Darovi Ljubavi Reviewed by admin on . U zadnje vrijeme me zadesilo primanje. Bez ikakvog razloga. Iz čista mira! Počelo je tako da sam svakoga, ali baš svakoga dana na cesti pronašla novčić. Barem j U zadnje vrijeme me zadesilo primanje. Bez ikakvog razloga. Iz čista mira! Počelo je tako da sam svakoga, ali baš svakoga dana na cesti pronašla novčić. Barem j Rating: 0

Darovi Ljubavi

darovi-ljubavi

U zadnje vrijeme me zadesilo primanje. Bez ikakvog razloga. Iz čista mira!

Počelo je tako da sam svakoga, ali baš svakoga dana na cesti pronašla novčić. Barem jedan…   a često i više njih. I tako svaki dan, puno dana zaredom!

Ne mogu reći da sam se bunila, ali mi je bilo skroz čudno.

A onda su došle krupnije stvari. Veći darovi, od raznih osoba, uglavnom žena. I to darovi kakve bih, da ih plaćam novem, platila poprilično. Ali ne vrijede oni toliko… nego puno, puno više!

Ovdje je već postalo opasno.

Dati nekome je lako. Dati od srca, najlakša je stvar na svijetu! Ali primiti… eh, to je već druga priča!

Čime sam sve to zaslužila!?

Dok to još nisam ni izgovorila, doletjela je vrlo čudna protumisao: „Ničime nisi to trebala zaslužiti.“

Ohoooo! Ovo je tek pokrenulo lavinu!

Ako ničim ne trebam ništa zaslužiti, je li onda dovoljno samo raširiti ruke i primiti?

Smijem li to?

U doba kad je moja baka odrastala, ako bi djecu u gostima nečim ponudili, pa makar i koricom kruha, prvo su trebali tri puta pristojno odbiti. Tek onda, i samo ako je osoba bila jako uporna, smjelo se uzeti ponuđeno. I to nevoljko.

Tako se to radilo. Tako je bilo pristojno. Bila su to neka druga vremena.

Mene roditelji nisu tako odgajali.

Ali su primali s figom u džepu.

 

Danas me jako rastuže situacije kada želim nešto nekome dati od srca, a osoba mi odgovori: „Ma nisi trebala“ ili „Zašto si se trošila“. A događaju se često. Rastužuju me, jer osoba nije primila – čak i ako je uzela poklon!

 

Lako je ne primiti. Opirati se nečemu što, kao, ne zaslužujemo. Sve, kao, treba zaslužiti. Ništa, kao, nije besplatno.

I lako je posumnjati u obilje. Prečesto smo svjedoci da razaslana blaga ne stižu do primatelja.

 

Osoba koja prima je gospodar cijelog procesa. Ako ona nije u stanju primiti, uskraćuje ne samo sebe u radosti primanja. Nego i osobu koja daje – u radosti davanja. Darivatelj može davati koliko mu drago… ali sve je uzaludno ako s druge strane ne postoji osoba koja prima.

Bez primatelja – nema ni davatelja!

 

Ali ako osoba ZNA primati… otvorenog srca i raširenih ruku… tu onda počinje čarolija! Proces davanja i primanja je zaokružen… i teško je reći je li u tom procesu sretniji primatelj zbog čina primanja – ili darivatelj, samo zato što mu je dopušteno da daruje.

A Bog radosno plješće rukama i navija za obje strane s palcem u zraku. Yes!

Možemo mi misliti što hoćemo… bojati se koliko hoćemo… darivati ili ne, primati ili ne… ali Darivatelj je taj koji nam osobno, glavom i bradom, šalje ljude s Imenom i Prezimenom da nam samo prenesu dar.

A drugima šalje nas…

Pritom je vrlo kreativan i jako se dobro zabavlja!

 

Što ako je dopuštanje primanja najvažnije dopuštanje koje nas čeka na našem putu ljubavi prema sebi?

 

Neki dan mi je, dok sam s prijateljicom šetala po Štrossu, prošla misao da više nikada neću odbiti Ljubav koja mi dođe, u kojem god obliku došla, i na koji god način.

Kao da mi je to netko šapnuo.

Točno se sjećam gdje i na kojem centimetru pločnika sam tada stajala. Iako je riječ nikada vrlo konačna riječ, i označava neograničeno dugi period, točno taj komadić tla na zemljinoj kugli, gdje me riječ nikada stresla, neću nikada zaboraviti.

 

Što ako se prihvaćanje Ljubavi odnosi i na primanje SVIH DAROVA Ljubavi?

Što ako svaki dar, koji mi šalje sâm Darivatelj, čeka savršeno zapakiran sve dok ga ne otvorim… a ja ga ne otvaram jer je, kao, prevelik? Jer ga, kao, nisam zaslužila? Jer se, Darivatelj glavom i bradom, kao, zabunio i poslao na krivu adresu?

 

Što ako samo trebam raširiti ruke i primiti darove ljubavi koji mi pristižu?

I to SVE… a ne samo neke…

Jer nema malih darova. Nema ni velikih.

Postoje samo darovi koje sam primila… i oni koje nisam.

Bez mog pristanka dar ide u prazno. U ništa.

 

Što ako samo trebam dopustiti sve svoje talente, mogućnosti… sve radosti i sve izazove… sve… baš sve? S punim povjerenjem.

Proces se ne može dovršiti dok ne raširim ruke i dok ne primim.

Ja odlučujem.

Bez mog pristanka ništa.

 

Što ako?

-Larisa Mravunac

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Leave a Comment