Nema sretne duše bez zadovoljnog tijela Reviewed by admin on . . Svaka naša promjena dolazi iznutra. I moja je. Okusila sam ih stotine do sada. Jedna od najizazovnijih promjena koje sam iskusila bila je ta da napokon počnem . Svaka naša promjena dolazi iznutra. I moja je. Okusila sam ih stotine do sada. Jedna od najizazovnijih promjena koje sam iskusila bila je ta da napokon počnem Rating: 0

Nema sretne duše bez zadovoljnog tijela

sretna-dusa-sretno-tijelo-ingrid-divkovic.

Svaka naša promjena dolazi iznutra. I moja je. Okusila sam ih stotine do sada. Jedna od najizazovnijih promjena koje sam iskusila bila je ta da napokon počnem živjeti život u svojoj koži, a ne u tuđim očima. Bilo je teško, još uvijek zna biti. Ali vrijedi svakoga trenutka rada i učenja. Znala sam da kada jednom odlučim krenuti na put promjene nema natrag. Ne mogu samo stati i reći „vraćam se, preteško je…“ jer više nisam na početku. A na sredini nitko pametan ne ostaje. Zbog koga se mijenjam? Zbog koga želim biti uspješnija, zdravija, jača? Čije oči želim zadovoljiti? Svoje ili tuđe?

Vidite, to je život. Bilo je trenutaka kada mi je tijelo prštalo od zdravlja ali duša je nekim svojim tonom cvilila iznutra. S druge strane desilo mi se, vjerujte mi da jest, da sam bila mirne, ispunjene duše, ali je moje tijelo zbog nečega meni nepoznatog patilo. Ne pitajte me kako je to moguće? Sve je moguće. Bolje me pitajte kako sam te stvari promijenila i kako sam prigrlila te dvije strane sebe? Još uvijek to činim. Mijenjam se. Iznutra i izvana. Nadograđujem se. Ne ograničavam se. Jer to bi značilo da živim nepotpun, napola život. A ja ne želim živjeti takav život. Želim sve. I zato danas živim život u dva smjera. Onaj koji vodi prema sretnijoj i nadahnutijoj duši. I onaj koji vodi prema zahvalnijem i zdravijem tijelu. I ne živim sama. Sa mnom su moja dva anđela od kojih je jedan vjerni suputnik u sretnim kilometrima :)

Naše tijelo i naš duh su jedno. Ili su zajedno budni, ili zajedno spavaju

YOGA

Tako su krenule moje promjene.

Kada sam počela intenzivno raditi na sebi, „iznutra“ primjetila sam koliko su sve te promjene zapravo povezane s tijelom „izvana“. Primjerice, kada sam odlučila zauzdati svoju nestrpljivost i želju da dobijem „sve, sad i odmah“ shvatila sam kako prije bilo čega drugog najprije moram naučiti disati. Godinama sam se borila sa plitkim, gotovo nečujnim disanjem. Takvo disanje je značilo nemir i strah koji je u meni bio naučen. Zato sam počela više hodati, meditirati, i uz to redovito prakticirati jogu. Meditiram i vježbam u prirodi. Nakon prohodanih kilometara. Imam sve češću potrebu maknuti se od zidova, elektičnih kabela, mobitela, kompjutera i svega ostalog. Meditiranje me na početku jako frustriralo, ali je s vremenom postalo sve smislenije. Isto je bilo i s jogom. Bol koju sam u svom tijelu osjećala nakon samo nekoliko dana vježbanja bila je neopisiva. No tješila sam se i govorila si „ako boli to znači da si živa…“ Znala sam da bol jednom mora proći, zato sam nastavila s vježbanjem. Zanimalo me što leži s druge strane boli. Bol je nedugo nakon toga nestala, a na njezino je mjesto zasjela radost i vrlo intenzivna mentalna snaga.

Nadalje, jedna od mojih najizazovnijih promjena bila je ta da naučim živjeti u SADA. Uh, s njom se još uvijek borim. Čudno je to kako glava uvijek živi u jučer ili u sutra. Analizira, planira, računa. Tijelo nema tu potrebu. Ipak, shvatila sam da sam svoje tijelo dosta godina uzimala zdravo za gotovo. Tek kada mi je redovito počelo slati signale upozorenja znala sam da mu se moram posvetiti isto koliko i svom duhu.

Neću vam lagati i reći „ Da, danas obožavam vježbati!“ Ne, ne obožavam. Ponekad me boli i sama pomisao da moram izaći iz kuće, zagrijati se, protegnuti, učiniti tih nekoliko kilometara. Najradije bi se ušuškala u krevet s kavom, čokoladom i knjigom. Da, to je ta duša pisca koja traži da živi iznutra više nego izvana. Ali što će mi zdrava duša ako mi je tijelo ranjeno? Zato kada mi dođe ta pomisao, sve češće odlažem kavu, sipam cijeđeni sok od naranče, navlačim tenisice i izlazim iz kuće. Prvi korak je najteži ali nakon toga ide lakše. Uzmem i knjigu sa sobom pa je čitam u prirodi.

Kad god probudim tijelo, budim i duh koja se u meni kreće

Priznat ću vam. Ja živim od onoga što nosim u svojoj duši, ali živim i u svom tijelu, koje sve više želi biti zdravo, jako i zadovoljno. Nisam stvorena samo za tijelo, ili samo za dušu. Nisam stvorena da kidam dijelove sebe, da ih odvajam na „ono unutarnje“ ili „ono vanjsko“. Jer samo je čovjek privilegiran da bude umno biće u fizičkom tijelu. Samo je čovjek svjestan sebe i svojih potencijala. I zato moramo iskoristiti sve što imamo. Do maksimuma. Trebali bi biti svjesni svoje snage, napretka, zahvalni na tome, trebali bi željeti okusiti sve. Tek tada znam, moći ćemo biti najbolji sebi i onima do kojih nam je stalo. Ne govorite mi da je to sebičnost. Nije. To je ljubav. Odgovornost. Odabir. To je ono što oni pametniji od mene nazivaju umijećem življenja. Nisu te glave govorile za badava. „U zdravom tijelu zdrav duh.“

Tamo gdje je tijelo živo i duša je živa

To je moja istina. I to već neko vrijeme intenzivno osjećam. O tome i pišem. Želim biti takva. Opuštena. Zaigrana. Strastvena. Vesela. Ali i snažna. Zadovoljna u svome tijelu. Želim osjetiti da me to tijelo služi najbolje što zna. Želim mu vratiti njegovu odanost i ljubav. A sve što želim sebi želim i vama. Jer, šta mi vrijede sretni kilometri ako ih nemam s čime i s kime prohodati?

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije, koji su također dio CCNBA učinite to ovdje .

Do novog čitanja i novih sretnih kilometara, šaljem ljubav. Vaša

Ingrid Divković

ingriddivkovic.com







Leave a Comment

%d bloggers like this: