Je li moguće biti bolji čovjek? Reviewed by admin on . . U svim rapidnim promjenama koje se zbivaju na individualnom i kolektivnom planu čovjeka, moralni razvoj pojedinca je tkivo koje najteže i najsporije evoluira. . U svim rapidnim promjenama koje se zbivaju na individualnom i kolektivnom planu čovjeka, moralni razvoj pojedinca je tkivo koje najteže i najsporije evoluira. Rating: 0

Je li moguće biti bolji čovjek?

guru.

U svim rapidnim promjenama koje se zbivaju na individualnom i kolektivnom planu čovjeka, moralni razvoj pojedinca je tkivo koje najteže i najsporije evoluira. A sklono je i stagnaciji. Kod mnogih ljudi ova struktura ostaje nepromijenjena tijekom cijelog života. Etičnost nije nalik drugim biljkama. Nisu dovoljni kiša i zemlja, pa da bi čovjek nadilazio svoju moralnu strukturu. Kosa i nokti rastu svaki dan, ali srce zna biti ćudljivo. Naime, etika kakvom učimo danas postala je  općenita, akademska i deskriptivna. Pitanje koje sam učestalo pitao učenike u srednjoj školi bilo je – čemu služi etika? Čemu bi trebala služiti? Na koji način čovjek uopće može postati bolji ili učiniti moralnu promjenu u svom životu? Je li uopće moguće moralno rasti i kako?

Educirati se i steći znanja, zvanja i vještine – to znamo kako se čini. Ipak, učenjem novih jezika i formalnih ili praktičnih znanja čovjek ne postaje moralno bolji već samo stručniji i  obrazovaniji. Intelektualna i praktična nadgradnja su očito ostvarive, kao i oplemenjivanje kulturom, ali moralna nadgradnja – tu su recepti manje jasni.

U nastojanju da odgovorim na ovo pitanje nalazim kako je povijest već odavno odgovorila i pokazala put. Ono što je uistinu moglo ponuditi čovjeku šansu da bude veći nego što je bio je odgoj kroz neposredan uzor. Kroz pravi živući primjer. Učitelja. Staratelja. Moralnog uzora i moralne vertikale. Onoga tko utjelovljuje ideale o kojima govori. Netko tko ih živi primjerom. Da ljudi tog kalibra nisu učestala pojava nije možda potrebno spominjati, a njihova je nestašica upravo nestašica ovoga Planeta.

Čovjek doista uči jedino po primjeru, a taj su primjer neminovno i prvenstveno roditelji. Vjerujem da je presudna istina vezana uz roditeljstvo ta da: dijete ne odgajamo onime što mu govorimo, već onime što doista jesmo u nutrini. Ovo nije nimalo apstraktno. Djeca jasno osjete i proživljavaju problematičnost unutar majke i oca, na nesvjesnoj razini ih upija, zrcali i internalizira. Majka se može pretvarati da je pozitivna i nasmijana, ali dijete zna je li tome tako, jer dijete BIVA MAJKA ili jedno s majkom sve do gotovo druge godine života. Dakle ako govorite jedno, a činite drugo, ako je u vama duboki nemir, nesklad s partnerom, roditeljima, strah za dijete, strah od života, strah za egzistenciju, nezadovoljstvo odnosima, strah od majčinstva – ovo su niti kojima uplićemo u nesvjesno tog mladog čovjeka u kolijevci života. Ako tvrdite jedno, a osjećate drugo tada podvajate emotivnu strukturu djeteta. Fotokopirate vlastitu neurozu, podvojenost između persone i istine.

Čovjek i svijet nemaju izbor hoće li biti oblikovani odgojem i utjecajem putem uzora. To je apsolutna nužnost. Nastojanje da izmijeni i nadogradi ovaj primarni odgoj je sve što nam je ostalo činiti do kraja života, ako smo tako odlučili.

Tu leži odgovor na pitanje – je li moguće moralno rasti? U etici vrline, kod Sokrata i Aristotela, ali i indijskoj, islamskoj, kršćanskoj i drugim kulturama – čovjeka se može moralno (pre) odgojiti. Vrlina i kreposti mogu se uvježbati, kultivirati u osobi koja ih ranije nije imala u istoj mjeri, a moralni napredak moguć je putem odgoja i razvoja karaktera. Ova postavka nije mala stvar, jer ne slažu se svi mislioci s ovom tvrdnjom, a mnoge etičke teorije nisu podudarne s ovom presudnom stavkom o moralnom rastu i razvoju.

Moralna struktura roditelja i odmak od iste oblikovali su nas do 3. godine života, a do sedme godine smo zapečaćeni. Skidanje pečata u desetljećima koja dolaze je ono što nazivamo – rad na sebi. To mijenjanje originalnog pečata je nešto što čini 0,1 % ljudi, daleko veći broj ljudi priča o tome. To je sada popularna tema.

Moguće je kao što smo vidjeli steći nove uzore kako život ide. Katkad su to proroci, mudraci, avatari, sveci ili ‘sinovi božji’, a katkada poglavari, treneri, direktori, predsjednici, mentori, učitelji, profesori. Domet čovjeka nije viši od dometa njegovih uzora. Uzor mora biti djelatan, zaživljen, transparentan, postojan. U suprotnome je  često apstraktan, projiciran, nejasan, idealiziran.

Danas je popularno tvrditi ‘budi svoj učitelj’, ‘Guru je u tebi’, ‘osluškuj sebe’, ‘odgovori su iznutra’, ‘tvoje srce će ti šapnuti’, ‘ti si taj koji nosi sve znanje’, ‘čitav svemir je u tebi’. Ni jedna od ovih izjava nije lažna. Postoji doduše ogroman jaz između čovjeka i čovjeka koji je samoostvaren. Svakome je ispravno reći da nastoji osluškivati sebe i ohrabriti ga istinitom tvrdnjom kako u njegovom pravom ”ja” počivaju svi odgovori kao i sva ljubav, ali ovo su za veliku većinu samo poštapalice tj. istine koje su zaživjeli vrlo rijetki ljudi. Ostali se mogu inspirirati, citirati ili si umišljati i koketirati s plemenitim idejama. Do našeg jastva i unutarnjeg učitelja treba doći, a to je put na kojemu su ispravni uzori od vitalne važnosti. Inače će naš ego i naša ‘sjena’ voditi glavnu riječ kada su istinski bitne odrednice našeg života u pitanju.

Bitno je shvatiti, ako je u pitanu neki uzor ili učitelj, On/Ona te nužno vode upravo ka istinskom shvaćanju i življenju – vašeg vlastitog unutarnjeg učitelja. To je ono što promiče viđenju mnogih. Vanjski učitelj mora biti odraz unutarnjeg učitelja, a razlog postojanja izvanjskog učitelja je činjenica kako do unutarnjeg učitelja dolazimo uz uzor, rad, preodgajanje i kultiviranje duha. Ne kroz uvjerenje da smo svi svoji učitelji samo zato jer smo izvorno božanski ili samo zato što znamo prepoznati, odabrati i izreći ISTINU. Mi je trebamo naučiti živjeti. Odgovore svi znamo već napamet. Trebamo ih moći živjeti.

-Robert Marinković

Leave a Comment

%d bloggers like this: