Znaš li kako je duga vječnost? Reviewed by admin on . . U skupini je bio mlad muškarac srednjih tridesetih godina. Ime mu je bilo Veliki lovac na kamenje. Bio je nadaren za traženje dragocjenog kamenja. Tog određen . U skupini je bio mlad muškarac srednjih tridesetih godina. Ime mu je bilo Veliki lovac na kamenje. Bio je nadaren za traženje dragocjenog kamenja. Tog određen Rating: 0

Znaš li kako je duga vječnost?

vječnost-tihi-zov-australie-iscjeljivanje.

U skupini je bio mlad muškarac srednjih tridesetih godina. Ime mu je bilo Veliki lovac na kamenje. Bio je nadaren za traženje dragocjenog kamenja. Tog određenog dana Veliki lovac na kamenje hodao je po rubu nasipa, pa mu se zemlja pod nogama odronila. Pao je na stijenu desetak metara niže. Zemljište po kojem smo hodali zapravo su činile prirodno izglađene granitne ploče. Iznenada sam začula krik Velikog lovca na kamenje koji se strmoglavio u prazninu. Nahrupili smo do ruba i pogledali prema dolje. Ležao je nepomično, a vidjeli smo i tamnu lokvu krvi. Nekolicina nas spustilo se dolje. Podigli su ga prenoseći iz ruke u ruku i za nekoliko trenutaka ponovo je bio s nama na vrhu. Sumnjam da bi bilo brže čak i da je doletio gore. Ruke ljudi izgledale su poput gusjenica na tekućoj traci.
 .
Kad su ga polegli na glatku, stjenovitu površinu na vrhu, dobro smo promotrili njegovu ozljedu. Imao je vrlo težak, složen prijelom potkoljenice. Kost je virila kroz kožu boje mliječne čokolade poput ružnog, velikog klina. Stegno su mu odmah privezali trakom za kosu. Iscjelitelj i Iscjeliteljica stali su svaki s jedne strane ranjenika. Ostali su počeli pripremati taborište za noć.
Primicala sam se sve bliže i bliže sve dok se nisam našla do ležećeg tijela. “Mogu li promatrati?” pitala sam. Iscjelitelj je pokretao svoje ruke gore-dolje iznad povrijeđene noge u nježnim pokretima – isprva usporedno, a zatim krećući se od vrha do dna jednom rukom dok je drugu pokretao u suprotnom smjeru. Iscjeliteljica mi se nasmiješila i nešto rekla Oooti. On mi je prenio njene riječi.
“To je za tebe”, objasnio je. “Rečeno nam je da si ti isjeliteljica za svoje ljude.”
.
Prihvatila sam Oootin izbor riječi i složila se s njim da me u mojem narodu smatraju liječnikom. Rekli su mi da kretanje ruku gore-dolje nad ranom bez dodirivanja predstavlja način obnavljanja prethodnog obrasca zdrave noge. To će ukloniti oticanje tijekom razdoblja liječenja. Iscjelitelj je poticao sjećanje kosti i prihvaćanje prave naravi njenog zdravog stanja. To je smanjivalo šok stvoren lomom te mijenjanjem položaja u kojem je bila trideset godina.
Oni su “razgovarali” sa slomljenom kosti.
.
Zatim su tri glavna sudionika ove drame – Iscjelitelj, Iscjeliteljica i pacijent istodobno progovorili. Bilo je to slično molitvi. Iscjelitelj je rukama obuhvatio gležanj. Nije izgledalo da se dotiče noge niti da je nateže. Iscjeliteljica se na jednak način posvetila koljenu. Pjevali su i mrmljali. Zatim su u jednom trenutku svi podigli glasove i nešto viknuli. Mora da su uporabili” neku vrstu sile, ali nisam mogla vidjeti nikakvo povlačenje.
.
Kost se jednostavno vratila u rupu iz koje je izišla. Iscjelitelj je rastrganu kožu pritisnuo natrag na mjesto i dao znak Iscjeliteljici koja je počela odvezivati neobičnu dugu cijev koju je uvijek nosila sa sobom.
Kad sam je prije nekoliko dana zapitala o tome kako si žene pomažu kod menstruacije, pokazala mi je male jastuke načinjene iz trske, slame i tankih ptičjih pera. Nakon toga sam s vremena na vrijeme primjećivala kako poneka žena napušta skupinu i sređuje što je potrebno. Mokre jastučiće zakapale su poput mački koje zakapaju svoje izlučevine. Ponekad sam primijetila da bi žena koja se vraćala iz pustinje u rukama nešto nosila. To bi predala Iscjeliteljici koja bi otvarala poklopac duge cijevi obložene lišćem biljaka s kojima su liječili moje nažuljane i ozlijeđene noge i svakodnevne opekotine, te stavila to u nju. Ponekad sam bila u neposrednoj blizini i osjetila strašan smrad. Na posljetku sam otkrila da su joj žene donosile velike ugruške krvi.
.
Toga dana Iscjeliteljica nije otvorila cijev od gore, već odozdo. Nije bilo smrada. Ništa nisam osjetila. Stisnula je cijev rukama, a iz nje je izišla crna smola. Bila je vrlo gusta i ljeskala se. S njom je slijepila rubove rane. Doslovno ih je prilijepila na mjesto, a zatim ih premazala sa smolom. Nije bilo zavoja, poveza, daščica ili šavova.
.
Nakon što smo završili s ranom, posvetili smo se jelu. Na večer su se moji suputnici izmjenjivali pazeći na Velikog lovca na kamenje. Glavu bi mu uzeli u naručje tako da je mogao bolje vidjeti iz ležećeg stava. I ja sam došla na red. Željela sam ustanoviti ima li groznicu. Također sam željela dodirivati ga i biti u blizini osobe koja se očigledno složila proći kroz ovu demonstraciju iscjeljenja zbog mene. Držeći glavu u mom krilu pogledao je nagore i namignuo mi.
.
Sljedećeg jutra Veliki lovac na kamenje ustao je i hodao s nama. Nije bilo ni traga šepanju. Ritual kroz koji su prošli, rečeno mi je, zacijelio je slomljenu kost i spriječio naticanje. Djelovalo je! Nekoliko dana pažljivo sam promatrala njegovu nogu i vidjela kako se prirodna crna tvar suši i otpada. Za pet dana više je nije bilo; ostao je samo tanki ožiljak gdje je kost probila kožu. Taj je čovjek težio nekih sedamdeset kilograma. Za mene je do današnjeg dana ostalo čudo kako se uopće podigao bez pomoći i oslonio na potpuno slomljenu kost, a da ona nije izišla natrag kroz nogu. Znala sam da je pleme vrlo zdravo, a čini se da posjeduju poseban dar također i za hitne slučajeve. Ti ljudi s darom za liječenje nikad nisu proučavali biokemiju ili patologiju, ali su bili predani istini i dobrom osjećaju.
Iscjeliteljica me pitala: “Znaš li kako je duga vječnost?”
“Da”, rekla sam. “Znam.”
“Jesi li sigurna?”
“Da, sigurna sam”, odgovorila sam.
“Onda ću ti reći još nešto. Ljudi su samo duhovi koji posjećuju ovaj svijet. Svi duhovi su vječna bića. Susreti s drugim ljudima su iskustva, a sva iskustva su vječne veze. Pravi ljudi zatvaraju krug svakog iskustva. Ne ostavljamo nedovršene krajeve kao što čine mutanti. Ako napustiš neku osobu s lošim osjećajem u srcu, taj krug nije zatvoren i ponovit će ti se kasnije. Nećeš patiti samo jednom već ponovo i ponovo sve dok ne naučiš. Dobro je promatrati, učiti i postati mudriji zbog onog što se dogodilo. Dobro je zahvaljivati se, kako ti kažeš blagoslivljati i otići u miru.”
 .
Ne znam da li je potkoljenica tog čovjeka tako brzo srasla ili ne. Nije bilo rentgena da bi to ispitala. On je samo čovjek, ne superčovjek, ali meni to nije bilo važno. Nije osjećao nikakvu bol, nije bilo naknadnih reakcija i za njega i sve druge to iskustvo je završilo pa smo nastavili u miru i s nadom da smo postali mudriji. Krug je bio zatvoren. Tome se više nije pridavala pozornost, energija ili vrijeme. Ooota mi je rekao da oni nisu namjerno izazvali nezgodu. Samo su zatražili iskustvo iz kojeg bi mogla naučiti o iscjeljenju svjedočeći mu, naravno, ako je to za najviše dobro sveg života posvuda. Nisu znali što će se dogoditi niti kome, ali su bili spremni omogućiti mi iskustvo. Kad se to dogodilo bili su zahvalni za dar kojeg su mogli podijeliti s jednim mutantom (bijelac).
I ja sam bila zahvalna što mi je bilo omogućeno zaviriti u djevičanski duh tih tzv. neciviliziranih ljudi. Željela sam naučiti više o njihovim tehnikama liječenja, ali nisam željela preuzeti odgovornost za dodatne teškoće koje bi to njima izazvalo.
Bilo mi je jasno da je preživljavanje u Divljini dovoljna teškoća sama po sebi. Morala sam znati da mi čitaju misli i da znaju što tražim prije nego što bih to izgovorila. Te smo večeri na dugačko raspravljali o vezi između tijela i onog što je u nama vječno te o novim vidovima liječenja kojih se prije nismo dodirivali, a to je uloga osjećaja i srca.
 .
Oni vjeruju da zapisujemo osjećaje koji u nama prevladavaju. Oni se “zapisuju” u svaku stanicu tijela, u bit naše osobnosti, u naš duh i naše vječno jastvo. Neke religije govore o tome da je potrebno nahraniti gladne i napojiti žedne, a ovo pleme Praaustralaca smatra da hrana i piće pa čak i osoba kojoj se daje nisu važni. Ono što se bilježi je osjećaj koji doživljavate kad otvoreno i s ljubavlju dajete. Dati vodu umirućoj biljci ili životinji, ohrabriti nekoga ili mu nešto dati pruža jednako toliko prosvjetljenja u smislu poznavanja života i našeg Stvoritelja kao što je to slučaj u davanju materijalnih stvari onima kojima su potrebne. Ovu razinu postojanja napuštamo s potpunim zapisima o svojim osjećajima. Ono što je važno je nevidljivi, netjelesni osjećaj koji ispunjava vječni dio nas. Djelovanje je samo provodnik pomoću kojeg se osjećaj, namjera prenosi do očitovanja.
 .
Dvoje prirodnih liječnika koji su jučer namjestili kost djelovali su odašiljući misao o savršenstvu u smjeru ozlijeđenog tijela. Nisu radili samo rukama već duhom i srcem. Pacijent je bio otvoren i spreman primiti cjelovitost te je vjerovao u potpuni i trenutni oporavak. S moje točke gledišta to je bilo čudo, ali se očigledno radilo o normalnoj stvari s motrišta plemena. Počela sam se pitati koliko patnje, bolesti i žrtvi nastaje zbog emocionalnog programiranja, naravno, ne na svjesnoj razini nego na nekoj razini koje nismo svjesni.
Sto bi se dogodilo u suvremenom svijetu kad bi liječnici uložili jednaku količinu vjere u sposobnost iscjeljivanja ljudskog tijela kao što ulažu u lijekove i operacije? Sve sam više shvaćala važnost veze između liječnika i pacijenta. Ako liječnik ne vjeruje da će osoba ozdraviti, samo to uvjerenje može spriječiti oporavak. Odavno sam već naučila da, kad liječnik pacijentu kaže da za njegovu bolest nema lijeka, to zapravo znači da, u smislu liječnikovog obrazovanja, nema dostupne obavijesti koja bi govorila o lijeku. To ne znači da doista nema lijeka. Ako je bilo tko prije toga preživio isti poremećaj, to znači da tijelo očito ima sposobnost iscijeliti se. Tijekom duge rasprave s Iscjeliteljem i Iscjeliteljicom otkrila sam nevjerojatno novo motrište naspram zdravlja i bolesti.
“Ozdravljenje nema apsolutno ništa zajedničkog s vremenom”, rečeno mi je.
“Iscjeljenje, baš kao i bolest događaju se u jednom trenutku.”
 .
Moje tumačenje onog što su mi rekli bilo je u smislu tjelesne cjeline i zdravlja na staničnoj razini gdje se u trenutku, u određenom dijelu neke stanice događa poremećaj. Možda su potrebni mjeseci ili godine da bi se pojavili simptomi i postavila dijagnoza. Ozdravljenje je obrnuti proces. Bolestan si, tvoje zdravlje opada, a zatim ovisno o tome u kom društvu živiš, primaš neku vrstu tretmana. U jednom određenom trenutku tijelo se prestaje kretati silaznom crtom i kreće koracima ozdravljenja. Pleme Pravih ljudi vjeruje da nismo slučajne žrtve bolesti te da je tijelo samo sredstvo kojim viša razina naše vječne svijesti razgovara s našom osobnošću. Usporavanje tijela omogućava nam da se ogledamo oko sebe i analiziramo ono što je doista važno iscijeliti: loše odnose, sustav uvjerenja, potisnute tumore straha, slabu vjeru u Stvoritelja, grube osjećaje, bešćutnost itd.
 .
“Tihi zov Australije” – Marlo Morgan
 .
Neno Ljubić







Leave a Comment