Kako izaći iz začaranog kruga patnje i uzaludnih očekivanja Reviewed by admin on . . U nama postoji dio  kojeg skrivamo i sramimo ga se,  jer je ono podsjetnik na sve ono što u  životu želimo zaboraviti. Bili svjesni toga ili ne, u nama  još u . U nama postoji dio  kojeg skrivamo i sramimo ga se,  jer je ono podsjetnik na sve ono što u  životu želimo zaboraviti. Bili svjesni toga ili ne, u nama  još u Rating: 0

Kako izaći iz začaranog kruga patnje i uzaludnih očekivanja

patnja-očekivanja-iscjeljivanje.

U nama postoji dio  kojeg skrivamo i sramimo ga se,  jer je ono podsjetnik na sve ono što u  životu želimo zaboraviti.

Bili svjesni toga ili ne, u nama  još uvijek živi ono malo dijete koje smo nekada bili. Dijete koje svoje najelementarnije potrebe  nije moglo zadovoljiti samo, već je  ovisilo o “milosti”  odraslih koji su ga okruživali. Kako ti odrasli nisu  uvijek bili topli i brižni, svjesni i puni razumijevanja te nisu bili u stanju da nam daju ono što nam treba, mnoge naše potrebe ostale su nezadovoljene.   Budući da  nismo imali svjesnost i razumijevanje kakvo imamo danas kao odrasli ljudi, to je otišlo  u područje nesvjesnog.

Potisnuto je, ali nije nestalo, te smo odrastali gladni ljubavi i pažnje. Zagledani u vrata budućnosti  koja je obećavala neki ljepši svijet. Nadali se da nas iza tih vrata čeka sve  što trebamo  i da ćemo to jednog dana i dobiti.

Od koga? Od drugih.

Potrebu za roditeljskom ljubavi samo smo zamijenili ovisnošću o partneru, učitelju, poslu, novcu, uspjehu, slatkišima, alkoholu… i sl. Sve to može samo privremeno uljepšati život, ali dugoročno ne može niti zadovoljiti niti usrećiti.

A kako  u nama prirodno postoji potreba da se iscijelimo, tj.zacijelimo svoje rane, počinjemo se  vraćati istim pričama iz prošlosti, pokušavajući ih  sada razrješiti  na drugačiji i povoljniji način. Zbog toga se događa da  nesvjesno i dalje privlačimo slične situacije i ljude slične onima uz koje smo odrastali, slične onima koji su nas povrijedili – nadajući se da ćemo ovaj put, budemo li dovoljno uporni, dobri ili vrijedni, možda uspjeti.  Nažalost, obično u takvim situacijama  automatizmom uvijek reagiramo na sličan način i spotaknemo se na sličnim mjestima i na kraju se osjećamo identično kao u prošlosti.

Dapače,  osjećaj neshvaćenosti, napuštenosti i beznađa sa svakom takvom sličnom situacijom postaje sve snažniji, patnja sve dublja, a izlaz sve nedostižniji.  Unatoč  tome, duboko u nama tinja nada da će se jednom dogoditi čudo i da će doći netko “velik i moćan” da nas zaštiti, utješi i odvede tamo gdje ćemo konačno biti sretni, zaštićeni i voljeni.  I tako nastavljamo i dalje tražiti izvan sebe. Tražiti od drugih da nas ispune.

Vrijeme prolazi, to se ne događa, slične situacije i slični osjećaji se ponavljaju, sve više i više stvaramo začarani krug patnje i uzaludnog nadanja.

Zbog toga se događa da mnogi ljudi, iako su odrasli, život provedu čekajući. Zaglavljeni.  Prikovani na mjestu, nadajući se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti, utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom.

Koji je izlaz iz tog začaranog kruga?

Najprije prihvatiti cijelu svoju prošlost i sve što se dogodilo i kako se dogodilo. Prihvatiti sebe kakvi jesmo. Prihvatiti i zagrliti sve dijelove sebe. I svjetlo i tamu. I fizičko tijelo, i emocionalno i mentalno.  Zagrliti svoje unutarnje dijete. Bezuvjetno voljeti i prihvaćati taj dio sebe. Brinuti se, davati mu ljubav i pažnju kao svom vlastitom djetetu. Jer sve smo to mi. Od niti jednog dijela sebe ne treba bježati, niti ga se sramiti.

Prihvatiti roditelje i druge koji su nas nesvjesno povrijeđivali. Razumjeti ih. Razumjeti da su i oni sami bili ranjeni. Razumjeti da nisu tada ni mogli ni znali drugačije. Da su znali, sigurno bi to i činili.

A s razumijevanjem prirodno dolazi i opraštanje. Sljedeći korak je oprostiti. Oprostiti njima. Oprostiti sebi.  I prihvatiti odgovornost za sve, za cijeli svoj život i sve što se u njemu događalo.

Da, to nije lako, ali isplati se.

To je jedino što se u životu isplati,  krenuti na ovaj put.  Put iscjeljenja  i prihvaćanja sebe.  Put koji vodi do  otkrivanja pravog, istinskog  sebe.

Sve drugo je guranje prašine pod tepih, i čeka nas kad – tad. Zato je bolje odmah krenuti s tim.  Nemamo što čekati.

-Ivana Bezina Shanti

FB grupa: Čarobni svije pozitive

 

 

Leave a Comment