Vrijedi li zaista udana žena više?! Reviewed by admin on . . U studenom ove godine ponosno sam na svijet donijela  novu knjigu. I to drugu po redu. Za mene je to veliki, ma što veliki, ogroman uspjeh. Kao ženi koja je t . U studenom ove godine ponosno sam na svijet donijela  novu knjigu. I to drugu po redu. Za mene je to veliki, ma što veliki, ogroman uspjeh. Kao ženi koja je t Rating: 0

Vrijedi li zaista udana žena više?!

žena.

U studenom ove godine ponosno sam na svijet donijela  novu knjigu. I to drugu po redu. Za mene je to veliki, ma što veliki, ogroman uspjeh. Kao ženi koja je tek druga generacija pismenosti unutar obitelji  kojoj su se bake potipisivale  s X.

Kada ono što danima pa i noćima pišeš, pretvori se u knjigu koju možeš opipati, pomirisati i zagrliti, srce naraste još za dva broja. Držiš je i nadaš se da će i drugi osjetiti istu emociju. Strepiš, dok ne dobiješ prvi komentar, mišljenje, poruku. Nakon toga odahneš i pustiš je dalje u svijet da sama putuje, od ruke do ruke. Gledaš, promatraš i zamišljaš. Znaš da raste. Ona je moje ostvarenje. Moj pisani trag. Osjećam to.

No osjećaju li to ljudi oko mene?

U subotu sam se udala, nakon šest godina prijateljstva i tri godine suživota. Intimno i spontano. Roditelji i kumovi. Htjela sam doživjeti taj trenutak bez puno pompe, šljokica i krinoline. On i ja. Međutim to sam ja htjela, ali ne i  većina ljudi oko mene. Zapravo  sam htjela kroz pomalo tajnovito vjenčanje usporediti dva događaja: moj životni napredak kao žene koja se ostvaruje kroz karijeru, i moj životni korak udaja. Interesantno je kako nakon velike promocije knjige, sa stotinu i pedeset uzvanika, u  restoranu, s tortom i glazbom, cvijećem i darovima, objavljenim slikama na sva zvona, nije bilo onih pomalo tužnih sms poruka i poziva ljudi koji su se pitali kako oni nisu pozvani? Kako oni ne mogu dobiti niti jednu sliku s događaja? Kako oni ne mogu čestitati? Zašto oni moraju zadnji saznati? Šmrc. Šmrc.

Ne. Apsolutno niti jedna tužna faca koja je baš jako bila zainteresirana za moj rad, a nije imala prilike sudjelovati. Međutim za vjenčanje kod matičara u trajanju petnaest minuta, za jedan papir i jednu burmu, digla se svita na noge.

„Sretno u budućem zajedničkom životu!!!“ nizale su se poruke i tužni smajlići onih koji nisu saznali na vrijeme i bili na taj dan… Hm…čekaj malo, pa mi živimo skupa već tri godine?! To se ne računa pod zajednički život? Emina to se mora čestitati. Zašto si ti takva? Zašto ne smijemo okolo prepričavati  svima da si se udala? Zašto ne smijemo objavljivati slike? Zašto ti to tajiš? Skrivaš možda nešto?  Nisi sretna? Ha? Ha? Pa ti si sada udana žena. Priznata. Netko te oženio. Kužiš.

Ne, ne kužim, i valjda nikad neću. Priznanje je trebala Hrvatska za neovisnost. Ja ne trebam priznanje da vrijedim kroz vjenčani  A4 papir i potpis nalivperom na njemu. Svoju vrijednost ostvarujem kroz svoja djela. Ona govore o meni.

Da, udala sam se u subotu, ali sam ranije napisala dvije knjige, proputovala mnoge zemlje svijeta, završila fakultet, skočila padobranom, plivala s morskim psima, bila u kavezu s tigrovima… i sve to kao neudana.

Muškarac ili žena  vrijedi onoliko koliko i kakve vrijednosti unosi u svoja djela, a to znači da vrijednost čovjeka nije apsolutna nego se stalno stvara ili uništava njegovim postupcima. Bili vjenčani ili ne.

-Emina Pršić

 

Izvor

 







Leave a Comment

%d bloggers like this: