NADARENOST ZA SREĆU Reviewed by admin on . . Idem jutros na plac po jagode i kukuruzni kruh, kiša mi se slijeva s kišobrana, desna tenisica već je malo promočila ali tako je lijepo da me ništa ne smeta. . Idem jutros na plac po jagode i kukuruzni kruh, kiša mi se slijeva s kišobrana, desna tenisica već je malo promočila ali tako je lijepo da me ništa ne smeta. Rating: 0

NADARENOST ZA SREĆU

kisa4.

Idem jutros na plac po jagode i kukuruzni kruh, kiša mi se slijeva s kišobrana, desna tenisica već je malo promočila ali tako je lijepo da me ništa ne smeta. Oko mene sve svibanjski zeleno, dok hodam u glavi pjevuckam onu Špišićevu pjesmu o kiši, i tome kako mu se smije svijet u kapljicama i baš ga briga što nema šešira.

Da, može čovjek biti nadaren za jezike, plesanje, glumu ili neke druge velike stvari, ali ako nema dar da u svakodnevici prepozna dobre trenutke i u njima uživa, sve će drugo doživljavati samo ograničeno i do pola. Danas sam sasvim sigurna, jedan od najvećih darova kojima nebo nekog može obdariti jest:nadarenost za sreću. Otkrivanje malih životnih zadovoljstava kojih ima baš u svemu, i uvijek. I žalost kad ih otkriješ prekasno, kad ih više nema pa tek u praznini i nedostajanju shvatiš kako su zapravo lijepe bile te obične kave s mamom ili male šetnje s prijateljicom.

Nadarenost za sreću nije dana mladim godinama, dolazi tek u zrelosti a prethodno treba preživjeti život u kojem mora biti i slatkog i kiselog, i crnog i bijelog i svega između. Onaj tko je dar dobio (a nije svatko) treba ga razvijati i raditi na njemu kao i na svakom drugom daru. Svakodnevno stvarati svoju mapu, u njoj iscrtavati koordinate i gledati kako se širi, grana i otvara prostore u kojima se i gosti rado zadržavaju.

Za to nema recepta kao što ga nema ni za naslikati dobru sliku. To je kreacija i osobna stvar. Ja nastojim što više biti budna. Stvarno budna. Osjećati svoje tijelo. Osjećati trenutak i ljude oko sebe. Poredati stvari tako da mi sve bude u rukohvatu. Hraniti se onim što volim, u svim oblicima. Biti zahvalna. Želje skrojiti prema kroju mogućeg i ostvarivog, da me ne odvedu u frustraciju i razočaranje ako ostanu neostvarene. Sve veliko, široko i luckasto prebacujem u snove, jer oni nemaju rok trajanja i ne obavezuju, sanjati se može uvijek.

Ali prednost ipak dajem stvarnosti i trenutku. Kao što je, na primjer, ovaj. Kiša još pada, otvorila sam prozor i udišem je pomiješanu s jasminom. Iz kuhinje miriše pečena koka, poslužit ću je sa zelenom salatom, pravom, iz vrta prijateljičinog, koju sam sinoć dobila na dar. Do ručka ću još slikati, a kad se On vrati s posla sjest ćemo za stol, jesti i pričati što je tko danas radio. S nama će nevidljiva sjediti i mala kućna srećica, i mi ćemo dok budemo govorili o gužvi u gradu i cijenama jagoda, znati da je ta ćudljiva gospođa tu, za našim stolom. Da je sve dobro, da ne želimo biti negdje drugdje, ni sa kim drugim. U tome je cijela tajna.

-Edit Glavurtić







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: