Duhovna priča: Svemirska kornjača Reviewed by admin on . . U davna vremena svi smo bili Jedno i svi smo se osjećali kao Jedno. Svi smo potekli iz istog Izvora i svi smo s Njim osjećali povezanost. Kako se Svemir širio . U davna vremena svi smo bili Jedno i svi smo se osjećali kao Jedno. Svi smo potekli iz istog Izvora i svi smo s Njim osjećali povezanost. Kako se Svemir širio Rating: 0

Duhovna priča: Svemirska kornjača

kornjača.

U davna vremena svi smo bili Jedno i svi smo se osjećali kao Jedno. Svi smo potekli iz istog Izvora i svi smo s Njim osjećali povezanost. Kako se Svemir širio i kako je vrijeme odmicalo, a broj Stvorenja se povećavao, sve više smo se od Izvora, od Boga, našega Stvoritelja, udaljavali i sve više smo na njega zaboravljali. Iako smo bili stvoreni od čiste svjetlosti, čiste ljubavi, vremenom smo postajali sve gušći i sve krući i sve više smo težili materijalnom svijetu. Imali smo potrebu odvojiti se jedni od drugih i osjećati se zaštićeno. Stoga smo dobili materijalno tijelo i zaboravili smo na osjećaj jedinstva.
Fizičko tijelo služilo nam je kao oklop jer prije smo jedni druge zaista vidjeli i mogli smo jedni drugima čitati misli. Prije je naše tijelo bilo prozirno i komunicirali smo telepatski. Ništa nismo skrivali jedni od drugih. Sada nam to više nije bilo ugodno i htjeli smo jedni od drugih sakriti što više. Nije nam se sviđao osjećaj da netko vidi i zna što mislimo i osjećamo.
I tako su se stvorenja razasula svugdje po Svemiru i svugdje po svijetu i nastanila su brojna i raznolika područja. Neki su toliko voljeli skrovitost da su odlučili živjeti pod zemljom, u spilji ili na dnu mora.

Budući da telepatija više uglavnom nije funkcionirala, stvorenja su izmislila jezik kojim će se sporazumijevati. No to je bilo posve drugačije od telepatije jer jezik, odnosno govor, svatko je tumačio na svoj način i on je često izazivao nesporazume.

I tako se život odvijao posvuda u Svemiru.

Jednog dana svemirska kornjača Eli odlučila je krenuti na put prema prekrasnome plavom planetu Zemlji koji su mnogi putnici opisivali kao prelijepo prebivalište. Eli je bila još napola svjetlosno biće i nije imala oklop kakav danas imaju gotovo sve kornjače. Željela je promjene i nova iskustva i odlučila je napustiti svoj planet i nastaniti se na Zemlji. Što je zaželjela, to se i dogodilo jer u ona vremena svjetlosna bića putovala su snagom misli.

I tako se Eli našla na Zemlji. Čim je stupila na Zemlju, postala je materijalno biće i dobila je novo tijelo. Ipak je njezino tijelo bilo nježno i profinjeno jer je Eli sve do tada živjela u prekrasnim nebeskim područjima i bila je vrlo senzibilna.

Eli se postepeno prilagođavala životu na Zemlji i polako je stjecala nove prijatelje. Još uvijek je imala telepatsku moć i još uvijek je mogla vidjeti mnoge stvari, ali brzo je shvatila da se Zemljanima to ne sviđa. Eli je i dalje sačuvala u sebi čežnju da se osjeća kao jedno s drugima i da bude s njima povezana. No to joj baš i nije uspijevalo.

Kad bi joj se netko svidio, Eli je željela s njim biti u čvrstoj povezanosti i jedinstvu kakvo je nekada osjećala u staroj domovini, ali to Zemljanima nije odgovaralo. Kad bi se ona tako pokušala s drugima stopiti, oni bi prema njoj postajali sve grublji, sve neugodniji i na kraju bi Eli shvatila da je uopće ne poštuju. Uzimali bi je zdravo za gotovo kao nekog na koga uvijek možete računati, ali i kao nekog koga ne treba uvažavati.

Eli nije bilo jasno zašto se to događa. Pa ona je samo htjela osjećati jedinstvo, povezanost i ljubav. Htjela je nesebično davati i dijeliti, a to bi se sve na kraju pretvorilo u nešto drugo.

I tako je Eli često bila povrijeđena. Ponekad bi joj njezina najbolja prijateljica Peni govorila da ona nema granice, da ne poštuje sebe i da svima sve dopušta te da joj se zato takve stvari i događaju.

Eli nije znala drugačije. Imala je potrebu s drugima se stopiti i postati jedno. Pa naravno da nije imala granice. Granice bi je samo u tome ometale. Ona nije točno ni shvaćala što su to granice i što joj Peni želi priopćiti.

Peni je s druge strane znala da je Eli pomalo čudna i neobična, drugačija od drugih i željela ju je zaštititi. I koliko god ona objašnjavala Eli da mora naučiti biti na pristojnoj distanciji od drugih i poštovati njihov prostor, Eli kao da to uopće nije mogla pojmiti.

I zato je Peni počela govoriti Eli da kad god ima potrebu nekome se jako približiti i stopiti se s njim, neka zamisli da na sebi ima oklop i da joj taj oklop onemogućuje da se s drugima stapa.

Iako je Eli prema tome imala otpor, shvatila je da na Zemlji očito vladaju drugačija pravila i običaji negoli u njezinoj postojbini te je počela slušati Peni i primjenjivati njezin savjet. Jednostavno više nije ulazila olako i nepozvano u nečiji prostor koji je ponekad vidjela kao svjetlosno zračenje oko nečijeg tijela. Sada se držala na pristojnoj udaljenosti i spoznala je da Zemljanima tako više odgovara.

Takvim odmakom stvorila je automatski i prostor oko sebe koji su drugi počeli uvažavati i nisu više prelazili njezine granice. Počeli su je poštivati.

Eli i dalje nije bilo sasvim jasno zašto se to događa, no shvaćala je da je tako bolje za sve.

S obzirom na takvo ponašanje Eli je sad osjećala jaz između sebe i drugih i nije se ugodno osjećala. Taj jaz pokušala je premostiti iskrenim razgovorom o svemu što je vidjela i osjećala, ali opet je iskusila da Zemljanima ni to baš ne odgovara. Sada je pak svojim riječima prelazila njihove granice i ulazila nepozvano u njihov energetski prostor. I opet ju je Peni upozorila da nije dobro da to uvijek radi te da opet zamisli da ima oklop u koji će se povući prije nego nešto izgovori te tamo u miru osjeti treba li uopće to izreći.

Eli ju je ponovno poslušala i uvidjela da joj taj zamišljeni oklop služi kao granica između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Zamišljajući da se povlači u oklop, povlačila se zapravo u svoju nutrinu, u mir i spokoj svoga vlastitog bića. Tamo bi se onda vratila svom Izvoru, svom Stvoritelju i postala bi jedno s njim. Što se Eli više povlačila u svoju nutrinu, to se češće spajala s božanskom energijom koja ju je hranila i nadahnjivala te je tako u stvari sve manje imala potrebu da se izvan zamišljenog oklopa spaja s drugima. Jer shvatila je da se i drugi trebaju spajati sa svojim Izvorom, sa zajedničkim Izvorom, Stvoriteljem svega živoga i neživoga.

Eli je primijetila da otkad tako postupa, i njezini odnosi s drugima postaju sve bolji. Drugi se više nisu osjećali ugroženo u njezinom društvu jer Eli više nije posezala za njima.

Vrijeme je prolazilo i Eli se svakim danom osjećala sve čudnije i čudnije. Preko noći je osjećala nekakvo stezanje na leđima i trbuhu i sve više joj se činilo da stvarno nosi nekakav oklop na svojim plećima.

I doista, jednog jutra Eli se probudila s dojmom čudne težine. Kad je ustala, ugledala je na sebi pravi pravcati oklop. Oklop sličan onome koji je tako uporno svaki dan zamišljala. Oklop joj je savršeno pristajao i mogla se u njega uvući kad god je poželjela. No nije joj bilo posve jasno zašto joj je izrastao.

Te noći Eli je usnula neobičan san. Sanjala je da ponovno putuje Svemirom te da se pokušava vratiti svome pravom domu. Ali nikako nije mogla pronaći put natrag. U snu je čula Stvoriteljev glas da još nije došlo vrijeme za njezin povratak. Glas joj je rekao da je dobila oklop na dar kao podsjetnik njoj i svim ostalim kornjačama i stvorenjima na Zemlji, da uvijek prvo uđu u svoju nutrinu i pokušaju stvari rješavati ondje sa svojim Stvoriteljem, a tek nakon toga da izađu iz oklopa i spajaju se s vanjskim svijetom i njegovim stanovnicima. Jer On, njihov Stvoritelj, vječni Bog, prebiva upravo tamo, unutra, u njihovoj nutrini, u njihovim srcima. I povezujući se s Njim, povezujemo se i sa svima ostalima i postajemo Jedno.

Dolores Rajić

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: