Kreativno nenasilje ili što je mislio Isus kada je rekao “voli svoga neprijatelja” Reviewed by admin on . . Nedavno sam pročitao izvrsnu knjižicu ''Isus i nenasilje'' autora Walter Winka koja obrađuje problem nasilja kroz prikaz postignuća brojnih nenasilnih borbi u . Nedavno sam pročitao izvrsnu knjižicu ''Isus i nenasilje'' autora Walter Winka koja obrađuje problem nasilja kroz prikaz postignuća brojnih nenasilnih borbi u Rating: 0

Kreativno nenasilje ili što je mislio Isus kada je rekao “voli svoga neprijatelja”

nenasilje.

Nedavno sam pročitao izvrsnu knjižicu ”Isus i nenasilje” autora Walter Winka koja obrađuje problem nasilja kroz prikaz postignuća brojnih nenasilnih borbi u ljudskoj povijesti, dotičući se duhovnih, društvenih i psiholoških aspekata samog nasilja. Neki od zaključaka su iznenađujuće duboki i korisni, posebice jer se njima obrađuju povijesne činjenice (većina iz 20.stoljeća), individualni i kolektivni čovjek te praktično življenje.  Sadržaj knjige je potvrda svega što mnogi već instinktivno znaju, a to je postojanje tzv. trećeg puta. O tome se zapravo ne zna mnogo, niti je isticano u našim povijesnim udžbenicima koji su većim dijelom prikaz osvajanja i zaraćenih klanova, dinastija, etničkih i nacionalnih sila. Naime, dva uobičajena ‘biološka’ odgovora na nasilje su uzvraćanje nasiljem ili podčinjavanje/trpljenje nasilja. Oba su naravno reakcionarni više-manje nesvjesni odgovori na nasilje programirani našom psihologijom.

Jedna od stvari koja me oduševila u knjizi bilo je razjašnjenje inače posve pogrešno tumačenih Isusovih tvrdnji ”ako te netko ošamari po desnom obrazu okreni mu i lijevi”, ”ako te netko zatraži da s njime prođeš jednu milju ti prođi dvije” kao i ”voli svoga neprijatelja” – koji su okosnica onoga što nazivamo ‘nenasilna borba’ ili ‘kreativni otpor nasilju’.  Većina ljudi ove kanonske izjave smatra kao poziv na pasivno trpljenje i podčinjavanja u svrhu kreposti, pokornosti ili odbijanja nasilnog suočavanja. Tumači ih se kao pasivne. Patničke. One su zapravo sve samo ne to. Njihov pravi smisao je u nenasilnom opiranju, ukidanju i razotkrivanju djela nasilja i samih nasilnika. Put iskazan ovim tvrdnjama zapravo je put najveće snage i hrabrosti, za kakvu su nam u poznatoj povijesti bili potrebni uzori. To je  borba prsa o pušku; borba koja zahtjeva istinsku posvećenost.

Uzori su bili Isus, Gandhi, Martin L. King, Rosa Parks, Nelson Mandela, Bakti Tirtha Swammi, Majka Tereza, ali i mnogi neimenovani kršćanski, tibetanski, islamski ‘aktivisti’ i brojni drugi koji su se kolektivno odupirali nasilju na ovaj uistinu veličanstven način.  Postoji gotovo 200 dokumentiranih nenasilnih prosvjeda zabilježenih u svijetu, od kojih je većina imala nevjerojatne uspjehe, posebice u južnoj Americi. Diktatori su bili svrgavani, a ljudi spašavani i transformirani. Bilo je i mrtvih, naravno, ali neusporedivo manje nego u nasilnim otporima. Trpljenje i podčinjavanje nasilju (ili zlu) s druge strane nosi jedan drugačiji danak sa sobom. Danak odobravanja. Danak žrtve. Danak rane i osvete. Biti žrtva veći je danak nego bi čovjek pomislio, jer kao što je u knjizi vrlo pronicljivo istaknuto: žrtva s vremenom postane agresor. Nosi u sebi klicu nasilja. Žrtva i agresor dio su istog novčića. Psihološki, agresija i nasilje siju sjeme novog latentnog nasilja u svojoj žrtvi. Taj dio je od suštinske važnosti za spoznati. Krug između žrtve i agresora zatvoreni je krug, gdje se kroz vrijeme samo mijenjaju uloge. Izlaz iz začaranog kruga nalazi se prema gore, prema svjetlu trećeg puta. Ova knjiga na vrlo koncizan način prikazuje smislenost i besmislenost prenošenja nasilja.

Presudan dio za pojmiti je taj da  svatko u sebi ima dio, kršćanskim rječnikom govoreći, koji ‘ne želi biti otkupljen’. Vedskim rječnikom to je dio nas vezan za ‘gunu strasti’ i ‘gunu neznanja’. U psihologiji ga nazivamo ‘sjena’; mračan i skriven mehanizam, dio nas koji je ujedno tlačitelj i žrtva. Taj neslobodni dio nas, dio koji gaji duboki strah i duboke vezanosti za ovaj svijet i oblike u njemu, plaši se gubitka i sklon je poslužiti se silom da bi se održao. Ova sila očituje se često i u vrlo male djece, nakon što shvate da nisu centar svemira, a majka nije produžetak njega/nje, već biće koje je odvojeno, zasebno. Ona se tada znaju boriti svim sredstvima da zauzmu svoje ‘pravično mjesto’, ali čak i to ponašanje je preuzeto iz nesvjesnog od svojih roditelja.

Svatko od nas građen je i od takvih ljudskih dijelova, a oni se naravno prenose odgojem. Možemo ga nazvati animalni, instinktivni dio nas, reptilski, zemljani ili ‘materijalni’ dio koji je baza našeg postojanja na ovome svijetu. Taj često neosviješteni dio nas razlog je što ostajemo na ovim razinama postojanja, vraćamo se i obitavamo ovdje. Mi nismo zapeli ovdje nekakvom kaznom, već smo tu kroz naša nagnuća, težnje, želje, vezanosti. Naš je nesvjestan izbor – bivati ovdje.

Ako niječemo postojanje ovog dijela u sebi samima tada ne shvaćamo da se u nenasilnoj borbi borimo s vlastitim nutarnjim ‘neprijateljem’ koji žudi uzvratiti, pokleknuti, podleći nasilju, reagirati mehanizmom obrane, mrziti.  Imati snage nenasilno se oduprijeti nasilju – zahtijeva ne samo hrabrost i predanost, već i svjesnost. Spoznaja da svatko gaji dio nas koji ‘ne želi biti spašen’ već želi pokušati ‘vladati u paklu’, kontrolirati uvjete svog života, posjedovati i zadržati sreću, ljude, mehanizme, predmete, prizore, novac – to je krucijalna spoznaja. Bez nje mi smo u sobi zrcala ne znajući da smo u sobi, lajući na svaki prizor i smijući se odrazima u ogledalu misleći da je tamo – netko drugi. Bez ove spoznaje i priznanja ne možemo niti početi htjeti nadilaziti i rasvjetljavati sebe. U pitanju nije makinalno uzvikivanje ”ja sam grešnik”. U pitanju je više konstruktivna iskrenost prema ‘neprijatelju’ u nama samima.

Iskustvo života bez ove spoznaje djeluje kao da se iznutra borimo s izvanjskim neprijateljima; ljudima, skupinama i okolnostima. Tek uz svijest da se konstantno borimo s vlastitom sjenom i našim ograničenjima i (ne)mogućnostima da ih transcendiramo – tu već dolazimo do mesa i kostiju cijele priče, do srži. Neprijatelj je gol. Neprijatelj nosi zrcalo. Najteži poraz.

Kao  odgovor na zlo Isusu su mrski i pasivnost i nasilje – tvrdi autor Walter Wink. Isusov treći način u svom središtu nosi ljubav prema neprijateljima. Ali to je ljubav koja osim što poštuje osobu koja je zlostavlja i podvrgava nepravičnoj sili, ona proziva nepravedna djela zahtijevajući pravdu. Dakle nipošto neka sentimentalna, pasivno obojena asocijacija koju neki imaju na riječ ”ljubav”, već dostojanstvena, vrla, hrabra, djelatna ljubav, puna poštovanja. Neprijatelj nije zlo, već su njegova djela u danom trenutku – zla ili nepravična. Čovjeka se duhovno gledajući nipošto ne smije svoditi na njegova djela, barem ne ultimativno. Ako bilo koga apsolutno osudimo kao zlog činimo nasilje nad njim te gubimo pravo prigovora. Postajemo žrtva koja je latentni agresor, dio smo problema. Poput pokorenog roba ili sluge koji kada stekne priliku za iskazivanje moći – postaje agresor. Slično kao i revolucionari koji kada su svrgnuli tlačitelje i stječu vlast postaju slični njima, a kroz vrijeme pokazuju se istima.  Nasilje rađa nasilje, a potčinjenost ga ohrabruje – sve dok se treći put, borbeno nenasilje, ne natkrili i slomi taj čaroban krug. Sve što trebamo je – biti spremni umrijeti. Nemali zahtjev. Moguć jedino uz svijest, uzor, ideal, ljubav.

‘Ne opiri se zlu’ nema smisao kakav mu se obično pridaje, ono znači: ne uzvraćaj nasilno na nasilje ili zlom na zlo. Suprotstavi se kreativno, inteligentno, sa porugom čak. Smisao ‘ako te netko udari po desnom obrazu’ označava nešto posve drugačije nego što mislimo. Desni obraz je obraz koji ne možemo ošamariti svojom desnom rukom (probajte), već samo sa vanjskim dijelom dlana, a tako su se šamarali podčinjeni ili sluge, dakle takvim šamarom objavio bi se  njihov niži status. Doduše, ako nekome okrenemo lijevi obraz, pozivamo ga da ponovi svoj čin, ali time govorimo  da nas se udari kao sebi ravnima. Borbeno nenasilje je ustati se i ustati i ustati na mrcvarenje. To je naravno, najteži put.

‘Ako te netko zatraži da s njime prođeš milju…’ izjava je vezana uz rimski zakon po kojemu je vojnik imao pravo od robova ili zarobljenika tražiti da mu ovaj nosi prtljagu jednu punu milju. Dakle ta dvostruka milja bila je nešto nalik paradoksu, gdje se na zapovijed tegljenja ne odupireš već ga izvršavaš dvostruko. Ovo je protuteža koja ustanovljuje određenu odlučnost, inat pa i porugu, je dovođenje nepravednog zakona do njegovog apsurda.

Čini se nedostižno? Bez živućeg uzora, bez onoga koji svojim primjerom pokazuje da se može – doista jeste blisko nemogućemu. Zbog toga su i ove borbe, kao i one najveće i najduže borbe uvijek imale – uzore od kojih se učilo. O ulozi uzora i odgoja ili obrazovanja u našem moralnom životu, govori nam etika vrline.

-Robert Marinković







Leave a Comment