Dragi prijatelju… Reviewed by admin on . . Dragi prijatelju, nnogo toga postoji pod zvijezdama. Mnogo toga postoji u dubinama našeg bića, čitavi svemiri i sfere iznad njih potisnute su na nevidljive pa . Dragi prijatelju, nnogo toga postoji pod zvijezdama. Mnogo toga postoji u dubinama našeg bića, čitavi svemiri i sfere iznad njih potisnute su na nevidljive pa Rating: 0

Dragi prijatelju…

spiritualan.

Dragi prijatelju,

nnogo toga postoji pod zvijezdama. Mnogo toga postoji u dubinama našeg bića, čitavi svemiri i sfere iznad njih potisnute su na nevidljive panoe našeg srca. Duga je to ogrlica što od bradavice vodi do srca. To su eoni i lijane Tvorca, što nesvjesno razapinjemo dok živimo sada. Nisu to stvari koje se daju iscrpiti samo tako. Govoreći o boli koju svi prolazimo, ne pomaže mnogo znati da te boli ne mogu biti stvarne, kada je osjećaj muke takav. Gledajući te kako jecaš i grčiš sebe boli me i smeta, ali dio mene koji stoji dublje u tunelu, bliže svjetlu na kraju svake muke, radostan je. Vidi laž.

Nije bol ta koja shvaća bol, već izlazak iz boli shvaća bol. Nadrastanje boli poima nastajanje i vezivanje za bol. Mi smo duboko nakloni svojoj boli, neshvatljivo je to nagnuće. Ono je aksiomatsko.

Kada dijete samo malo udari prst, a urla kao da je ostalo bez noge, majka ipak vidi da je samo ”prstić buban”, krici ne dolaze od prsta niti muke već iz naše posuđene naravi. I nestat će kako su i došli. Iz kandži zabijenih u tlo, kao da je tlo naš prljavi rob i jedina utjeha u muci. Ovo tlo nije naša utjeha u muci – ono jeste naša muka.

Mnogo toga što vidimo među nama i jedni u drugima, zrcalna je slika. Mi gledamo drugoga, ali vidimo sebe. Moguće je ipak, vidjeti drugoga bez da sebe podmetnemo. Moguće je vidjeti sebe u drugome, a da se ne ošteti iskrenost i izvornost vida! Ako oko nije natopljeno vlastitim suzama ili ranjeno trunjem koje žvače kao školjka svoje zrno pijeska – vidjeti će.

Svjesnost je jedina valuta svemira,  a moral jedini oblik inteligencije.

Bezpredmetna ljubav i bezuvjetno oko jedini su put do Shindlerove  liste koju zajedno s nama galaksija sakuplja i piše. Ali prazne su ovo riječi, za prijatelja koji vjeruje jedino boli svojoj i ničemu više. Pa Bog iz svake vlati trave niče ili ga nigdje nema niti će ga ikada biti. Zar doista nitko ne čuje kako iza sumraka i zore blagostivo viče? Postali smo smog između oblaka i nebodera. Postali smo svojih ruku djelo, plijen smo svojih snova, mi smo bijeg od živodera.

Žao mi je što huliš, prijatelju, ali moram biti tu da te čujem do kraja. Svaki brat i prolaznik ovdje su da saberu i počiste nečije nešto, nekakvu fleku, prosuto mlijeko, posranu pelenu. Dijete je svačija briga – i dok prlja i dok urla ono je i dalje, vrlo lako, daleko ispred tebe. Ne postoji nadređenost za uzvišenost. Uzvišenost uzvisuje sve, ljubi sve.

Plašim se i ja očekivanja svijeta, tisuće smrti ega, jedino zato čujem te i vidim. Jedno je pak strah, a drugo je strah od straha. Mora da smo milijune postelja natopili svojim brigama, znojem, sjemenom i suzama, a malo čestitog sna oćutjeli.

Vidim te, prijatelju, i kad huliš i kad letimice mrziš, kada testiraš Boga u izdanu mojeg Boga, vidjet ću te. Neće me prevariti tvoja bol i muka. Vrijeme je način, a ljubav je tlo.

.
-Robert Marinković

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: