Bez granica: Buđenje duše Reviewed by admin on . . Hoće li mi se svidjeti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet . Hoće li mi se svidjeti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet Rating: 0

Bez granica: Buđenje duše

oči.

Hoće li mi se svidjeti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.
Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Što ako sam se već počela ljuštiti? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko godi da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva s mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.
Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših…
Vlastite snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumijevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja se sa svim tim može igrati. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi dane. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku stanicu u tijelu zrakom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

Tatjana Kuljača
autor Anima Healing programa

Izvor







Leave a Comment

%d bloggers like this: