UGLEDNA KIRURGINJA Nela Sršen: Naše tijelo je memorija svega što smo proživjeli Reviewed by admin on . . Dogodi se često da pomislimo kako smo neke životne traume preboljeli, samo zato jer u nekom trenutku ne mislimo na njih. No, na žalost to nije tako. Ono što j . Dogodi se često da pomislimo kako smo neke životne traume preboljeli, samo zato jer u nekom trenutku ne mislimo na njih. No, na žalost to nije tako. Ono što j Rating: 0

UGLEDNA KIRURGINJA Nela Sršen: Naše tijelo je memorija svega što smo proživjeli

n.

Dogodi se često da pomislimo kako smo neke životne traume preboljeli, samo zato jer u nekom trenutku ne mislimo na njih. No, na žalost to nije tako. Ono što je važno jest način na koji ćemo prihvatiti, metabolizirati, sva ta iskustva

U gledna hrvatska liječnica, kirurginja, dr. Nela Sršen, u hotelu »Velanera« smještenom nedaleko od Pule, u sklopu javnih programa koje u tom hotelu organizira holistički centar »Namaste«, održala je iznimno posjećeno predavanje, te predstavila  novo, dopunjeno izdanje knjige »Rak na duši«, izvorno objavljene 2012. godine.

Doktorica Nela Sršen poznata je članica tima za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi, u sklopu koje radi i kao predavač specijalizantima opće kirurgije. Našoj je javnosti poznata kao istaknuta humanitarka, koja je pomogla brojnim pacijentima iz Hrvatske, ali i iz drugih zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Zahvaljujući njenom zalaganju samo je u Hrvatskoj spašeno stotinjak života. Jedan od njenih dugogodišnjih pacijenata bio je i nedavno preminuli kantautor Arsen Dedić.

Također, dr. Nela Sršen pomogla je dolasku na usavršavanje u Sveučilišnoj bolnici u Padovi brojnim liječnicima iz Hrvatske, uključila se u edukaciju liječnika – kirurga u programima transplantacije u Bosni i Hercegovini, kao i u programe darivanja organa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog svojega zalaganja ova je ugledna znanstvenica i liječnica godine 1999. odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski, a proglašena je i počasnom konzulicom Republike Hrvatske u regiji Veneto.

S dr. Sršen razgovarali smo o knjizi »Rak na duši«, koja je prožeta njenim osobnim iskustvom bolesti i izlječenja, kao i mnogobrojnim slučajevima teških bolesti, kojima je svjedočila tijekom dugogodišnje liječničke prakse, koji su, pristupom liječenju kakvog zastupa ova liječnica, a koji  približava čitatelju putem knjige, vrlo često pronašli put do ozdravljenja. Knjiga je to, kako je već zamijećeno, koja nije namijenjena samo oboljelima od teških bolesti, već koju je dobro čitati preventivno.

Nekonvencionalne metode

Vi ste visoko priznata liječnica, stručnjakinja s područja konvencionalne medicine, no usporedo zastupate stvari koje nisu proizašle iz strogo znanstvenog konteksta, ali također imaju i svoje znanstveno obrazloženje, što pokazujete i u svojoj knjizi… Vaše drugačije poimanje bolesti i ljudskog organizma, utjecaja emocija i psihe na ljudsko tijelo otpočelo je 1994. godine, kada ste već kao priznata specijalistica imali vlastito iskustvo teške bolesti, što vas je potaklo na traganje za novim putovima ljudskog ozdravljivanja…

– Da, točno. Tijekom specijalizacije, prije nego što se meni dogodilo bolno iskustvo, već sam surađivala s mnogim centrima kliničkim i kirurškim iz domovine, gdje su dolazili razni pacijenti, pedijatrijski, odrasli pacijenti, s kojima sam imala puno prisniju vezanost od one koju sam uspostavljala s talijanskim pacijentima. Tu sam se vezala ne samo za pacijente, već i za njihove obitelji, probleme, za smještaj, za jezik… Ulazila sam u njihove intimne živote i zbivanja. Na neki način sam nesvjesno pronalazila poveznicu u svakoj toj bolnoj priči, došla sam do toga da je uvijek postojao nekakav okidač u traumatičnom događaju, koji je eskalirao s bolešću. Spontano sam počela promatrati, kategorizirati te pacijente karakterno, njihov pristup, njihovo samo proživljavanje bolesti, shvaćajući kakva je bila njihova prošlost, njihovo životno iskustvo.

 Sve to, naravno, tijekom tih petnaest godina proučavanja raznih pacijenata, ne samo naših naravno, nego i talijanskih, dovelo me je do otkrivanja sebe kao znanstvenice nekonvencionalnih metoda. Shvatila sam, radeći u jednoj od najboljih kirurških klinika, gdje imamo sve suvremene metode i instrumente, i od lijekova isto tako sve zamislive mogućnosti, da opet nešto nedostaje za ozdravljenje pacijenata. Koliko god je medicina napredovala, možda i previše u zadnjih dvadesetak godina, opet ima velik broj pacijenata koji, što se više medicina kreće u svom progresu, u isto vrijeme veća je incidencija bolesti kod ljudi mlađe dobi. U doba kada sam završila specijalizaciju srednji onkološki pacijent je imao dob između 60 – 70 godina. I sama riječ onkološki pacijent ili pacijent koji ima tumor je bila determinanta za jednog pacijenta koji bi i onako preživio kratko vrijeme.

Medicina nam je omogućila da onkološki pacijenti žive jako dugo, ali na žalost, niti blizu naših očekivanja. Prije svega zato jer je dobar dio pacijenata danas mlađe dobi, dobar dio pacijenata ima tumore koji imaju agresivnije ponašanje, i dobar dio njih dolazi već sa metastazama, u jednoj ozbiljnijoj fazi bolesti, gdje i kirurgija i kemoterapija vrlo teško mogu napraviti svoj, koliko god čaroban i velik posao. Sve te konvencionalne, najmodernije metode ipak ostavljaju jedan prostor gdje nema mogućnosti da se spasi pacijent.

Limiti medicine

To je promijenilo vaš odnos spram medicine kao znanosti, počeli ste istraživati drugačije metode liječenja, upoznali ste se s raznim pristupima liječenju, od šamanskih u Latinskoj Americi, do nekih starih medicina Istoka, o čemu također pišete u svojoj knjizi. Ta su vas nova znanja dovela do toga da i sami u svojoj medicinskoj praksi primijenite drugačije načine. Što je tu temeljno drugačije od pristupa kojega ste imali ranije?

– Nekada ranije bila sam jedna mlada liječnica koja se susretala s pacijentima koji su dolazili s hrpom dokumentacije, rekli bi svoju bolest, dio organa… To je meni isto tako bilo restriktivno polje, nisam ulazila u subjektivnost tog problema, nisam ulazila u pacijenta, ulazila sam u ono što mene interesira. Super modernizacija medicine nas je dovela do rascjepljenja, do odvajanja. Svatko ima svoj organ u medicini, tako da sam i ja bila limitirana na ono zbog čega su meni dolazili pacijenti. Za veliki dio tih pacijenata to su  bili ili transplatacija, ili metastatske bolesti, ili tumori jetre. Međutim tijekom narednih petnaest godina sam došla do toga da kada pacijent uđe u prostoriju, osjetim vibraciju, osjetim energiju. Promatram pacijenta kako se ponaša, način na koji se izražava, na koji govori o svojim simptomima.

Sve mi to govori o pacijentu, o njegovom životu i životnom iskustvu, o načinu na koji je konstruirao svoj život na provedenim iskustvima. Svako iskustvo koje mi proživljavamo u životu je subjektivno, a ostavlja nam neke tragove. Naše tijelo je jedan skup, memorija svega onoga što je proživljeno. Dogodi se često da mislimo kako smo neke traume koje proživimo u životu  preboljeli, samo zato jer u nekom trenutku ne mislimo na njih. No,  sve ono što mi proživimo je negdje memorirano u našem tijelu.

Ono što je važno jest način na koji ćemo mi te stvari metabolizirati, na koji način ćemo prihvatiti sva ta proživljena iskustva. Ja sam dobar dio svog života proživljavala s velikim osjećajem odgovornosti, velikim osjećajem krivnje, možda osjećajem inferiornosti, jer sam se našla u drugoj zemlji koja nije bila moj prirodni ambijent, sve je to bio kontekst nabijen negativnim emocijama i situacijama koje su me dovele do bolesti. Ja ne tvrdim da se netko tko ima perfektan život neće razboljeti. Živimo konceptualno, naše tijelo je izraz relativizma, ako danas osjećamo nešto, ne znači da sutra moramo osjećati to isto. I baš tu su mi poslužili i putovanja, i šamani, i svi drugi aspekti medicine, od orijentalne do medicine Južne Amerike, naime onom istinsko i izvorno, a to je osjetiti biće i osjetiti izvornu energiju tog bića, i osjetiti povezanost tog bića s cijelim svijetom i univerzumom. Shvatiti da kada imam jedno biće ispred sebe, da je to jedna interakcija elektromagnetskih valova između mene i tog bića, da smo mi jedna razmjena energije. I to je nešto predivno, nešto što čovjeka odvede u sasvim drugi koncept gledanja pacijenta. Pacijenta sam nekada doživljavala kao jednu osobu koja ima jedan problem.

 Sada ga doživljavam kao jedno biće koje je tijekom svog života razvilo jednu bolest svog tijela. I to me je dovelo do toga da se ne limitiram na činjenicu da sam ja kirurginja, tu je operacijska sala, riješi se problem, skida se tumor i gotovo. Razvila sam tu spoznaju da je potrebno aktivirati samoga pacijenta, u pacijentu probuditi svijest autoozdravljenja, ili spoznaje, ili više razine svijesti – da pacijent bude svjestan sebe, da otkrije sebe i uđe u sebe, da bude protagonist svoje bolesti, zajedno s liječnikom. To više ne znači ostaviti hrpu svoje dokumentacije, pa neka liječnik radi svoj posao, nego liječnik zajedno s pacijentom koji se zajedno susreću i zajedno traže najbolji put ozdravljenja. Mislim da je to najbolja terapija. Imali smo slučajeva s više pacijenata kada su svi imali istog kirurga, istu stadijaciju bolesti, istu kemoterapiju i istu vrstu lijekova poslije operacije. Jedan dio tih pacijenata je ozdravio, drugi dio je imao progresiju bolesti. Što se  dogodilo, koja je razlika bila? Bila je ista bolest. Dakle, razina svijesti. Ako mi ne promijenimo razinu svijesti u kojoj se je stvorio problem, ne možemo riješiti nikada taj naš fizički problem.

Ništa se ne mora

Međutim,  često je potrebno mijenjati i uvjete i okolnosti života, a ljudi su često ili limitirani vanjskim okolnostima, ili nisu spremni na neke radikalnije zahvate unutar sebe…

– To je istina, ali ako mi podliježemo, ili ako smo uvjetovani emocijama ili raspoloženjima drugih, onda nešto nije u redu s nama. Ja sam dobar dio svoga života trošila na druge, pitajući se čemu takva ponašanja, čemu takve emocije, takvi odnosi… Ranjavala sam samu sebe. Ono što je predivno, a što se shvati u jednom trenutku života, jest da su ljudi takvi, da ne možemo mijenjati sebe, da ljudi kada shvate i imaju potrebu mijenjati se, to i čine. Važno je da čovjek nauči filtrirati sve ono što negativno djeluje na njega, i da zadržava samo ono što je dobro, i što djeluje pozitivno na njega. Ako dođemo do toga, ako pronađemo tu koherenciju našeg duha i osjećamo, slušamo naše tijelo, tada kontekst nije u toj mjeri bitan. Puno ovisi o našem načinu prihvaćanja i analize te sredine. Ne možemo živjeti zbog raspoloženja drugih, mislim da bi onda svi bili osuđeni na propust. Imamo jednu priliku da uživamo u ovoj neponovljivoj privilegiji koja se zove život. Ja ne želim više trošiti svoju energiju i zdravlje u životu zato jer moram biti uz nekoga, moram nekoga slušati, moram nekoga trpjeti. Ja ne moram ništa, to je sve moj izbor. Dođe se u situaciju kada shvatimo da nisu drugi krivi za ono što se događa, da smo mi dopustili drugima da rade ono što su željeli, ali opet, i to je naš izbor.

Ovakav vaš pristup koji čovjeka želi prihvatiti u njegovoj cjelovitosti i potom vidjeti kako naći izlaz iz bolesti, za pretpostaviti je da on traži više vremena, energije, osobnog angažmana. Kada bi takav pristup za dominirao ljudskom zajednicom i medicinom, to bi, moguće, djelovalo revolucionarno, ali moguće je da bi se pogubno odrazilo na industriju lijekovima na primjer…

– Vrlo je aktualno ovo vaše pitanje, zato jer smo svi osjetili posljednjih godina da se događa jedna evolucijska promjena svijesti. Mijenja se cijeli svijet, a te se promijene događaju ciklički. Mogu eskalirati ratovi, promjene globalne se događaju, u ekonomiji, u politici, i u razini razvijanja svijesti. I sama individualna svijest se mijenja. Nekada je pacijent sve što doktor kaže uzimao zdravo za gotovo. Danas sve što doktor kaže postaje kritično, ne u negativnom smislu, nego zato jer pacijent već dolazi informiran, pacijent potraži i sazna puno o svojoj bolesti preko interneta. Liječnik će danas zajedno s pacijentom gledati sve moguće opcije liječenja i zajedno će to izabrati. Danas populacija više ne prihvaća mnoge političke situacije koje su se nekada prihvaćale. Promjene su u svemu, sve ima svoje evolucije, tako i medicina. Ako ne pazimo kako radimo s pacijentom, s jednim bićem, on danas može doći s jednom sudskom tužbom, sve se to mijenja. Problem farmacijskih industrija uvijek je bio dosta delikatan, i uvijek su postojale priče da za neke vrste tumora nisu potrebni lijekovi, da se sve može riješiti prirodnim putem. To su sve spekulacije o kojima ja ne želim govoriti. Cijela moja knjiga govori o biću, o tom predivnom jedinstvenom iskustvu naše egzistencije, oko stvaranja superiorne svijesti… Sve su to samo mali prilozi koje mi možemo prihvatiti, ali i ne moramo.
Tumori sve agresivniji

HRVATSKA KUĆA

Vi ste utemeljili u Padovi udrugu koja se zove »Hrvatska kuća«, to još uvijek postoji?
– Da, Udruga je utemeljena 2006. godine, na zahtjev pacijenata koji su dolazili u Padovu, jer je bilo jako puno pacijenata s problemima smještaja. Tu su bili problemi i novca, jezika, komunikacije, još je najmanji problem bila hospitalizacija i liječenje. Na nagovor pacijenata iz domovine osnovali smo udrugu »Hrvatska kuća«, napravili smo jednu humanitarnu večeru gdje se  prikupljao novac da se kupi jedna struktura u Padovi koja će primati pacijente. Prikupili smo jedan dobar dio sredstava, nisam realizirala strukturu samu po sebi, ali taj novac smo iskoristili za plaćanje troškova liječenja i smještaja mnogih pacijenata koji su dolazili. Projekt »Hrvatska kuća« je pomogao da se realizira san brojnih pacijenata koji su dolazili na liječenje u Padovu, a koji su danas zdravi i ozdravljeni ljudi.

Što po vama u takvom holističkom pristupu čovjeku i bolestima, najviše plaši konvencionalnu medicinu, što je zaustavlja da postane dio svakodnevne prakse? Uz to da naravno takav pristup ne poništava znanja i učinkovitosti konvencionalne medicine, već se na njih nadovezuje…

– Naravno. Sama knjiga, koja navodi jako puno primjera i konvencionalne, i nekonvencionalne medicine, opet daje do znanja da nema dijeljenja medicine na konvencionalnu i nekonvencionalnu, na ovo ili ono. Da je medicina jedan interakcijski sklop svega onoga što pridonosi i pomaže ozdravljenju. Ne možemo se limitirati u nečemu. S druge strane, važno je i kako pacijenti gledaju na terapiju koju primaju. Ako pacijent na kemoterapiju gleda kao na nešto negativno, vrlo je vjerojatno da ta kemoterapija neće imati učinkovitost, zato jer je taj organizam već stvorio obrambeni mehanizam protiv kemoterapije. Ako čovjek nema uravnotežen odnos sa svojim tijelom, teško će ga imati i sa svojom bolesti. Naravno, nitko ne želi imati odnos s bolešću, ali ako se bolest dogodi, tu je. Ne možemo pobjeći od nečega, ne možemo tražiti krive savjete, ili tražiti samo nekonvencionalni pristup, zato jer mislimo da konvencionalna medicina nema utjecaja, to ne ide. Treba se prilagoditi načinu razmišljanja pacijenta, i od tog načina pronaći jednu vrst samospoznaje, evolucije, da netko otkrije svoje razloge, da uđe u sebe, da izbriše tu negaciju svoga života, svoje prošlosti, da zagrli i prihvati sebe, i da s tim pozitivnim stavovima ide ka izlječenju. I to je 80 posto izlječenja. Bilo je dosta znanstvenih studija, istraživanja u Americi o tome što placebo efekt sam po sebi ima ljekovito. Sam po sebi on nema ništa,  ali ima psihološko aktiviranje pacijenata, kao što to može imati molitva, ljekovito bilje, kemoterapija… Iza konvencionalnih pristupa poput kemoterapije stoje godine i godine istraživanja. Nekonvencionalna metoda na žalost nema znanstvena istraživanja i potvrde iza sebe, to je sve nešto što se empirijski širi, nema svoje znanstvene studije i statistike koje će kazati da određene metode dobro djeluju na neke bolesti. U nekonvencionalnoj medicini posebno je akcent na epigenetici, na kvantnoj medicini, govorim  i o Oshmanu, o matrici životnoj, o jednom drugom doživljavanju svojega tijela. To je posebno važno za pacijente koji su u obitelji imali onkološke slučajeve, taj psihološki faktor mogućeg genetskog nasljeđivanja, što uopće ne mora biti, i često nije tako, čini mi se da sve više uzima maha… Isto tako, tumori su danas, kako sam već kazala, sve agresivniji, a starosna dob pacijenata je sve mlađa.

Zašto je to tako, na to nema odgovora?

– Mi uvijek tražimo odgovore. Ono što je danas sveto, ono što danas može biti zakon u medicini, možda je za koji mjesec ili godinu nešto što pripada dalekoj prošlosti. Dakle to je nešto što je vrst otkrivanja, a kako postoje otkrivanja u medicini, postoje i u kvantnoj fizici. Isto tako se mijenja i način razmišljanja na koji razmišljamo mi, mnogi pacijenti s kojima sam radila, a koji su s vremenom postali poput drugih osoba… Govorim i za sebe, i ja sam sasvim drugačije razmišljala prije svoje bolesti, i nakon operacije sam išla u potragu za nečim. Ne kažem da sam stigla u neke superiorne razine svijesti, ali meni je svaki dan nova prilika za rast i za nešto naučiti. I sa svakim pacijentom uvijek nešto otkrivam, uvijek imam osjećaj da se približavam nečemu. Uvijek postoji osjećaj da se ide ka nekom otkriću, i kada se do njega stigne, ono postane dio prošlosti i ide se dalje. To je ono predivno što čini dio naše ljudske evolucije.

OTKRIVANJE SEBE

Vaša je knjiga jako dobro prihvaćena od strane čitateljstva, imate li neke ponude da se ona prevede na druge jezike?
– Da, dobivam jako puno poruka. Mislim da je to predivno, i posebno mi znači da mi čitatelji ili pacijenti daju kritiku, da znam što i kako poboljšati. Knjiga je vrlo prodavana i u Bosni i Hercegovini, ima neočekivan uspjeh u Sloveniji, prevedena je i na talijanski i na engleski. Čekam da krene izdanje u Americi i istovremeno i u Italiji. Mislim da je lijepo iskustvo preko knjige dijeliti svoja iskustva s drugima, jer je to dobar put da poboljšam sebe, a ako poboljšam sebe poboljšat ću i odnos s pacijentom, ako poboljšam odnos s pacijentom dat ću mu veću mogućnost da dođe do ozdravljenja. Sve na neki način djeluje, svi mi djelujemo jedni na druge. Ozdravljenje pacijenta će djelovati i na njegovu obitelj i na druge. Često spajam pacijente jedne s drugima da razmjenjuju svoja iskustva, jer tu na neki način otkrivaju i sami sebe, kroz svoje bolesti.

Bezizlazna situacija

Kako kao liječnica pronalazite ravnotežu u davanju pacijentima? Je li  uopće realno očekivati empatijski angažman od strane liječnika danas?

– Mislim da puno liječnika daje sebe. Ne manifestiraju svi to na isti način. Vidjela sam velike profesionalce koji su u poslu niz godina kako plaču i emotivno jako proživljavaju zajedno s pacijentima. Na koji način ćemo se ograditi od onoga što se događa, to ne znam. Ja nisam nepropusna, niti to želim biti. Dio sam te priče, uđem u priču s bolesnikom, participiram emotivno, plačem zajedno s pacijentom, ne mogu sebe dijeliti na čovjeka i emotivno biće, i na profesionalca. Kada vidim čovjeka koji je došao u centar u kojemu radim i polaže sve nade u taj dolazak, tada želim dati od sebe sve što mogu. Mislim da baš takav angažman i jest jedan važan faktor u izlječenju. Sve ono što doživljavamo dijelimo, a na taj način izvlačim iz pacijenta ono što je najbolje, jer na taj način ga motiviram da bude svjestan sebe i da aktivira mehanizme za ozdravljenje. Da ne ide na Internet i ne čita da je njegova patologija možda u godinu dana ima dobar postotak negativnog ishoda, to ne.

Susrećete li puno sebi sličnih liječnika, u Evropi ili šire?

– Ono što je specifično je da mi liječnici koji radimo u znanstvenim centrima, dakle imamo znanstvenu pozadinu, nerado prihvaćamo neke činjenice koje neki put mogu djelovati i površno. Često dođem  u situaciju kada i uz najsuvremenije metode liječenja, kirurgije, nađem s pacijentom na mjestu gdje nema izlaza. Nađemo se u situaciji gdje pitamo – što treba, što mogu? Kada se nađemo u situaciji da nemamo više nešto posebno što bi pacijentu mogli ponuditi kao mogućnost za ozdravljenje, tada više nema te prepotencije i arogancije koje će kazati »Samo ovu metodu liječenja prihvaćamo, a ovu ne!«. Jer kada pacijent izgubi bitku s bolešću, gubimo i mi liječnici, gubimo u svakom kontekstu.

Više ne možemo biti ti veliki znanstvenici koji mogu napraviti čuda, ako ispred sebe imamo pacijenta kojega gubimo, posebno mlade ljude. Kada sam prevela svoju knjigu na talijanski jezik, dala sam je na čitanje trojici starijih kolega, uglednih liječnika i znanstvenika s velikim iskustvom, i molila sam ih da mi nakon čitanja kažu iskreno što misle, što ne valja. Iznenadilo me je kada su mi kazali – »To je ono što svi mislimo, ali ne usudimo se to izgovoriti«. To mi je dalo poticaja da nastavim sa svojim radom. Što god mi radili u životu, uvijek ćemo biti izloženi kritikama, to trebamo znati. Da ja težim nečemu posebnom u životu, to ne, mislim da je moj jedini i najveći uspjeh kada vidim ozdravljenog pacijenta. kraj teksta

Izvor

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: