Nerijetko se velika otkrića u znanosti dogode zahvaljujući ljudima koji po svojoj profesiji uopće nisu znanstvenici, a najčešće se dogode sasvim slučajno. Na taj su se način 1966. godine otkri­le i fascinantne stvari vezane uz biljke, bića koja poznajemo sasvim površno, ali za koja znamo da život na Zemlji bez njih ne bi bio moguć. U ovom slučaju protagonist je Cleve Backster, tada vodeći američki stručnjak za poligrafska ispitivanja i tvorac tzv. Backsterovog zonskog usporednog testa, standarda kojim se ispitivači u cijelom svijetu služe za otkrivanje laži.

Kasno navečer 2. veljače 1966. godine, nakon napornog dana u njujorškoj školi za preslušavanje pomoću poligrafa, ostao je sam i primijetio kako bi trebao zaliti dvije lončanice koje je imao u svojoj radnoj sobi. Tada su mu misli krenule u sljedećem pravcu: Zanimalo me koliko će vremena trebati da vlaga stigne do vrha biljaka. Posebno me zanimao zmajevac jer se voda trebala popeti kroz dugu stabljiku i potom do kraja onih dugih li­stova. Pomislio sam da kada bih na kraj lista stavio nešto za mjere­nje otpo­ra – elektrode priključene na poligraf radi mjerenja galvanske reakcije kože, a njih smo imali posvuda jer smo održavali tečaj – na papiru bi trebao ostati zabilježen pad otpora kad vlaga stigne između elektroda.

Igla se pomicala sve niže, ostavljajući na poligrafskoj traci mnogo silaznih cik-cak linija, umje­sto da se počela micati prema gore, kako je Backster očekivao… Biljka je, dakle, reagirala na podražaj, no na njegovo veliko čuđenje: Tragovi pera nisu prikazivali ono što bih očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bih očekivao od čovjeka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Naime, detektor laži detektira psihofiziološke reakcije uzrokovane promjenama emocija: kad osumnjičenik strahuje od razotkrivanja istine i kazne koja slijedi, u njegovom se tijelu pokreće čitav niz reakcija koje on ne može odmah kontrolirati i koje se golim okom ne moraju vidjeti, ali ih se može precizno izmjeriti (porast krvnog tlaka, ubrzano disanje, puls, električnu provodljivost kože koja se u slučaju pojačanog znojenja osumnjičenog mijenja, itd.). Poligraf svojim senzorima bilježi i grafički registrira reakcije pri ispitivanju osumnjičenika; ono što poligraf zabilježi, kasnije tumače za to posebno obučeni stručnjaci na poligrafu, a prema obliku poligrama može se ustanoviti govori li osoba istinu ili laž. Taj medicinski fenomen smatra se vrlo pouzdanim indikatorom u istražnom postupku.

Kako je iz svog dugogodišnjeg iskustva na poligrafu znao da čovjek najjače reagira kad je živo­tno ugrožen, Backster je počeo razmišljati na koji bi način mogao zaprijetiti dobrobiti biljke da izazove njenu reakciju. U 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Igla je poskočila do ruba trake. Zatim je pokušao s drugim pristupom: uklo­nio sam prijetnju tako što sam vratio šibice na stol svoje tajnice. Biljka se istoga trenutka smirila. Odmah sam shvatio da se događa nešto značajno… Od tog trenutka moja svijest više nije bila ista. Cijeli svoj misaoni proces, cijeli sustav svojih prioriteta posvetio sam proučavanju tog fenomena.

leptirPočelo je sasvim slučajnim otkrićem, a nastavljeno je nizom eksperimenata koji su jasno pokazivali sposobnost biljaka da reagiraju na naše emocije i namjere, na način koji se mogao okvalificirati kao strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje, pa čak i “nesvjestica”. Naime, kad su biljke u neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti, reagiraju tako kao da izgube svijest te poligraf tada ne registrira promjene.

U kasnijim je pokusima došao do zaključka da se biljke s vremenom emocionalno usklade s ljudima, ali i s drugim bićima iz svoje okoline. Također je otkrio da biljke mogu prepoznati ubojicu druge biljke. Pokus je tekao tako da je Backster spojio elektrode galvanometra na jednu biljku, a drugu je biljku uništio jedan suradnik. Kad je kasnije u prostoriju ušao suradnik koji je uništio biljku, druga je biljka “prepoznala” ubojicu. Biljke spojene na galvanometar reagirale su vrlo burno i na pokus pri kojem je račiće ubacivao u ključalu vodu, kao da su imale sposobnost uživljavanja u svijet drugog bića. No kad je hinio agresiju, poligraf gotovo da nije zabilježio nikakvu promjenu. Sve je vodilo zaključku o sposobnosti biljke da “čita” misli drugog bića i razlikuje stvarne od lažnih namjera eksperimentatora.

Ti i neki drugi uvidi do kojih je došao naveli su ga na zaključak o mogućnosti postojanja jedne vrste izvanosjetilnog opažanja koje je na­zvao primarna percepcija – smatrao je da se percepcija kod biljaka odvija na znatno iskonskijoj, primarnoj razini. Vjerovao je da je ova vrsta opažanja zajednička čitavoj prirodi, ali da je kod ljudi potisnuta i prigu­šena dugotrajnim aktivnim korištenjem pet postojećih osjetila.

Ovi su eksperimenti obja­vljeni 1968. godine u International Journal of Parapsychology pod naslovom Svjedočanstvo o postojanju primarne percepcije u biljnom svijetu.

Neobični rezultati brojnih eksperimenata izazvali su pravu buru proturječnih reakcija. Preko sedam tisuća znanstvenika zatražilo je kopije Backsterovih izvještaja. Reportaža koju je 1969. godine časopis National Wildlife objavio o Backsterovim istraživanjima izazvala je veliko zanimanje pa su i domaćice počele tepati svojim biljkama.

vitica1William M. Bondurant, pred­stavnik američke Fondacije Mary Reynolds Babcock, dao je Backsteru subvenciju od deset tisuća američkih dolara da nastavi istraživanja, s objašnjenjem da njegova istraživanja ukazuju na to da možda postoji praiskonski oblik trenutačnog komuniciranja među živim bićima koji funkcionira izvan poznatih fizikalnih zakona – i koji zato zaslužuje da se istraži.

Tako se Backsteru pružila mogućnost da nabavi bolje instrumente kao što su elektrokardiografi i elektroencefalografi koji se inače upotrebljavaju za mjerenje električnih impulsa u srcu i mozgu. Kod pokusa nisu u biljke dovodili električnu struju već su samo regi­strirali razlike koje su se stvarale u njihovom elektropotencijalu.

Ova je istraživanja Backster provodio nekoliko godina. Takvim i sličnim istraživanjima bavilo se još nekoliko timova znanstvenika. Međutim, za vrijeme pokusa drugih znanstvenika biljke su znale “odbijati suradnju”. Postojao je niz faktora koji su ometali pokuse, poput povezanosti eksperimentatora s biljkom što je utjecalo na eksperiment ili ulaska u prostoriju drugih ljudi koji bi prouzročili blokadu biljke, i sl. Inače, sam Backster je govorio da ne zna odgovor na svoja otkrića, da je eksperimentator, a ne teoretičar.

ist2_5049313-root-treeKad govorimo o funkcijama, vjerujemo da u biljkama ne postoji divnija struktura nego što je vrh korjenčića. Ako se njegov vršak lagano pritisne ili zapali ili odreže, on prenosi utjecaj na gornji susjedni dio, uzrokujući da se savine od pogođene strane, i, što još više iznenađuje, vršak može razlikovati između težeg i mekšeg predmeta kojim ga se simultano pritiska s nasuprotnih strana. Međutim, ako se korjenčić pritiska sličnim predmetom malo iznad vrha, pritisnuti dio ne prenosi nikakav utjecaj udaljenijim dijelovima nego se naglo savija prema objektu. Ako vrh korjenčića percipira da je zrak na jednoj strani vlažniji nego na drugoj, isto tako prenosi utjecaj na gornji susjedni dio, koji se savija prema izvoru vlage. Kad je vršak korijena pobuđen svjetlošću, susjedni dio se izvija od izvora svjetlosti, ali kad je pobuđen gravitacijom, isti dio se savija prema središtu gravitacije. U gotovo svakom slučaju možemo jasno uočiti konačnu svrhu ili prednost nekoliko pokreta. Kada dva ili možda više izvora pobuđenosti uzrokuju simultano djelovanje na vršak korjenčića, jedan pobjeđuje drugog, bez sumnje u skladu s važnosti po život biljke. Naravno, pravac koji korjenčić slijedi u probijanju tla mora odre­diti vrh korjenčića pa je stoga stekao tako različite vrste osjetljivosti. Teško da je pretje­rano reći da je vrh korjenčića tako obdaren da, imajući moć usmjeravanja kretanja susje­dnih dijelova, djeluje poput mozga jedne od nižih životinja; mozak koji je smješten na rubnim dijelovima tijela, prima utiske od osje­tilnih organa i upravlja s više pokreta.

Charles Darwin Moć pokreta kod biljaka

Njegova su istraživanja u konzervativnim znanstvenim krugovima u početku primljena s podsmijehom, zatim s neprijatelj­stvom, te najzad šutnjom. Botaničari su se prilično uznemirili, nazvavši njegovo istraživanje besmislicom, te su ga nastojali na neki način marginalizirati i neutralizirati. Isprva su primarnu percepciju nazivali “Backsterov učinak”, možda u nadi da će ismijati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su promakle konvencionalnoj znanosti. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može odbaciti, to više nije posprdan naziv. Treba uzeti u obzir i da je određen broj znanstvenika u to vrijeme osjećao da ne smiju ići protiv struje, strahujući da bi to dovelo u pitanje njihovu reputaciju, a time i sredstva za projekte. Dok su znanstvenici ismijavali njegov rad, popularni ga je tisak istovremeno vrlo pažljivo pratio desecima članaka i mnogim knjigama, od kojih je najpoznatija Tajni život bilja­ka novinara Petera Tompkinsa i Christophera Birda.

Bolji su odjek Backsterova istraživanja imala među ruskim, indijskim i kineskim znanstvenicima, budući da neka tradicionalna kineska i indijska učenja posjeduju slične spoznaje o biljkama.

suncokretMnoge biljke prakticiraju jednu vrstu nijemog štovanja Sunca – sa svojim cvjetovima i listovima okrenutim prema Suncu ujutro pozdravljaju Feba na istoku, a uvečer čeznutljivo gledaju prema zapadu. Kad Sunce zađe, ili se skrije iza olujnih oblaka, one tugaljivo objese svoje glave.

Raoul H. France Začeci uma kod biljaka

Backster, sada osamdeset­šestogodišnjak, još uvijek je akti­van u svojoj školi za otkrivanje laži i širom svijeta drži predavanja o biokomunikaciji, a još i danas je član savjetodavnog odbora Instituta HeartMath u Coloradu koji se bavi fiziološkim mehanizmima kojima srce komunicira s mozgom.

Mnoga istraživanja koja su nastavili L. George Lawrence i drugi znanstvenici pokazala su iznenađujuća svojstva biljaka. No, glavni kamen spoticanja je ponovljivost eksperimenata, što Backster ovako obrazlaže: Sve se svodi na jednu vrlo jednostavnu stvar: ponovljivost i spontanost ne idu jedno s drugim, i sve dok članovi znanstvene zajednice budu pre­naglašavali taj aspekt znanstvene metodologije, neće daleko dogurati u istraživanju svijesti. U to sam siguran. To je upravo ono što već godinama koči napredak.

Sir Jagadish Chandra Bose

Backster nikad nije tvrdio da je otkr­i­o nešto novo već da je ponovno otkrio nešto što se nekad znalo, ali se zabo­ravilo. I zaista je tome tako.

Za pionirska otkrića na po­dručju fiziologije biljaka zaslužan je Indijac Sir Jagadish Chandra Bose, čovjek enciklopedijske naobrazbe: fizičar, kemičar, botaničar, arheolog, te pisac znanstvene fantastike. On je također bio pionir u istraživanju radio i mikrovalne optike, i sve svoje široko znanje stavio je u službu ekspe­rimentiranja na biljkama.

Spring_GentianBiljke su se također pokazale kao predskazateljice vremena, jer se pred kišu livada promijeni i tužno se zatvore tisuće cvjetnih glavica. Mali alpski gencijan (Gentiana nivalis), koji nam namiguje svojim vedrim plavim očima, toliko je usavršio taj mehanizam da kod oblačna vremena, što je gotovo pa pravilo na velikim nadmo­rskim visinama, otvara svoju plavu čašku svakih nekoliko minuta, na svaku prolaznu zraku Sunca, i zatvara je kod prolaska svakog oblaka.

Raoul H. France
Začeci uma kod biljaka

Vezano uz svoje istraživanje radiovalova, došao je do zanimljivih otkrića o metalima, o čemu je podnio referat na Međunarodnom kongresu fizičara održanom u Parizu 1900. godine. Naime, Bose je tada izložio postavku da postoji fundamentalno jedinstvo u prividnoj raznolikosti prirode i zaključio da je teško povući crtu i kazati gdje završavaju fizikalne i gdje započinju fiziološke pojave… Nema oštrog prekida, samo nasta­vljeno koračanje Zakona. Kongres je bio zgranut Boseovom tvrdnjom koja je praktički brisala granice između živog i neživog. No, to Bosea nije ni najmanje zaustavilo u njegovim istraživanjima. Štoviše, sinula mu je ideja da ako zaista postoji kontinuitet između metala i živih tkiva, onda bi se morale postizati slične reakcije i kod biljaka, iako se za njih općenito vjeruje da ne posje­duju živčani sustav, što znači da ne mogu reagirati.

Kad je vidio da biljke električki reagiraju na mehaničke i druge podražaje, ali to ne dolazi do izražaja u vidljivim pokretima, konstruirao je posebnu “optičku polugu”. Zahvaljujući toj poluzi prividno su se povećavali pokreti biljaka. Uspio je uvjerljivo pokazati da mehanička reakcija animalnih tkiva postoji i kod biljnih tkiva. Rezultate ovih istraživanja Bose je 1902. godine objavio u knjizi Reakcije živog i neživog.

OLYMPUS DIGITAL CAMERASljedeći njegov cilj bio je utvrditi u kojoj su mjeri mehanički pokreti biljaka slični onima kod životinja i ljudi. Pošao je od postavke da biljke dišu, iako nemaju pluća ili škrge, da probavljaju hranu, iako nemaju želudac, da se gibaju, iako nemaju mišiće. Učinila mu se uvjerljivom postavka da u biljkama u biti postoji isti oblik podražavanja kao i kod viših životinja, ali bez složenog živčanog sustava. Zaključio je da je jedina mogućnost proučiti i razotkriti nama nevidljive promjene koje se odvijaju u biljkama tako da se nekim vizualnim postupkom mjere njihove reakcije na “šokove”. Potom se dao u otkrivanje onoga što će izazvati reakciju biljke određenim signa­lom, te postupka pretvaranja ovog signala u nama razumljiv oblik.

Eksperimentirajući na biljci Desmodium gyrans čiji listovi neprestano trepere, Bose je otkrio da isti otrov koji zaustavlja njezine neprestane automatske titraje zaustavlja i rad životinjskog srca.

Boseove revolucionarne ideje, a pogotovo njegovu tvrdnju da i biljke imaju svojevrstan živčani su­stav, botaničari su dočekali s negodovanjem. Časopis Botanical Gazette pohvalio je Bosea kao čovjeka koji otvara nove putove, ali je također ukazao na njegove zablude zato što ne poznaje dovoljno područje kojim se bavi.

Dok je službena znanost smatrala da biljke ne mogu kroz svoj orga­nizam provoditi podražaje, Bose je nedvosmisleno dokazao da im je to svojstveno. To je iznio u svojoj knjizi Komparativna elektro­fiziologija u kojoj je opisao 321 eksperiment.

Konstruirao je aparaturu koja je funkcionirala na principu rezonancije i mogla je mjeriti isječke vremena od tisućinke sekunde, pa je činila vidljivim brze pokrete biljaka. Konstruirao je i napravu koja je registrirala oscilacije i razotkrivala i najsporije pokrete biljaka. Pomoću ovih novih naprava Bose je dobio tako uvjerljive dokaze o postojanj­u živčanih impulsa biljaka da je Kraljevsko društvo objavilo njegovu raspravu o tome u svojoj publikaciji Philosophical Transactions, a 1917. godine Bose je za svoje zasluge od britanskog kraljevskog dvora dobio plemićku titulu.

Bose je sažeo svoja gledišta u kratkoj izjavi: Golema zgrada prirode ima mnogo krila i svako ima vlastiti ulaz. Fizičari, kemičari i biolozi ne ulaze kroz ista vrata već svaki kroz druga i zato svaki završava u vlastitoj, odvojenoj domeni znanja za koju misli da nije povezana s drugima. Upravo otuda potječe naša današnja podjela pojava na anorganske, organske i osjetilne. Mora se odbaciti ovakav pristup. Ne smije se ni u jednom trenutku zaboraviti da je cilj svih znanstvenih istraživanja upoznavanje cjeline.

Raoul H. France

Veliki zaljubljenik u prirodu, bečki botaničar i mikrobiolog Raoul H. France (1874. – 1943.) govorio je da se bogatstvo čuda prirode otkriva i stječe jedino dugim, pažljivim i nadasve strpljivim promatranjem i druženjem s prirodom. Jedno od takvih čuda koje je iznio pred osta­le znanstvenike bilo je da biljke pokreću svoje tijelo i “udove” isto tako lako i skladno kao i najspretnije životinje, a mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti neusporedivo usporeniji od naših ili životinjskih. France je također smjelo ustvrdio da su biljke sposobne za htijenje, da nisu pasivne već da se vješto usmjeravaju prema točno određenom cilju… Penjačica ima vitice koje u svom traženju oslonca svakih šezdeset i sedam minuta opišu puni krug. Kad naiđu na oslo­nac, ne prođe ni dvadeset sekundi, a one se već počnu uvijati. Za jedan sat oviju se tako da ih se ne može otrgnuti, te se onda saviju u oprugu i kao vadičep podignu cijelu biljku naviše. Penjačica uvijek raste prema najbližem hvatištu i ako se ono pomakne tada i biljka za nekoliko sati mijenja smjer.

U svojoj knjizi Začeci uma kod biljaka France gotovo u pjesničkom zanosu piše: Livada osuta cvjetovima, svaki škrti pašnjak, čak i velika spokojna šuma, svi su žuboreća simfonija najčudesnijeg i najljepšeg životnog fenomena… Tkogod zaroni duboko u prirodu predobro zna kako je vilinski svijet naše djetinje mašte postao stvarnim posvuda oko nas. Jer nema te imaginacije koja bi mogla zamisliti sve te zadivljujuće stvari koje učenik prirode otkriva. Čudo koje je pred našim očima dobro skriveno…

Biljke, ta najljepša stvorenja na planetu, nesumnjivo skrivaju mnoge tajne koje tek trebamo otkriti, a njihovim otkrivanjem shvatit ćemo zapravo kako je život oko nas puno dublji i kompleksniji nego što ga u svojoj svakodnevnici doživljavamo.

Na kraju svoje knjige Raoul France kaže: …izvukli smo moćno znanje koje seže u same dubine svega postojanja: uvjerenje da je život jedan – biljaka i životinja, a time i nas samih. Koju bi sjajniju poduku mogle dati nijeme biljke od onoga što su nas podučile: da je njihov osjetilni život u primitivnoj formi početak ljudskog uma!… Biljke su samo različite po obliku od životinja, ali ne različita “bića”.

 

-Zoran Lukarić

Nova-akropola.com