Male smrti ljubavne Reviewed by admin on . . Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do točke kad se počneš pretvarati u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dano mladosti . Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do točke kad se počneš pretvarati u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dano mladosti Rating: 0

Male smrti ljubavne

ljubav.

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do točke kad se počneš pretvarati u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dano mladosti koja se iz pepela s lakoćom iznova rađa.

Tko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj tko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostat će siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih zrak koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ljubav nije predivna slika kojoj se diviš sa strane i ovlaš je dotakneš, oponašajući poteze četkicom slikara koji je u naletu strasti izbacio svu svoju ljubav na platno. Tako se ne voli. Moraš slikati. Povlačiš četkicom poteze po čistom platnu. I stvoriti djelo u koje ćeš i zadnju trunku duše utkati.

Izmami mi osmijeh na lice sjećanje. Na šapate. Ruke oko struka. Strasne poljupce na kiši kada su me trnci prožimali od nožnih prstiju do vrha svake vlasi kose. Na bojazan da će nestati ako ga pustim. Da će ga kiša istopiti poput svježih boja na platnu.

Ljubav je divna u svim oblicima. Uzvraćena… neuzvraćena. Kad se kidamo iznutra i živimo za bilo kakav znak. Kada osjećamo da polako umiremo, a od strasti i života vibriramo iznutra. Neke nam služe samo da vidimo koliko možemo sebe da damo a da za uzvrat ne dobijemo ništa.

Mladost je tu za posrtanje i ustajanje. Volimo, patimo i bivamo euforično sretni! Samo zbog jednog osmijeha… pogleda. Mladost ne poznaje mjeru. Ona dolazi s vremenom. U istoj kočiji s godinama i iskustvom.

Nikada mjerila nisam. Koliko dobivam da isto toliko pružim. A pružala sam i više nego što je ikome bilo potrebno. Do i preko granice prelijevanja. I nije mi žao. Jer čak i najsnažnije grčenje stomaka zbog bilo kakve tuge nastale zbog neuzvraćene ljubavi izmami mi osmijeh na lice.

Ništa nam bez razloga nije dano. Ni ljubav, ni patnja… smijeh i suze. Sve nas nečemu nauče.
Teško bih se ikada više toliko dala da izgubim kontrolu nad sobom. Odluku o sreći donijela sam onog momenta kad mi postade jasno da dno bunara nije mjesto na kojem trebam sjediti. I da više od toga ne mogu i ne želim da dam.

Slavim svaku moju smrt. Umiranje ljubavi i ponovno rođenje. Da nije bilo smrti, ni ljubav danas ne bi bila ovako čvrsta. Poput snažnog stuba za koji smo vezani. Odolijevajući olujama. Tišinama. Cijelom životu u mreži satkanoj među naše dvije duše. Ne bih spoznala vrijednost života. Disanja punim plućima. Bitnost osmijeha i čiste radosti iznutra. Suza kad mi se plače. Smijeha kad god mi padne na pamet. Tišine kad zatreba. Sebe, kad sam samoj sebi dovoljna.

U srži ljubavi stoji rođenje. Baš nakon svake smrti njezine. Raduj se objema. Svaka nam je s razlogom dana.

Tatjana Kuljača

 

Leave a Comment