim, situacija kada se treba otresti, otarasiti neprijatnog sugovornika, koga vi niste željeli, koji je upao bez pitanja, koji vam oduzima vrijeme, ometa u radu, tada se mora biti onoliko oštar koliko je to potrebno da sugovornik odustane i da se povuče. To znači da ne treba biti suviše oštar da ga ne bi uvrijedili, naljutili, jer možda njegove namjere nisu bile, i u većini slučajeva nisu, da vas maltretira, da vam dosađuje, da vam oduzima vrijeme, nego je smatrao da treba da bude ljubazan pa da nešto priča, da pita, nešto što on misli da je bitno iako to nije bitno itd.

-dr. Ljubiša Stojanović

 






Leave a Comment