Nekonvencionalna mama: Moja djeca nisu ni bolja ni lošija, ali su više svoja od drugih Reviewed by admin on . . Mayim Bialik, poznatija kao Amy iz Teorije praska svoju djecu nikada nije forsirala ni na što. Čak i kada su joj savjetovali da s obojicom sinova mora ići na . Mayim Bialik, poznatija kao Amy iz Teorije praska svoju djecu nikada nije forsirala ni na što. Čak i kada su joj savjetovali da s obojicom sinova mora ići na Rating: 0
You Are Here: Home » Život » Život općenito » Nekonvencionalna mama: Moja djeca nisu ni bolja ni lošija, ali su više svoja od drugih

Nekonvencionalna mama: Moja djeca nisu ni bolja ni lošija, ali su više svoja od drugih

mama.

Mayim Bialik, poznatija kao Amy iz Teorije praska svoju djecu nikada nije forsirala ni na što. Čak i kada su joj savjetovali da s obojicom sinova mora ići na obavezne vježbe i terapije, ona je rekla – neću

DA SU popularne glumice ljudi kao i svaki drugi dokaz je i Mayim Bialik, poznatija kao Amy iz Teorije praska koja svoju djecu nikada nije forsirala ni na što. Čak i kada su joj savjetovali da s obojicom sinova mora ići na obavezne vježbe i terapije, ona je rekla – neću. Naime, oba njena sina prohodala su tek s navršenih 17 mjeseci. Stariji je svoje prve male rečenice počeo slagati s navršene tri godine, a mlađi je sa dvije godine savršeno dobro komunicirao znakovima i gestama, s tek pokojom glasovnom riječi koja nije ni približno zvučala kao normalna riječ.
Zašto ih nisam vodila na terapije? Zato što sam smatrala da će im sve to naići onda kada oni za to budu spremni. Iz istog ih razloga nikada nisam forsirala ni da se ljudima oko sebe obraćaju s vječnim “molim” i “hvala” – to su maniri koje će naučiti sami.
Danas su moju dečki kao i svi ostali – i tko ih ne zna ne može ni primijetiti nešto slabiji tonus njihovih mišića i zasigurno ne može vidjeti da su ta djeca prohodala i progovorila znatno kasnije od ostale djece.
Tim jer riječima započela svoju priču, svoje roditeljsko iskustvo ova glumica, za koju malo tko zna da nije samo glumica već i diplomirana neuroznanstvenica s UCLA diplomom.Zahvaljujući naučenom na koledžu nije dizala paniku niti je forsirala razvoj svoje djece znajući da će s malim zakašnjenjem sve doći na svoje.
Svoju je priču podijelila u magazinu Today gdje objavljuje članke na temu majčinstva, a s obzirom na svoja vlastita iskustva jedna je od rijetkih koja ovako otvoreno priča o stanju svoje djece koju bi moderna medicina već odavno strpala pod razne dijagnoze i razne terapije, ali ona je ostala vjerna svom instinktu. Njeni sinovi Miles Roosevelt i Frederick Heschel danas imaju 10 i sedam godina i normalni su dječaci, unatoč tomu što ih nikada nije forsirala na razvoj, ali ni fine manire.
“Da, nisam ih nikada tjerala da ljudima govore molim vas ili hvala, jer vjerujem da svako dijete treba naučiti što treba naučiti, ne da ih se na to tjera već da to sami shvate i uvaže. Doista vjerujem da bi svi ljudi na svijetu trebali živjeti prema nekom vlastitom nahođenju, čineći stvari koje im pašu. Moja su djeca danas sasvim pristojna djeca unatoč tome što su znatno kasnili sa svojim razvojem. I dok su bili mali mnogi su me optuživali da sam sebična i da ignoriram svoju djecu jer su ih mnogi htjeli svrstati u okvire nekih dijagnoza – prvenstveno autizma i autističnog spektra, no moja mi je intuicija govorila da su oni sasvim okej. Jer sve te standarde razvoja sastavio je netko tko se povodio nekim zlatnim pravilima pa svi koji imalo iskaču iz tih okvira  po njima nisu “normalni”. Moja djeca nisu imale nikakve predškolske vježbe, nisu išla niti u vrtić, ali nisu asocijalna. Čak niti ne idu u školu, pohađaju je doma, i vjerujte, po ničem velikom ne zaostaju za drugom djecom. Nikada nas nisu razočarali, nisu neodgojeni, a unatoč tome što u svom svakodnevnom učenju nemaju nekoga s kim će se uspoređivati, njihovi su rezultati vrlo dobri.
A postoje i druge stvari na koje ih nikada nisam tjerala jer me takve stvari kod drugih roditelja doista dovode do ludila.”
Zašto tjerati djecu da dijele svoje igračke? 
Puno puta sam u parku znala poludjeti na druge roditelje kada su se dogodile situacije – moraš podijeliti! Zašto bi moje dijete moralo nekome dati svoju igračku, ako se trenutno igra s njome. Ili, zašto bi tuđe dijete moralo mom djetetu dati svoju igračku samo zato što je moje dijete sada žarko želi. Moj je stav da će svako dijete rado podijeliti igračke onda kada mu više ne bude stalo do nje. Sve do tada, dijete neka se igra s igračkom s kojom se igra, i nema šanse da ga ikada tjeram da je iz čiste pristojnosti sada da nekom drugom.

To ne znači da su moja djeca škrta, oni su naučili kako i kada dijeliti, i to na svojim vlastitim iskustvima. Ukoliko su nekada jako poželjeli neku tuđu igračku te ako im je uvjet da je dobiju bio taj da ustupe svoju, onda su je rado podijelili. To je na koncu stvar njihove želje i njihove volje i zapravo, kada roditelji odstupe od tog stava “ti to moraš, to je lijepo”, djeca se redovno uspiju dogovoriti sami. Bez ičije intervencije.

Uvijek budi pristojan!

 

Djeca uče iz primjera velikih, tako da istodobno stvaraju neki svoj sustav vrijednosti. Nikada nisam osjećala pretjeranu potrebu da ih tetošim i ponavljam nešto što bi se trebalo smatrati dobrim društvenim manirima. Jesmo ih odgajali uz lijepe riječi – Hoćeš li mi dati vode, molim te – Hvala ti, ponekad im jesam šapnula da to i sami kažu kada je situacija to doista zahtijevala, ali da sam im to sustavno ponavljala – nisam. I ne vidim zašto bi to trebali raditi jer prije ili kasnije djeca će i sama doći do zaključka žele li biti pristojni. Shvatit će da pristojnost ponekad zaista otvara sva vrata i onda će biti spremni sami od sebe i zbog sebe biti pristojni.

Uči kao i drugi da budeš kao drugi

 

Naravno da je jako lijepo kada vaše dijete nauči nešto – kada u određenoj dobi već zna boje, zna imenovati stvari, zna abecedu, plesati, recitirati, zbrajati… ali kome je zapravo potrebno da sve te stvari trebaju znati onda kada su to neki stručnjaci rekli da treba? Naravno, divno je biti tu uz dijete dok ono uči sve te stvari, ali da li je djetetu zaista toliko važno da do treće godine zna boje?Pa ionako im one u toj dobi neće značiti baš ništa, osim da se roditelji pohvali ili da stručnjaci koji tijekom života djeteta prate njihov razvoj mogu čekirati u knjižicu da eto – sada zna i to.
Djetinjstvo svakog djeteta je delikatno i individualno pa ne vidim razlog zašto dijete ne pustiti da do svojih malih ciljeva dolazi onim tempom kako ono želi ili može. Mnogo puta su ljudi oko nas ostali začuđeni ne s činjenicom što naša djeca sve znaju, to se smatralo normalnim, već onim što oni ne znaju. Još ne zna otpjevati abecedu? Ne – ne zna! Ne zna otpjevati cijelu pjesmicu iz nekog crtića? Ne – ne zna. Pa zašto ne zna? Zato što nije pokazao interes ni za tim crtićem, a kamoli za pjevanjem baš te pjesmice. Eto zato! Ali se zato nitko ne čudi tome što su naša djeca znatiželjna, nasmijana, zdrava, pristojna, nježna, zabavna… to su karakteristike na koje društvo uopće ne gleda. To se ne ocjenjuje kao znanje boja i pjesmica, unatoč tome što su baš te karakteristike iznimno važne da bi se djeca znala razviti u kvalitetne ljude.
S obzirom da su Mayim Bialik i njen danas bivši suprug (razveli su se 2012. godine) pobornicipovezujućeg roditeljstva prema tim načelima i danas odgajaju svoju djecu. Tako su u brojnim razgovorima sa svojim istomišljenicima kao i onima različitih stavova, došli do mnogih zaključaka. Naime, ljudi koji svoju djecu forsiraju na tempo razvoja i propisane društvene norme prema načelima napisanih pravila, ta su djeca u mnogočemu osobe koje kopiraju ponašanje drugih bez pravog razumijevanja naučenog. S druge strane – djeca koja su odgojena tako da prate svoj tempo razvoja, kojima nisu nametnute mnoge stvari iz pravilnika ideala, oni su u svoje vrijeme došli do svojih zaključaka.
Možda će netko moju djecu nazvati sporijima, ali ja nemam ništa protiv toga, jer oni će svoj put prijeći svojom brzinom i na svoj način. I dok će mene netko prozvati majkom koja je jednostavno pustila svoju djecu da se bore sami, ja im samo mogu reći, moja djeca nisu ni bolja ni lošija od drugih, ali su u svakom slučaju više svoja od drugih. 

Foto: GettyImages







Comments (1)

Leave a Comment