Odgovornost u svijetu zbunjenosti: Gdje god da kreneš, nosiš sebe sa sobom Reviewed by admin on . . Mnoge su stvari već rečene još prije mnogo godina pa čak i stoljeća. Na žalost mnoge lijepe riječi, pjesme i priče su pale u zaborav i sada skupljaju prašinu . Mnoge su stvari već rečene još prije mnogo godina pa čak i stoljeća. Na žalost mnoge lijepe riječi, pjesme i priče su pale u zaborav i sada skupljaju prašinu Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Duhovnost općenito » Odgovornost u svijetu zbunjenosti: Gdje god da kreneš, nosiš sebe sa sobom

Odgovornost u svijetu zbunjenosti: Gdje god da kreneš, nosiš sebe sa sobom

duhovni-rast-razvoj-odgovornost.

Mnoge su stvari već rečene još prije mnogo godina pa čak i stoljeća. Na žalost mnoge lijepe riječi, pjesme i priče su pale u zaborav i sada skupljaju prašinu u požutjelim knjigama na nekim starim iskrivljenim policama.

Treba im samo malo svjetlosti i nježna ruka da sa njih otrese prašinu i pažljivo otvori stranice na kojima piše da se ništa mnogo promijenilo nije, da ljudi sami sebe jedino mogu spasiti i da je život samo igra u kojoj nema pravog pobjednika već samo sretnih i nesretnih prolaznika.

Također, u tim prašnjavim knjigama možete pročitati da svaki mali čin ima efekta i da se sve naposlijetku uravnoteži, tj. da ipak možemo da promijenimo tok stvari pa i historije.

Tako da ono, što si uradio danas možda bude nagrađeno tek sutra, jer tako funkcionira univerzum. Nagrada dolazi kada o njoj najmanje razmišljaš i kad stvari počneš raditi zbog njih samih, a ne zbog priznanja ili nagrade koju bi mogao osvojiti.

Danas, čini mi se, radimo mnoge stvari da bi bili nagrađeni. Motivacija nam je uglavnom nagrada, tj. novac.

Kada se radi o međuljudskim odnosima, ovaj faktor motivacije postaje pomalo opasan, jer odnose s ljudima počinjemo gledati kao posao koji se treba odraditi da bi zaradili nagradu, tj. novac.

U toj trci za nagradom vrlo brzo mi zaboravimo jedni druge i osnovu ljudskosti, koja je omogućila ovaj fantastični tehnološki napredak ljudske vrste. Tada i proizvodi našeg rada postaju hladni i bezlični, nekako bez duše.

Duša se ne može ni kupiti ni prodati te zbog toga ne ulazi u modernu računicu. Ali ego može.

Što se dogodi kada ne vidimo srodne duše oko sebe, već društveno definirane kategorije i kada dopustimo egu da vodi igru?

Mislim da je to vrlo dobro ilustrirao Martin Niemöller u jednoj od onih starih požutjelih knjiga:

“Prvo su došli po komuniste i nisam se bunio jer nisam bio komunist;

Zatim su došli po socijaliste i nisam se bunio jer nisam bio socijalist;

Zatim su došli po sindikaliste i nisam se bunio jer nisam bio sindikalist;

Zatim su došli po Židove i nisam se bunio jer nisam bio Židov;

Kada su došli po mene nije nitko ostao da stane na moju stranu.”

Tako mnogi i danas šute jer se ne žele eksponirati ili misle da se stvari njih ne tiču, čak i kad postane očigledno da se neke grupe diskriminiraju i ponižavaju. To vam je u suštini kao kad prođete pored neke osobe na ulici kojoj treba pomoc praveći se da je ne vidite.

Mi i oni

Želimo da mislimo da su rasizam, šovinizam, i sve vrste ponižavanja na osnovu izgleda, statusa, nacije ili religije prošlost. Pogledajte oko sebe, te stvari su vrlo prisutne u našem takozvanom modernom svijetu.

Oslanjamo se na državu da regulira ovakve vrste problema raznim zakonima i regulativama.

Gdje je u svemu tome naša vlastita odgovornost?

Kada s ljudima diskutiram ova pitanja vrlo brzo se ta diskusija ugasi stavom da su stvari onakve kakve jesu i da se ne mogu promijeniti. Uvijek je netko kriv. Tako funkcionira društvo.

Zašto da ne?

Historijski gledano, ljudi su vjerovali u mnoge priče i glave su letjele zbog poricanja istinosti tih priča. A mi danas mislimo da su ljudi tada bili mnogo primitivniji.

Danas ne lete glave, danas vlada strah i indiferentnost. Uljuljkani svim dobrima i igračkama modernog života mi jednostavno ne želimo pogledati istini u oči. Jer, što je istina?

Istina je da smo i dalje robovi, samo s malo više prava nego naši preci. Dobro nam je i zato i zatvaramo oči pred svim lažima koje se stavljaju pred nas.

Znate li za priču “Carevo novo odijelo”?

Sujetnog kralja posjeti krojač koji mu obeća da će mu napraviti fantastično novo odijelo koje mogu vidjeti samo profinjeni ljudi. Glupi ljudi ga jednostavno ne vide. Sujetni kralj na to pristane misleci da ce tako znati ko su nesposobni ljudi oko njega i krojač krene šiti odijelo. Kralj to odijelo ne vidi, ali budući da ne želi  priznati da nije profinjen i glup on prihvati igru krojača.

Kad je odijelo gotovo on izlazi pred svoj narod na paradu gol kao novorođenče misleći da na sebi ima jako profinjeno odijelo.

Masa vidi golotinju ali nitko ne smije da pisne od straha. U tom se začuje dječji glas “Kralj je gol!”

Naravoučenje:

Djeca ne znaju za strah i sujetu. Djeca vide svijet onakav kakav jest.

Iako vidimo očiglednu istinu, da su ratovi i naoružavanje potpuno nepotrebni mi se ne usuđujemo to reći. Također, ako pogledamo sve bolesti koje su u porastu, kao što su stres, za koji se smatra da je odgovoran za mnoge fizičke bolesti, zatim depresija, razni strahovi, karcinom, srčane bolesti, alergije, vidimo da medicina baš i ne pomaže, već sve te bolesti drži u šahu, jer se ne odnosimo prema osnovi problema, već liječimo njegove simptome.

Iako vidimo da se neke grupe u društvu omalovažavaju mi šutimo, jer ne želimo ulaziti u konflikte. Sve religije svijeta u osnovi propovijedaju da ne radimo drugima što ne bismo željeli da drugi učine nama, ali mi i dalje mislimo da je naša religija ili shvatanje svijeta bolje od drugih. To nam daje osjećaj nadmoći i pripadanja koji je sasvim normalan način ljudskog reagiranja. Mi smo vrlo socijalne životinje i pripadanje grupi je bitan dio našeg života.

Ali, upitajte se samo koliko bi sredstava i ljudske energije bilo oslobođeno kad ne bi ulagali u ratove, vojsku i naoružanje, kad bi imali više vremena tj. bili manje izloženi stresu, strahovima i raznovrsnim pritiscima koji se javljaju zbog načina života u društvu, koje svojim sudjelovanjem konstantno podržavamo.  Mi nismo ljudi, mi smo administrativne jedinice, brojevi, predmeti, slučajevi i što sve ne.

Slobodno vrijeme

Često sam se pitala, kad sam imala konvencionalni posao, zašto ljudi govore da vole svoj posao, da bi već u utorak počeli da se raduju petku. Sama činjenica da jedan dio dana zovemo slobodnim vremenom govori mnogo o našem odnosu prema poslu a i vremenu. Posao je nešto što bi se trebalo odraditi da bi zaradili svoju slobodu.

Kad bi se sredstva u  društvu ravnopravno podijelila, imali bi mnogo više vremena da se bavimo aktivnostima koje nas ispunjavaju. Kada se bavimo nečim što nas ispunjava to ne gledamo kao posao već kao zadovoljstvo koje ispunjava naš život.

Sreća dolazi kad naše aktivnosti imaju smisao i kada nas ispunjavaju tako što stimuliraju našu kreativnost i daju nam osjećaj da radimo za nešto više od sebe samih. Tada i vrijeme prolazi drugačije. Tako da je tražiti sreću na neki način i besmisleno. Sreća je rezultat našeg izbora. To možda zvuči surovo, ali zapitajte se kad ste sve u životu zaista bili sretni?

Klopka novca

Novac je mnogima danas problem, jer se sve računa tim čudesnim novčanicama za koje mislimo da imaju moć da nas učine sretnima, ljutima i očajnima.

Kad bih samo dobio milijune na lotu, svi moji problemi bi bili riješeni!

Možda da, možda ne. U svakom slučaju novac nudi mogućnost slobode, a ta sloboda se ogleda u neovisnosti o sistemu i o jednoličnom i dosadnom poslu. Milijuni postaju nebitni kada imamo mogućnost da se bavimo smislenim aktivnostima od kojih možemo živjeti jednim pristojnim životom. Tada ekonomija može čak da postane opterećenje, jer kreativni rad nema svoju cijenu, kao ni sam život.

Št nam je činiti?

Svi mi imamo svoj put. Ja imam ovu stranicu, jer želim podijeliti ideje i znanje koje su drugi podijelili sa mnom. Ova stranica je na naki način moja mala biblioteka razmišljanja o životu i o ljudima koje mogu da podijelim sa slučajnim prolaznicima. To je dio mog puta, da ostavljam znakove na tom putu, jer su drugi ostavljali znakove koji su meni osvijetlili put. Tko traži on će i naći. Tko ne traži vrlo brzo će preći na drugu stranicu.

Pronalaženje znanja o našoj zajedničkoj historiji je bio fantastičan dio mog puta, koji ne samo da je u prvome bio zastrašujući, jer su se mnoge stvari i ideje u koje sam vjerovala srušile poput kule od karata, ali taj put je umnogome bio i jest fantastičan, jer sam naučila kako da se borim i nosim s nesigurnostima i strahovima koji su nastali višegodišnjom indoktrinacijom sistema u kojima sam živjela.

Sve je u susretima i načinu tumačenja tih susreta. Kada shvatite da svako tumačenje situacije proizilazi iz vlastitog ega postat ćete promatrač u igri u kojoj se sve manje stvari i događanja prihvata osobno tj. osjećajno. To ne znači da se trebate odreći svojih osjećaja. Osjećaji su dio naše ljudskosti. To samo znači da možete naučiti da ih slušate poput vodiča, ali ne da im se totalno prepustite i da ona vladaju vama. To je Ego – paćenica koja traži konstantno potvrđivanje i podršku.

Ovaj put je životni put, jer nove informacije svakodnevno postavljaju nove izazove sujetnome egu, egu koji je caru dozvolio da na paradi hoda gol, jer nije htio priznati vlastitu glupost.

Tako se i mi svaki dan susrećemo sa svojim predrasudama i neprovjerenim vjerovanjima i pitanje je kako se nosimo s njima i kako nastavljamo dalje bez ogorčenosti, straha i ljutnje.

Mi ljudi smo fantastična bića. Kada malo bolje proučite našu historiju vidjet ćete da mi u suštini vrlo malo znamo o tome tko smo i kako smo se pojavili na zemlji. Naša historija se zasniva na pojedinim knjigama i tumačenjima koja se uvijek moraju uklapati u neko trenutno prihvaćeno znanje, jer drugo bi izazvalo zbunjenost.

Mi želimo sigurnost, jer smo odgojeni da se bojimo kaosa i nepredvidljivih situacija. Tako prihvaćamo sve te razne neprovjerene priče, jer nam one daju osjećaj kontinuiteta i pripadanja nekoj grupi: obitelji, naciji, religiji, politici ….

Nacija i nacionalnost su novijeg datuma. Čudesni pojmovi zbog kojih se vode ratovi i stvaraju granice i pravila onemogućavajući slobodno kretanje ljudi i ideja.Da, čitava planeta je labirint pravila u kojima se snalazimo da uopće bi mogli da se krećemo gdje želimo i da radimo stvari koje nas ispunjavaju.

Gdje god da kreneš nosiš sebe sa sobom, svoje ideje i shvaćanja. Svijet je naša tvorevina i ako postoji svjetska elita koja nas gleda kao puku radnu snagu onda ta elita umnogome i ovisi od nas i od našeg prihvaćanja pravila i regulativa koje stavljaju pred nas.

Sve je više školovanih ljudi koji postavljaju pitanja i kritiziraju stanje stvari u svijetu. Kad jednom prevaziđemo strah tada se otvaraju nova vrata i nove mogucnosti.

Odluka o tome kako dalje je naša. To je dio naše ljudske odgovornosti prema budućim generacijama.

ideagenerator.dk

 

Leave a Comment