UMIJEĆE RATOVANJA U ŽIVOTU Reviewed by admin on . . Prave i trajne pobjede, bez vođenja klasičnih bitki na kakve smo navikli, bez mjerenja i uspoređivanja s drugima moguće je ostvariti samo ako u sebi prepoznam . Prave i trajne pobjede, bez vođenja klasičnih bitki na kakve smo navikli, bez mjerenja i uspoređivanja s drugima moguće je ostvariti samo ako u sebi prepoznam Rating: 0

UMIJEĆE RATOVANJA U ŽIVOTU

umijeće-ratovanja.

Prave i trajne pobjede, bez vođenja klasičnih bitki na kakve smo navikli, bez mjerenja i uspoređivanja s drugima moguće je ostvariti samo ako u sebi prepoznamo različitost, jedinstvenost i autentičnost.

U svojoj kultnoj knjizi „Umijeće ratovanja“ Sun Tzu kaže: „Ukoliko ne poznajete sebe i ne poznajete svog neprijatelja, sasvim sigurno gubite bitku. Ukoliko poznajete sebe, a ne poznajete svog neprijatelja, imate pedeset posto šanse dobiti bitku. No ukoliko poznajete sebe i poznajete svog neprijatelja, tada sasvim sigurno dobivate bitku“.

Oprezno birajte neprijatelje!

Ova kultna izjava nam između ostalog poručuje da se – ukoliko želimo ostvarivati svoje ciljeve moramo prilagođavati okruženju. Pa ipak, u tome je potreban oprez, jer nas upravo to može dovesti do poraza.

Naime ako želite ući u ring i voditi bitke, nužno morate usvojiti pravila ponašanja i razumjeti način razmišljanja svojih “neprijatelja”, tko god oni bili. Morate upoznati njihove strategije, razumjeti njihove jake, ali i slabe točke, kako bi mogli primijeniti taktike kojima ćete ih zavarati i u konačnici poraziti. Drugim riječima, da bi pobijedili neprijatelja – vi morate postati kao on.

Istraživanja su pokazala da se ta preobrazba ne događa privremeno, niti isključivo na površini, jer samim promatranjem ponašanja druge osobe ili samim fokusiranjem na njen način razmišljanja, u našem se mozgu stvaraju (nove) neuronske mreže. Naš se mozak doslovce (re)programira na ono što promatramo, o čemu razmišljamo, i na ono čemu dajemo pozornost – stoga analiziranjem drugih ljudi, i na neuronskoj razini postajemo njima slični. Tako primjerice u mnogim segmentima postajemo slični svojim poslovnim suradnicima, s kojima provodimo veći dio vremena, premda nam često svojim ponašanjem i načinom razmišljanja idu na živce.

Osim toga, ako s ciljem da bi pobijedili, u korporacijskom, emocionalnom ili bilo kojem drugom ringu odustajete od sebe, te koristite strategije onih protiv kojih se borite, već ste na samome početku poraženi, bez obzira koliko velike “pobjede” bilježili. Mnoge žene, kako bi napredovale u korporativnom svijetu u kojemu i dalje vladaju muška pravila, usvajaju muške modele i muške principe ponašanja i tako odustaju od sebe i svih onih kvaliteta koje su im urođene, a sadržane su u vrlo moćnom principu suradnje, međusobne pomoći i podržavanja. Ti principi možda djeluju sporije, ali osiguravaju postojanost.

Ratnici se ne rađamo. Ratnicima postajemo.

Od malena smo trenirani da budemo ratnici. Tome nas, osim roditelja uče u školi, na fakultetu, u korporacijama, u životu. Kompletna zapadnjačka filozofija i cijeli naš sustav vrijednosti temeljen je na ovakvome pristupu, pa čak i onda kada je neprijatelj protiv kojega se borimo tek fiktivna tvorevina, mi se cijelo vrijeme imamo potrebu uspoređivati i nastojimo biti bolji – po obrazovanju, zaradi, statusu, ljepoti ili pameti.

No svaka bitka koju u životu vodimo (bila ona i samo u našoj glavi), pa i onda kada redamo “pobjede”, u sebi nužno ima i onu drugu stranu, stoga i nosi negativan naboj. U njoj po definiciji ne postoji win-win ishod, jer je formalno jedna strana uvijek poražena. Na koji način – samo je pitanje instrumenata, vrijednosti i moralnih načela s kojima u bitku ulazimo.

Neprijatelj nikad ne spava.

Ako smo naučeni stalno voditi bitke, tada ćemo bitke konstantno i privlačiti u svoj život, a s njima ćemo privlačiti i sve više neprijatelja. Stalno ćemo biti napadani i stalno ćemo se morati braniti. Nikad nećemo biti u miru, i nećemo se moći opustiti – jer neprijatelj (stvarni ili zamišljeni) nikad ne spava. Zbog oštre konkurencije na tržištu, korporacije stalno moraju pratiti što rade njima slični. U svoj mentalni sklop one imaju ugrađen imperativ da budu bolje od konkurencije, kako bi na tržištu opstale, a da bi očuvale svoju poziciju često ne prežu ni pred raznim neetičnim potezima.

Pa iako ćemo se, u nastojanju da se obranimo i zadržimo poziciju pobjednika jako iscrpljivati i trošiti jako puno energije, malo po malo o takvoj ćemo borbi postati ovisni. Nećemo ni znati funkcionirati izvan ringa; stvarat ćemo ga i tamo gdje ne postoji. Malo po malo sve će postati borba. No bez obzira na to što činili i koliko god se trudili trajno zadržati poziciju pobjednika, u takvim će okolnostima to biti nemoguće, i samo je pitanje trenutka kada će se omjer snaga promijeniti i kada ćemo, umjesto pobjeda početi bilježiti poraze. Jer u polaritetnoj, uvjetovanoj realnosti to je naprosto tako.

Pobjeda je tek druga strana poraza (i obrnuto), ona nikad ne traje vječno, a ako kontinuirani napor ne daje željene rezultate, prihvatiti poraz može postati jako teško. To je vjerojatno razlog zašto toliko vrhunskih sportaša vrlo teško podnosi poraze, i zašto, nakon što su se prestali aktivno baviti sportom prolaze kroz krizu identiteta. Takvim je ljudima, budući da su naviknuti pobjeđivati u bitkama vrlo teško funkcionirati izvan identiteta pobjednika, stoga u svojoj glavi, ukoliko stalno nisu izloženi novim izazovima i podražajima naprosto doživljavaju poraze.

Stati kad je najbolje.

Pa ako se ipak volite natjecati i željni ste pobjeda, jedan od načina da svoju pobjedu sačuvate ili bar njeno trajanje bitno produžite jest da odete dok ste na vrhu. Da se – upravo onda kada ste najbolji i kada vam se svi koji su se s vama poistovjetili dive i obožavaju vas – prestanete natjecati. Adrenalin će tada sasvim sigurno biti manji, no činjenica je da iz takve pozicije idete ravno u legendu. Taj potez dakako nije nimalo lagan, jer je sladostrasti vrha teško odoljeti. Ona je opojna poput droge, a i programirani smo da uvijek i stalno želimo više. Za odlazak na vrhu potrebna je iznimna snaga, koju većina ljudi nema, pa u nastojanju da poziciju pobjednika sačuvaju što duže čine niz pogrešaka i nepromišljenih poteza, kojima svoju detronizaciju sami ubrzavaju. Za pobjedonosni odlazak s vrha jako je bitna i ispravna procjena trenutka. Učinite li to trenutak prekasno, skupa sa sobom povući ćete i svu svoju slavu.

Budite autentični.

No prave i trajne pobjede, bez vođenja klasičnih bitki na kakve smo navikli, bez mjerenja i uspoređivanja s drugima moguće je ostvariti samo ako u sebi prepoznamo različitost, jedinstvenost i autentičnost, i dozvolimo joj da se u konstruktivnom smislu razvije do svojih punih potencijala. Kada umjesto da gledamo što rade drugi i prema tome prilagođavamo svoje ponašanje; kada živimo ono što jesmo, i kada najboljim dijelovima sebe dozvolimo da rastu – umjesto da ih, kao što smo kroz život naučili potiskujemo, tada nema ni tenzije. Nema borbe, jer nema ni konkurencije. Tada se, razvijajući i usavršavajući svoje stvarne talente i ono što ih podržava, jedino i isključivo natječemo sa sobom. No onda to zapravo i nije natjecanje. To je osobni razvoj, i on nam uvijek, kako god okrenuli donosi pobjedu. Pobjedu, u kojoj nema poraženih.

-Egli Ilić, Life Coach

Funkymem.com

 

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: