Samo treba pokucati i otvoriti nova vrata. Ne može biti tako strašno Reviewed by admin on . . Razočarala sam osamnaestogodišnjakinju koja je život zamišljala drukčije. U jednom kutu sjedi osamnaestogodišnja ja. Nije joj jasno kako sam uspjela pokvariti . Razočarala sam osamnaestogodišnjakinju koja je život zamišljala drukčije. U jednom kutu sjedi osamnaestogodišnja ja. Nije joj jasno kako sam uspjela pokvariti Rating: 0

Samo treba pokucati i otvoriti nova vrata. Ne može biti tako strašno

godine-rodjendan.

Razočarala sam osamnaestogodišnjakinju koja je život zamišljala drukčije. U jednom kutu sjedi osamnaestogodišnja ja. Nije joj jasno kako sam uspjela pokvariti sve i ne ostvariti ono oku vidljivo.

Osamnaestogodišnja ja, koja je proračunata, striktno se drži ciljeva i naumila je ukalupiti se. U drugom kutu sobe sjedi četrdesetogodišnja ja. Ona vrišti. Ona gestikulira. Ona je na rubu eksplozije. Ona želi da dam otkaz i odem u San Francisco, ona želi da putujem po Indiji, penjem se na planine i vozim u smjeru zalaska sunca. Ona je sigurna da trebam ubaciti u 5.brzinu.

Sjede njih dvije tako u jednoj sobi i ne razumiju se. Jedna iz prošlosti, druga iz budućnosti. Jedna ima očekivanja, druga je potpuno razočarana. Nema veze, prva ionako o životu ne zna ništa, ali mlada je, ima vremena. Ona samo misli da su stvari onakve kakvima se njoj čine. Druga je možda nesto propustila, pa se iz petnih zila trudi nagurat’ sve u jednu vreću. Možda je samo svjesna da vrijeme brzo prolazi. U sredini, par koraka dalje, sjedim ja. Ona sadašnja ja. Nisam razočarana. Ponosna sam. Nisam ni u 5.brzini. Smirena sam.


Daleko od ukalupljenosti, daleko od robovanja navikama, daleko od one razočarane, osamnaestogodišnje sebe. Posve daleko. Uvijek se pitam što nas to u životu određuje, zašto se nađemo na prekretnici i pronađemo to neko novo ja. JA – koje nam više paše pa smo ga poput novog poluvera navukli na sebe i hodamo dalje. JA – koje je splet svih nasih maštanja, želja i stavova. Ne znam. Bilo bi mi puno lakše da je prevladala ona ukalupljena neznalica. Ali…’ko bi onda nosio moj poluver i hodao u mojim cipelama?


Meni se zapravo ne sviđa ni jedna od njih. Jedne mi je žao. Druga mi stvara nemir. Samo ću pokucat’ i otvorit’ nova vrata. Ne može biti tako strašno. Možda me čekaju neke nove cipele. Nikad, ali nikad nisam bila mlađa nego što sam sada. I taj osjećaj je neopisiv.

-Sandra Sabjan

 

Leave a Comment