Je li droga put do Boga? Reviewed by admin on . . Postoje stvari za koje osjećaš da nisu posve na mjestu, ali također osjećaš kako nije na mjestu zabranjivati ih. Imaju svoje mjesto i nekakvo svoje svjedočenj . Postoje stvari za koje osjećaš da nisu posve na mjestu, ali također osjećaš kako nije na mjestu zabranjivati ih. Imaju svoje mjesto i nekakvo svoje svjedočenj Rating: 0

Je li droga put do Boga?

droga-put-do-Boga.

Postoje stvari za koje osjećaš da nisu posve na mjestu, ali također osjećaš kako nije na mjestu zabranjivati ih. Imaju svoje mjesto i nekakvo svoje svjedočenje, posebice na ovako raznovrsnom i bogatom planetu. Nešto može biti korisno ili biti manje zlo za neke ljude,  trenutke ili situacije, a da nije dobro u općem ili u višem smislu. Mislim da je to najveći problem donošenja ili tumačenja raznovrsnih zakona, koji po pravilu bivaju opći.

Osobno, do prije desetak godina bio sam pobornik i zaljubljenik u kulturu ”droga koje šire svijest”, čitao sam Huxleya (i dalje ga čitam), obožavao Doorse (i dalje ih obožavam), eksperimentirao se i informirao se o meskalinu i pejotlu , LSDu i DMTu, trenutno u obliku ‘majke Ayahuasce’ koja je preuzela jedno od vodećih mjesta na području duhovnog traganja, transformacijske prakse, čak i novog vala psihoterapije/psihijatrije. Halucinogene supstance već su duže vrijeme (zadnjih 70ak godina) dio psiholoških i psihijatrijskih studija i eksperimenata, katkad i terapija, kao i vladinih vojno političkih interesa. Najduže su pak članice domorodačkih zajednica diljem svijeta koje na taj način povezuju sebe s iskustvima viših razina postojanja i spoznaja koje one donose.

Supstance ove vrste imaju centralno mjesto u nekim duhovnim ritualima i mentalnim izletima. Razumljivo je ako su one poslužile da se zadovolji određeni živi interes, znatiželja ili želja, ali ako vam je jedina poveznica sa duhovnošću i duhovnom praksom izlet u psihodelične supstance tada je to najbolju ruku donekle riskantni duhovni turizam. Slično kao i astralna projekcija. Pokušat ću izložiti zašto bi  – bez obzira na njihovo istaknuto mjesto – duhovni aspirant (koji ne potječe iz autohtone domorodačke sredine) trebao svoj put očistiti od vezanosti za takve supstance. Uzimanje ovih supstanci u velikoj većini slučajeva nije duhovna praksa (bez obzira na egzotičnost, primamljivost, ritualnu formu i potencijalno duboke uvide), već je planirano stjecanje intenzivnog psihološkog iskustva.

Ovakva iskustva predstavljaju za zapadnjake fazu (raz)otkrivanja, uzbudljivu vrsta duhovnog turizma. Ipak, prečacima ove vrste stječe se karmički dug koji naše fino tijelo veže za kemijske supstance i kasnije (i tijekom smrti i umiranja) najčešće postanu kamen spoticanja i uzročnici vezanosti za ove razine. Ovdje je riječ o krajnjem cilju, a ne o dobro/loše. Krajnji cilj duhovnosti je oslobođenje od lažnog kroz potpuno ostvarenje svoje božanske prirode na Zemlji. Kroz psiho-aktivne supstance postiže se privremeno odljepljivanje ”od zemlje”, dok se dugoročno sije sjeme karme koja mora biti otkupljena. Ono ima dakle svoju cijenu.

Kod pravih Učitelja nikada nećete čuti preporuku o uzimanju supstanci bilo koje vrste, jer znaju da to nije put. Opisao bih je kao fazu vezanu uz želje (divne i duboke, ali opet želje) i znatiželje, kao što je i čitanje knjiga odličan uvod i alat pojašnjavanja, ali nije sami put. U  ”Tibetanska knjiga o življenju i umiranju” na krasan i zapanjujuće dubok način opisano je tko su i zašto su – duhovni učitelji neminovnost. Uz to, opisuje i mnoštvo pojava i prirodnih procesa kao što su bardo života, umiranja i smrti te ponovnog utjelovljenja. S obzirom kako većini nas nije još namijenjeno stupiti u kontakt ili prepoznati ili dati se na povjerenje vjerodostojnom učitelju –  nije u redu smatrati kako su iskustva na supstancama nešto od drugorazrednog značaja. Doživljaji imaju transformativni potencijal, ali njezino mjesto u najispravnijem mogućem svjetlu je u domorodaca i njihovih inicijacijskih rituala.

Prečaci ove vrste osim što su riskantni, dugoročno ne vode zrelosti kakva je potrebna da bi čovjek učinio pravu svakodnevnu transformaciju u svom životu. Osoba biva kvalitativno promijenjena ovim iskustvima, ali ultimativno ostaje uvijek u stanju želje za ponavljanjem tog intenzivnog iskustva, koje je radikalno drugačije od svakodnevnog života. Stvara se rascjep između svakodnevice i stanja radikalnog rušenja vrata percepcije uma.

Upravo je ovo nešto što se razlikuje od duhovne prakse koja je po svojoj prirodi polagana, postupna, nije glamurozna već često podsjeća na rad u rudniku, ali daje vrijeme dozrijevanja a kroz milost Učitelja i Boga, sve do našeg vlastitog unutarnjeg učitelja, duše. Uporna praksa pušta učenika u duhovni svijet kroz filtere koji njemu/njoj bivaju usklađeni i posve bez pomoći droge stječe spoznaje i iskustva s kojima sve više živi u svojoj svakodnevici. O predivnim iskustvima i opijenostima bez ikakvih supstanci da i ne govorimo. Oni su prirodni u prisuću velike duše kakva je Učitelj. Svatko tko je iskusio – zna jako dobro.

Bez obzira što je istina jedna i što do nje dolazimo različitim putovima, bitno je razvijanje nevezanosti za ”zemaljske opijate” u mnogobrojnim oblicima. Pod opijate mislim na sve oblike vezanosti, od novca i čokolade pa do cigareta i meskalina ili DMTa. Ponavljam, nije u pitanju dobro – loše, ispravno – krivo. U pitanju je razlika između prečaca, znatiželje i koketiranja i doista posvećene prakse, životnog odabira da se kroči putem koji vodi k Bogu ili doma. Opijati katkad mogu poslužiti kao faza na putu do zrelosti, a katkad su ipak samo vrsta duhovnog turizma.

Imajući u vidu našu duboku težnju da transcendiramo sebe, novi val psihodelične kulture (kako u liječenju mentalnih bolesti tako i u duhovnom turizmu) vidim ipak više kao pozitivnu nego negativnu stvar. No ne bih danas, za razliku od prije, nikome preporučio taj put, čisto iz dubokog uvjerenja i iskustva kako je istinska stvar ipak – nešto drugo. Postoji ”vječni kompas” koji nije toliko liberalan kada je u pitanju vječna istina koliko bi nekoji ”novodobni” hipijevski nastrojeni ljudi voljeli misliti. To su bile i moje osobne iluzije kojih sam se s vremenom težio osloboditi.

Treba znati razgraničiti uvid u istinitu informaciju od duhovne i moralne zrelosti da se ta istina živi u svakodnevnom iskustvu. Ne mora nipošto značiti da su oni koji su doživjeli neki viši vid istine (poput mnogih koji su se izložili nekoj od droga za širenje svijesti) također pribavili i zrelost da je žive. Često su samo uzeli prečac i doživjeli istinu ili radikalno prošireno stanje svijesti. Ovo je također na svoj način vrijedno i u današnjem svijetu služi kao uvod u uvijek novo doba. U medicinsku i psihoterapeutsku svrhu ovih droga nema potrebe ulaziti; svaka droga ima svoje mjesto u medicini. Služi kao lijek i kao otrov i ne daje se zdravima već onima koji se trebaju iscijeliti.

Dakle takva iskustva nisu nipošto za podcijeniti, ali bitno ih je ne precijeniti ili naivno idealizirati te ih je dobro staviti u kontekst čitavog pokreta koji ponovo uzima maha, u 60ima je bio LSD, u pa zatim meskalin, psilocibin ili gljive, itd, a ovih desetljeća je to DMT i Ayahuasca. Pokret je uvijek dio anti-kulture te kao takav biva reaktivan, jedna protuteža krajnosti kakvu vidimo u svakodnevnom životu posve lišenom duhovne dimenzije. Istina se skriva u tihom nenametljivom balansu. Ona nije teza, niti antiteza, već uvijek sinteza.

-Robert Marinković

.

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: