Kakav “emocionalni zrak” diše vaše dijete? Reviewed by admin on . . Koliko često ste osjetili da bliska osoba ne obraća pažnju na vaše osjećaje? A jeste li se ikad zapitali koliko se djeca, budući da još ne znaju spoznati tuđe . Koliko često ste osjetili da bliska osoba ne obraća pažnju na vaše osjećaje? A jeste li se ikad zapitali koliko se djeca, budući da još ne znaju spoznati tuđe Rating: 0

Kakav “emocionalni zrak” diše vaše dijete?

dijete-odgoj-emocionalna-inteligencija-roditelji.

Koliko često ste osjetili da bliska osoba ne obraća pažnju na vaše osjećaje? A jeste li se ikad zapitali koliko se djeca, budući da još ne znaju spoznati tuđe reakcije na vlastite emocije, teško bore s tim utiskom? Obrazovanje ne počinje polaskom u školu – mnoge životne lekcije naučimo prije toga i upravo su one od najvećeg značaja za izgradnju naše ličnosti. Prva škola našeg emocionalnog obrazovanja započinje u obitelji – dakle, od kolevke. Ovdje ćemo pokušati ukazati na važnost emocionalne inteligencije u odgoju djece u najranijoj dobi.

Tim istraživača Univerziteta u Washingtonu, predvođen naučnicima, Carol Hooven i John Gottmanom, proučavao je međusobni odnos bračnih parova i njihove stavove u pogledu odgoja dece. Ovo istraživanje započelo je kad su djeca imala pet godina, a naredni susret s obiteljima organiziran je kad su djeca proslavila 10. rođendan. Rezultati do kojih su istraživači došli potvrđuju veliki utjecaj emocionalne inteligencije na odgoj djece.


Oni su, naime, zaključili da roditelji koji se emocionalno bolje slažu uspješnije shvaćaju raspoloženja i neraspoloženja svoje djece, jasnije identificiraju njihove osjećaje i bolje ih „podučavaju” emocionalnim reakcijama i samospoznaji. Otud možemo zaključiti da je naša prva škola – škola emocionalnog obrazovanja u kojoj učimo ne samo da spoznajemo svoje osjećaje i tuđe reakcije na njih, već i da te osjećaje, kakvi god oni bili, izrazimo na najadekvatniji način. Emocionalno obrazovanje roditelji prenose djeci ne samo postupcima ili riječima, već i izražavanjem vlastitih osjećaja, ali i pomaganjem djeci da savladaju svoja. Stoga i u ovoj „školi“ postoje dobri i loši učitelji: pojedini roditelji omalovažavaju dječje osjećaje i njihov intenzitet, netrpeljivi su, ponižavaju dijete, upotrebljavaju visok ton za izdavanje naredbi o ponašanju i lako gube strpljenje uslijed djetetovog neiskustva i neupućenosti; drugi su, pak, strpljivi s djecom, puni su razumijevanja za njihove greške, pomažu im da sami uvide „pravila igre” i ne nameću im svoju volju.

Kakav ste roditelj?

 Roditelji, svakako, trebaju izbegavati pogrešne metode odgoja djece. Među njima je najpogubnije zanemarivanje i obezvređivanje dječjih osjećaja, koja se najčešće tretiraju kao opterećujuća i prolazna, bez pokušaja „podučavanja” djeteta lekcijama i uspostavljanja dublje emotivne povezanosti s njim. Ovaj fenomen možemo prepoznati u rečenici koju takvi, ravnodušni roditelji često koriste: „Ma te vaše svađe nisu ništa! Čekaj samo dok dođeš u moje godine…” S druge strane, postoje roditelji koji su previše popustljivi: iako uviđaju osjećaje djeteta, smatraju da ono samo treba da prevaziđe emocionalnu krizu u kojoj se nalazi. Oni će sve učiniti da sačuvaju vlastiti mir, odnosno da dijete prestane biti bijesno, tužno, glasno ili razigrano, što jasno ilustrira također često upotrebljavana rečenica: „Radi što znaš, samo se smiri već jednom!”.

Treći tip roditelja, koje možemo nazvati strogim, ne poštuju osjećaje djeteta već ga osuđuju, grde, kažnjavaju, onemogućavaju mu da izrazi bijes, oštro negoduju i ignoriraju djetetove riječi. Od takvih roditelja često možemo čuti rečenicu: „Nemoj slučajno da si se usudio da mi odgovaraš i proturječiš!” S druge strane ovog novčića stoje „dobri učitelji”, roditelji koji koriste ispravne metode u odgoju djece. Oni vrlo ozbiljno shvaćaju djetetovu uznemirenost pa nastoje razumjeti njegove osjećaje i pomoći mu da pronađe najbolji način da se umiri. Ovakvi roditelji najčešće kažu slijedeće: „Je li te to jako uznemirilo? Probaj naći nešto što te može malo oraspoložiti…” Takvi „učitelji“ trebaju dobro poznavati osnove emocionalne inteligencije da bi u odgoju djece mogli primjeniti njezine osnovne principe, kao što su jezik suosećanja, identificiranje, savladavanje, upravljanje emocijama i tome slično.

Kakve su posljedice svega nabrojenog po djecu? Djeca roditelja koji su upućeni u osnove emocionalne inteligencije pažljivija su i manje napeta u njihovom prisustvu, bolje se slažu s njima, opuštenija su i nivo stresa im je znatno niži, što dalekosežno utječe na bolje fizičko zdravlje. Promatrano sa socijalog aspekta, ovakva djeca popularnija su u školi, vršnjaci ih vole više nego drugu djecu, a nastavnici ih smatraju snalažljivijim. Ona, najzad, imaju bolju koncentraciju, lakše uče i pokazuju visoke rezultate u školi, što potvrđuju brojna istraživanja u ovom području. Jedno od njih, objavljeno u izvještaju Nacionalnog centra za klinički program djece i beba (National Center for Clinical Infant Programs), naglašava da školski uspjeh ne ovisi od djetetovog znanja i naučenog gradiva, nego je uvetovan određenim emocionalnim i socijalnim komponentama kao što su, na primjer, samouvjerenost, zainteresiranost, obuzdavanje nagona ka lošem ponašanju, strpljivost, obraćanje nastavniku za pomoć i slično.

Pažnja!

S druge strane, u slučaju lošijih učenika uočljiv je nedostatak jedne ili više navedenih komponenti, bez obzira na njihovu sposobnost učenja ili određeni kognitivni poremećaj. Je li dijete spremno za osnovnu školu ili vrtić, ovisi od najelementarnijeg oblika znanja – kako učiti. Ovaj vid znanja sastoji se od sedam ključnih segmenata: samopouzdanje, radoznalost, usredotočenost, samokontrola, društvenost, komunikativnost i suradnja s drugima. Posjedovanje ili neposjedovanje ovih komponenti ovisi upravo od količine pažnje i brige koje dijete dobiva od roditelja i nastavnika.

Suvremeni način života umnogome određuje našu ličnost, te više nemamo – ili ne želimo imati – vremena da stanemo i promislimo o vlastitoj reakciji na tuđe osjećaje i njihovu manifestaciju. To je posebno izraženo u slučaju izražavanja osjećaja djece – kojima je neophodno pojasniti opravdanost ili neopravdanost njihove reakcije – kada brzo gubimo strpljenje i napuštamo igru. A dijete, taj mala, sveupijajuća spužva, željno pažnje i poštovanja prema svojoj gladi za saznanjem ovog ogromnog, čudnog, ali zanimljivog svijeta, zauzvrat pruža bezgraničnu naklonost ili, pak, skuplja končiće raspale tkanine koja je mogla postati predivna odora satkana od emocija. Na nama je da pronađemo snagu i volju da zastanemo i oslušnemo njegove želje i potrebe, a svijet će nas za toliko – već pričekati.

Izvor

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: