Privilegija života: Pronaći sebe i apsolutno postojanje u svemu Reviewed by admin on . . Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emo . Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emo Rating: 0
You Are Here: Home » Život » Život općenito » Privilegija života: Pronaći sebe i apsolutno postojanje u svemu

Privilegija života: Pronaći sebe i apsolutno postojanje u svemu

pronaći-sebe-svrha-života.

Ne počinje pravi život kada se čovjek oženi, ili zaposli, dobije djecu, završi fakultet, ne, pravi život počinje kada se čovjek oslobodi svojih strahova i emocionalno sazri.

Nije samo znanje to koje nosi slobodu, nego emocije.

Emocionalno uravnotežen život je ključ svega.

Samo emotivno slobodan čovjek je slobodan čovjek. Intelektualac sav zapetljan u svojim shemama i konstrukcijama može znati sve o svemu, ali je kao biće blokiran jer mu sve dolazi iz glave.

A nije sve u glavi, već u čitavom tijelu.

Emotivno blokirano biće blokira sve oko sebe, porobljava, dok slobodno, oslobađa.

Ljutnja i potiskivanje se godinama skupljaju u čovjeku, odražavaju se na govor, misli, način života, zdravlje, dok čovjek to ne oslobodi, ne može normalno da se kreće i misli slobodno i rasterećeno.

Emotivna blokiranost rađa životnu blokiranost koja se odražava na sve aspekte bića.

Kada to oslobodiš postaješ novi čovjek drugačijih pogleda na svijet, i shvatiš da su sve tvoje sitne mržnje bile ne plod realnosti nego razultat nesreće u kojoj si se našao.

A kada riješiš sve svoje probleme nemaš potrebu da se naslađuješ tuđima već gledaš kako im pomoći…

U godinama puberteta počeo sam se zatvarati u sebe, postajao sam jako krut, stegnut, nesiguran. Toliko je bilo strahova u meni, tek sada to vidim, da je sve to vodilo zastrašujućoj potisnutosti. Jednostavno sam umukao! Kada gutaš bol neprekidno ona te preplavi, osjećaš ljutnju, bijes, gorčinu, a ni ne znaš točno zašto. Nisi u stanju normalno živjeti, ni pričati, ni igrati se, ni da se družiš, stalno si opterećen sobom, bježiš od ljudi, i tragaš za rješenjima, svuda.

Glas je preplašen, tijelo povijeno, misli sputane.

Tijelo sve pamti, ako je čovjek radostan, tijelo je radosno, živo, pokretljivo. Ako je čovjek preplašen, tijelo je preplašeno. Tome služi smijeh, igra, ples, ne banalnoj zabavi nego oslobađanju tijela, samim tim i psihe. Ne da bi se igralo radi igre nego radi oslobađanja potisnutih emocija…

Pravi život počinje kada čovjek prodiše, i progovori svojim unutarnjim glasom.

Kada zna da je ono u njemu jače od svega onoga izvan njega.

Sve ostalo su vanjski uspjesi, društvena priznanja, ali ako se čovjek ne otkoči, ne razveže sa sobom, u sebi, sve što učini u životu mogu biti samo bjekstva…

Pronaći sebe je najveća moguća privilegija.

Pronaći svoju strast, i osjetiti apsolutno postojanje u svemu.

Dok hodaš, razgovaraš, jedeš, vodiš ljubav, kada si toliko načisto sa sobom, uravnotežen kao ličnost, da te malo što može uzdrmati jer znaš da suštinski malo što ima veze s tobom.

To jest ideal ali nikako neostvariv.

Kada čovjek razveže duboko potisnuti emotivni čvor u sebi, onu nepodnošljivu bol koja ga jede, i progoni gdje god da ide, tada počinje pravi život.

-Stefan Simić

 

Leave a Comment