Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Šesti dio Reviewed by admin on . . U studenom prošle godine osmero ljudi oduzelo si je život. Sa sobom su u smrt poveli više od stotinu ljudi i ozlijedili više od tristo ljudi. Ovaj događaj zbi . U studenom prošle godine osmero ljudi oduzelo si je život. Sa sobom su u smrt poveli više od stotinu ljudi i ozlijedili više od tristo ljudi. Ovaj događaj zbi Rating: 0

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Šesti dio

dijete.

U studenom prošle godine osmero ljudi oduzelo si je život. Sa sobom su u smrt poveli više od stotinu ljudi i ozlijedili više od tristo ljudi. Ovaj događaj zbio se u Parizu. Kao znak solidarnosti i suosjećanja sa žrtvama, ljudi diljem svijeta su stavili francusku trobojnicu kao svoju profilnu sliku.
 .
Onda je druga skupina ljudi prozvala ovu prvu zašto nije stavila zastave drugih zemalja u kojima su se događale slične stvari. Druga skupina je prvu prozvala lažno suosjećajnom, uvjerena svojim pravedničkim gnjevom u svoju vlastitu empatiju i suosjećanje. Uvjereni kako njihovo suosjećanje obuhvaća sve žrtve. Odjednom je suosjećanje jednih i drugih zamijenila ratna sjekira oštrih riječi o tome tko je u pravu i zašto, te zašto je onaj drugi u krivu i što sve s njim ne valja. Sva sreća da se ovo događalo u virtualnom svijetu i da sudionici nisu imali drugog oružja osim tipkovnica. Jer da su imali…
.
Kritiziranjem druge osobe kako nema suosjećanja istovremeno ne suosjećamo. Ako mislimo da bi trebali suosjećati sa žrtvama u Parizu, a ne suosjećamo (što je potpuno OK) te se prisiljavamo na nešto što ne osjećamo, nismo suosjećajni prema sebi. Točnije generiramo mržnju unutar sebe. Suosjećanje kad nam se ne suosjeća je kontraproduktivno. Doprinosi ionako nasilnom svijetu. Suosjećanje s Nigerijcima (kad nam nije do toga) na silu donosi još nasilja i mržnje na svijet.
.
Tako ispada da mi direktno doprinosimo povećanju ili smanjenu terorizma i nasilja u svijetu. Ukoliko želimo razvijati i širiti našu suosjećajnost, tj. empatiju i time doprinositi smanjenju terorizma i nasilja u svijetu, onda naše suosjećanje mora (s vremenom) uključiti i onu osmoricu ljudi koji su si odlučili oduzeti život (ali ponovo ne na silu, jer sad već znamo da je upravo to kontraproduktivno). To što osjećamo empatiju prema nekome ne znači da odobravamo njegov čin niti da ćemo mu dozvoliti da čini što hoće.
.
Ono što pomaže za razvijanje suosjećanja je stavljanje stvari u perspektivu. Ovo vrijedi za svaki svakodnevni manji ili veći sukob. Prije nego što počnemo braniti vlastiti stav i vlastiti ego koji kaže „Ja sam u pravu i ja sam dobar, a ti si u krivu i ti si loš“ (što je izvor svih sukoba, kako ratnih tako i onih manjih svakodnevnih koji dovode samo do razmirica) dobro si je postaviti nekoliko pitanja. Empatija, odnosno suosjećanje ima element stavljanja u tuđe cipele. Što je to što bi natjeralo neku osobu da si oduzme život? U kakvim je uvjetima živjela? Što je sve prošla? Koliko je suosjećanja dobila kroz svoj život? Ima li to ikakve veze s njihovim činom? Zamislimo da smo i sami odrastali u istim uvjetima kao i oni. I prije nego samouvjereno kažemo da mi to nikad ne bi napravili, nježno se podsjetimo kako smo strijeljali (na svu sreću samo tipkama na tipkovnici) po osobi o kojoj ništa ne znamo. Koju ne poznajemo niti razumijemo.
.
Prvi terorizam s kojim se susrećemo je onaj u našim obiteljima.
.
Definicija: Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.
.
Roditelji imaju svoju politiku, vjeru i ideologiju koju često nastoje provesti zastrašivanjem nad djetetom. Prvi sukob je onaj u obitelji kad se susreću naša volja i želja s voljom i željom naših roditelja. Način na koji se rješavaju ovi sukobi u najranijem dobu je način na koji mi kasnije rješavamo sukobe u životu. Jesu li s nama pregovarali, uvažavali nas, nudili nam suosjećanje i razumijevanje naše perspektive i istovremeno postavljali granice koje su bile potrebne? Ili su provodili svoju volju i ideologiju na silu bez uvažavanja naših želja, osjećaja i razumijevanja našeg pogleda na svijet. Vjerujem da ste se naslušali terorističkih izjava poput: “Vidjet ćeš ti svoga Boga”, “Vidjet ćeš kad ti otac dođe”, “Nemoj da ti dođem tamo”, “Idi u sobu”… Kućni terorizam nekad koristi “lako oružje” poput ismijavanja, kritike i okrivljavanja, a nekad “tešku artiljeriju” vrijeđanja, batina i drugih oblika teškog zlostavljanja ili zanemarivanja. Ovo ostavlja cjeloživotne traume koje nije lako zacijeliti. Generira mržnju i smanjuje naš kapacitet za suosjećanje jer se nije suosjećalo s nama niti je bilo popravka.
.
Izuzetno je bitno kako reagiramo ako jedno dijete udari (ili napravi nešto što smatramo da nije OK) drugo dijete ili kad vidimo da ga ima namjeru udariti. Ako akcija koju u tom slučaju provodimo uključuje batine, posramljivanje, kritiku, tjeranje u kut ili sobu, tad za nju možemo reći da je čin terorizma (pogledaj definiciju gore). S druge strane, kad dijete krene udarati drugo dijete možemo se staviti u njegovu perspektivu i razumjeti ga (želiš igračku koju ima drugo dijete). Suosjećanje će reći „Ljut si jer on ima igračku koju ti želiš“ (istovremeno je dobro dozvati si osjećaj kad i sami nešto želimo, a ne možemo to imati). Postavljanje granice, zaustavljanje ruku koje su već krenule prema drugom djetetu, nježno i odlučno sa suosjećanjem na licu uz izjavu „Neću ti dozvoliti da ga/ju udariš jer joj je to bolno“ uči dijete samokontroli na zdrav i nježan način. Dijete u tom trenutku može početi protestirati i naljutiti se još više. Ponovo naša reakcija može biti teroristička ili empatična. Empatična akcija dozvoljava djetetu da izrazi sve svoje emocije (koje se najčešće skupljaju dulje vrijeme) na siguran način. Ako želi udarati, to može raditi po jastuku ili po podu, ne po nama ili po drugom djetetu. Naše je samo da držimo prostor svojim prisustvom, razumijevanjem, empatijom i prihvaćanjem i pazimo da dijete ne ozlijedi niti sebe niti druge. Kad se emotivna bura smiri, onda može slijediti poduka (ako je dijete dovoljno veliko da razumije). Poduku u stanju stresa dijete ne može primiti te se osjeća neshvaćenim i promašenim što pojačava dodatno stanje stresa u kojem se već ionako nalazi. „Možeš li pitati drugo dijete da ti da igračku umjesto da je/ga lupaš?“ Ovo uči dijete jeziku, suradnji, emotivnoj samoregulaciji, empatiji i prihvaćanju neprihvatljivog. Čin terorizma ponovo uključuje tešku ili lakšu artiljeriju. Onemogućava emotivnu samoregulaciju, generira mržnju, nasilje, stres i terorizam. Stvara osjećaj nesigurnosti, neviđenosti i nerazumijevanja. Uništava samopoštovanje, povjerenje prema drugim ljudima, vlastitim osjećajima i životu.
 .
Da bi promijenili ponašanje prema drugima moramo promijeniti ponašanje prema sebi. Samo suosjećanje sa samim sobom može dovesti do suosjećanja s drugima. Prisiljavanjem na nešto što ne osjećamo nismo suosjećajni prema sebi samima. OK je ako smo stavili francusku zastavu. OK je ako nismo. OK je ako smo stavili zastavu Nigerije. OK je ako nismo. OK je što god smo napravili ako tako osjećamo, dok time objektivno ne ugrožavamo druge ljude. OK je i da drugi rade ono što osjećaju. Svaka naša akcija (pa i ona virtualna) doprinosi povećanju ili smanjenju stresa, nasilja i u konačnici terorizma. Pitanje je kakav svijet želimo kreirati i to prvenstveno oko sebe, a ne u Parizu ili Nigeriji. Da bi smanjili terorizam u svijetu jedini terorizam kojim se trebamo baviti je onaj u nama samima. Onda nećemo više strijeljati niti prozivati druge jer misle i osjećaju drugačije od nas. Onda ćemo moći ponuditi empatiju i sebi i drugima. Onda ćemo smanjiti nasilje u svijetu.
.
 -Dane Cvijanović







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: